HRVATSKA I HRVATI BiH
Posttuđmanizam i Bosna i Hercegovina
AIM, Sarajevo, 28.12.1999. Već je opće mjesto tvrdnja Alije Izetbegovića, prvog čovjeka SDA, kako će s demokracijom u BiH sve biti u redu kad se istočno i zapadno (u Hrvatskoj i SR Jugoslaviji), što prirodno (smrću), što izborima promjene političke elite. Time, praktički, on nam hoće reći kako je s njim i njegovom političkom opcijom inače sve u redu. Pakao, to su drugi - znamo to još od Sartrea. A politički gledano, u BiH će s demokracijom biti sve u redu kad ona, tj. BiH krene putem demokracije i kad se promijene njezine političke nomenklature s političkim opcijama koje ih i drže na vlasti. U protivnom, već bismo sad mogli reći kako je BiH riješila sve svoje probleme: Tuđman je fizički mrtav, a Milošević od NATO-ove intervencije politički mrtav. No, stvari ni izbliza tako ne stoje, niti se promjena nabolje nazire.
Ipak, fizički odlazak Tuđmanov, svakako znači početak promjena službene politike Republike Hrvatske prema BiH. To znači da vladajuća hrvatska stranka, HDZ, čiji je Tuđman bio potpuni vlasnik, nikad više neće moći, bez obzira na rezultate predstojećih izbora u Hrvatskoj, biti i jedini vlasnik hrvatske politike u BiH, kojoj je, držeći ovdašnje Hrvate politički nedoraslim, bila skrbnikom, instrumentalizirajući ih za svoje političke ciljeve. To znači da će Hrvati u BiH, oni koji su prihvatili vlastitu maloljetničku poziciju, morati početi sami odrastati, shvaćajući kako je to bolno izreći vlastiti interes i braniti ga i politički i financijski sad kad je umro bogati otac, tutor ili politički diktator, svejedno.
Svjesni toga, a potpuno svjesni i da HDZ BiH nikad nije imao vlastiti strateški projekt za BiH i Hrvate u njoj, vodeći ljudi hrvatskih paradržavnih struktura iz Tuđmanovog okruženja i vodeći ljudi bosanskohercegovačkog HDZ-a počet će, ali ne zarad Hrvata nego vlastitih i do kraja privatnih interesa, novu homogenizaciju naroda. Bit će to logična posljedica objektivnog gubljenja moći, čak i uz eventualnu pobjedu HDZ u Hrvatskoj, jer to nikad više neće biti tako superiorno da bi bili sigurni u održanje vlasti. Pogotovo u slučaju pobijede opozicije koja ih neće moći niti politički a pogotovu financijski podržavati kako je to činila Tuđmanova vlast. Homogenizacija će biti prirodna iznutra (HDZ BiH će nadživjeti na vlasti HDZ u Hrvatskoj), potom iz straha pobijedi li u Hrvatskoj oporba, ali će homogenizaciju u BiH dobrano pomagati i partnerska federalna strana putem svoje najjače SDA stranke, koja niti dan ne bi opstala na vlasti da na drugoj strani nema HDZ, bilo kao strašilo za narod, bilo kao stvarnog partnera s kojim što javno što tajno dijeli Federaciju na dva politička i ekonomska entiteta.
Bh. Hrvati, pa i HDZ BiH će se nakon Tuđmana, vjerojatno već između hrvatskih izbora i izbora u BiH (dakle u naredna četiri mjeseca) morati dramatično suočiti s nečim o čemu su samo deklarativno govorili, a nikad toga nisu bili politički svjesni, vlastitim suverenitetom i konstitutivnošću u Federaciji i u BiH kao cjelini. Što to sve znači vidjet će uskoro kad ne budu svako malo imali komu otići po mišljenje ili po novac. A zna se da je Republika Hrvatska onome što se zove Herceg Bosna dnevno davala i do tri milijuna maraka!
Takva pozicija odgovarala je i bošnjačkom političkom vodstvu koje je onda za vlastite potrebe stvorilo ili ojačalo već postojeće paralelne, dakle paradržavne, dakle ilegalne, izvore ekonomske, a iz toga i političke moći. S tih pozicija BiH je bila podijeljena i do kraja paralizirana zemlja, bez ikakvih stvarnih moći u legalnim institucijama vlasti kao što su parlament, vlada, sudstvo, policija, vojska, platni promet, poslovne banke, porezni sustav itd. Kočenje pretvorbe vlasništva, privatizacije, ili onoga što se zove zaživljavanje Daytona, bilo je posve normalno i razumljivo, jer postojeće strukture i ne mogu i ne znaju vladati izvan sustava u kojem su započele svoj rat ali i svoj mir kao oblik postranog rata koji je danas na djelu.
Odlazak Tuđmana s političke scene tako nužno znači promjenu pozicije Republike Hrvatske prema BiH, ali ne i promjenu politike HDZ u BiH. Naravno, neće više HDZ BiH sanjati pripojenje Šuškovog i Bobanovog sela Hrvatskoj, ali hoće i biti će još žešći u obrani onih interesa koje stranka instrumentalizira kroz nacionalne, tim prije što će sad Izetbegović i njegova tvrda struja aktivirati ideju cjelovite i jedinstvene BiH onako kako je oni razumiju, a ona je uvijek startala od jednog tzv. temeljnog naroda. Želja Izetbegovićevih Bošnjaka da dominiraju u BiH istovjetna je srpskoj u prethodnoj Jugoslaviji i zbog toga doista postoji realna opasnost ili šansa, kako to tko gleda, da SDA i HDZ nastave dijeliti BiH i od Federacije BiH naprave dva entiteta, tj. ozakone postojeće ilegalno stanje. Tako bi Hrvati imali ono što hoće, a Izetbegović bi dobio ono što je sanjao, svoj dio BiH koji je eto, kako on kaže, veći od Slovenije! Doduše, bila bi to unutarnja zemlja, potpuno zatvorena, ali njemu je važan njegov feud ma koliki bio. S druge strane Hrvati bi time, barem u malom, dobili ono što je Tuđman tako opsesivno sanjao - Banovinu. No, može li se ova podjela napraviti bez novog rata? I hoće li ovdje biti dopušten novi rat, ili čak neka nova nazovi mirna podjela?
Daleko je vjerojatnije da će stvari jednako sporo ići k realizaciji Daytonskih rješenja s njihovom dogradnjom, a za to će biti potrebno da s vlasti siđu oni u BiH koji su vodili rat i kreirali ovaj i ovakav mir. Opet bilo prirodno, bilo izborima. Jer, nitko više u Europi ili Americi nije na vlasti od vremena kada je počeo rat u BiH, 1992., osim Kučana, Miloševića i Izetbegovića, s tim da je ovaj prvi Sloveniju doveo na prag Europe.
Problem Hrvata kao najmalobrojnijeg naroda u BiH politički će se morati rješavati, zašto ne i uz pomoć hrvatske države, na bazi konstitutivnosti, tj. suverenosti, pa ma šta to značilo, slično poziciji npr. Talijana u Švicarskoj ili Švicaraca talijanskoga jezika, gdje će prava svih biti jednaka neovisno o njihovoj brojnosti u državi. I taj bi politički i ustavni položaj, i njihov i svih drugih u zemlji, morao biti štićen i branjen bez obzira na sutrašnju gradnju građanske države i civilnog društva. Da bi se to ostvarivalo nisu potrebne, recimo na kraju paradoks, niti prirodne niti izborne smjene političkih lidera, nego samo poštivanje i jačanje institucija vlasti, dakle institucionaliziranje svekolikog društvenog, gospodarskog i političkog života na poznatim principima europske liberalne demokracije. Ako je ovo "samo"?
Budući da nije, rješenje je smjena, bilo prirodna, bilo izborna, onih nosilaca političkih volja koji su se udaljili i od politike i od naroda i njegove volje i zatvorili se u svoje ksenofobične feude daleko od stvarnosti vremena i prostora. Jedino što ih zanima su ničim kontrolirani osobni interes i pljačka, pa dok traje - traje. A za to se ipak ne ide u Haag, zar ne!
Željko IVANKOVIĆ (AIM, Sarajevo)
</body>