Koferi na haubama kamiona

Ljubljana Dec 28, 1999

Ratne igre

Ljubljana, 24.12.1999

Kradja preko sto automatskih pušaka (kalašnjikova i singapurskih SAR- 80), oko 10.000 metaka, 30 pištolja i protivoklopnog oružja (!) iz kasarne u Postojni nije potonula u zaborav zahvaljujući sve bližim praznicima. Naprotiv, ponovo se zahuktava debata oko afera koje sve češće potresaju slovenačku vojsku. Pored pitanja vezanih za sadašnju organizaciju sve su glasniji i zahtevi, da se što pre rasčiste sve nedoumice u vezi sa prodajom oružja iz Slovenije republikama nekadašnje Jugoslavije. Posebna parlamentarna komisija se tako bavi istragom prodaje oružja iz Ložnice 1991 godine dok druga opet otvara pitanje krijumčarenja oružja preko mariborskog aerodroma. Istovremeno funkcioneri Slovenačke ljudske stranke (SLS) i pojedini pripadnici slovenačke kriminalističke službe upozoravaju, da je deo paraod trgovie oružjem dospeo i u sferu politike, jer su partije kao na primer SLS finansirane parama trgovca oružjem Nikolasa Omana.

Baš u vezi toga pre nekoliko dana je došlo do zanimljivog obrta. Janez Janša, koji je sve do sada tvrdio da se u toj trgovini zapravo radilo samo o "humanitarnoj pomoći" odnosno "poklonima" zavaĐenoj nekadašnjoj braći i da u vreme kada je bio ministar odbrane nikada nije primao novac u gotovom iznenada se ovih dana setio novih pojedinosti. U intervju za Delo priznao je da ne samo da je oružje koje je 1991 godine prodavano Hrvatskoj i Bosni bilo plačeno ne samo u naturalijama (nafti) nego i u stranim valutama. Janša tvrdi, da je put novca detaljno opisan u njegovom izveštaju prilikom predaje funkcije, ali njegov naslednik Jelko Kacin o tome ne zna ništa. Svedoci, koji se pojavljuju predkomisijom dešavanja opisuju drugačije. Po njihovom svedočenju je na primer slovenačka teritorijalna odbrana zaposela skladište u Ložnici 2 juna 1991 i praznila ga do 9 juna. Municija i vojni material je odvezen na Pohorje. Tamo su ga preuzeli kamioni azmatransa i u pratnji hrvatskih oficira odvozili premajugu. Novac se brojio javno, čak i na haubama kamiona, a pare su završavale u vojnim trezorima, ponajviše u trezorima slovenačke vojne obaveštajne službe VOMO i u kabinetu tadašnjeg ministra odbrane Janeza Janše. Zaposleni u jednoj od kancelarija Ministarstva odbrane su posvedočili, da su sami lično izbrojali po 40 milijona maraka. Na Ministarstvu finansija nema nikakvih podataka, da bi se taj novac, koji je uplačivan na priovatne račune u inostranstvu bilo kada vratio u Sloveniju.

Uprkos takvim ne baš najlepšim pričama o svojoj prošlosti vojska ne posustaje i traži nove izvore finansiranja. Skoro tačno pre katoličkog Božića praznično raspoloženo pučanstvo opet je obradovano činjenicom, da je vojsci opet ponestalo para. Zato će ministarstvo domaćem parlamentu uskoru predložiti novi zakon o dodatnom finansiranju "osnovnih razvojnih programa" i to u istom iznosu kao 1994. godine - milijardu nemačkih maraka.

Naravno, vest niti ne bi bila zanimljiva, da se ne radi o posebnom, dodatnom i vanbudžetskom finansiranju vojske, koje se posle samo nekoliko godina pokazalo nedovoljnim. Glavni krivac za sve veće apetite slovenačke vojske jeste želja za učlanjenjem u NATO pakt, koja je ove godine, u prvom krugu, propala. Još 1994. godine slovenački je parlament aminovao zakon o tzv. "odbrambenom tolaru"; zbog posebnih nameta, kako bi se sakupile pare za modernizaciju vojske prema visokim NATO standardima, Slovenija je za razvoj osnovnih sistema naoružanja trebalo do 2003. godine da potroši još oko milijardu nemačkih maraka, i sve to uprkos godišnjem budžetu u visini od oko 200 miliona američkih dolara - što će reći nešto više od sedamdeset miliona američkih dolara, godišnje.

Medjutim, nije prošlo ni pet godina od usvajanja pomenutog zakona, a ministarstvo odbrane zaključuje da je prethodna administracija pogrešila u procenama i da je za program naoružavanja slovenačke vojske potrebno - dvostruko više novca. Ne samo to, skoro sve pare iz dosadašnjeg budžeta več su potrošene, iako bi morale da "traju" do 2003 godine. Na to je upozorio i Računski sud,ali vlada za njegovo mišljenje ne mari. Državni zvaničnici tvrde da je dosadašnje finansiranje vojske bilo jedva dovoljno za "nabavku dopunskih sistema naoružanja". Veći deo tog, "dopunskog" oružja prikazan je na "vojnoj paradi" 1996 godine u centru Ljubljane. To su, za početak, haubice izraelske proizvodnje, minobacači, sistemi veze izraelske proizvodnje, radari, patrolni čamci, školski avioni, helikopteri, modernizovani tenkovi... I tu spisku ni izdaleka nije kraj.

Bilo kako bilo, slovenačka javnost, bar za sada, rezignirano prati sporadične rasprave o povećanju vojnog budžeta. Još u vreme prvih debata o potrebi ulaska Slovenije u NATO obelodanjena je ocena američkih stručnjaka da Slovenija "isuviše malo troši za vojsku". Što je i te kako diskutabilno. Istina je da je Slovenija u godini svog osamostaljenja zaista potrošila malo para za račun vojske, ali su se kasnije vojni troškovi iz godine u godinu vrtoglavo povećavali; prestižni stokholmski SIPRI beleži da je Slovenija 1991. uložila u svoju odbranu samo 30 miliona dolara, 1992. godine gotovo četiri puta više (110 miliona dolara), a potom, svake naredne godine sumu u iznosu od 140 do 230 miliona dolara; prema nekim podacima 1995. godine potrošeno je čak 298 miliona dolara; konačno, ta je svota prošle godine probila magičnu granicu od 300 miliona dolara.

Ništa nije manje zanimljiva ni činjenica da se predočeno budžetsko povećanje gotovo u potpunosti poklapa sa ocenama nezavisnih stručnjaka o ceni koju Slovenija mora da plati za ulazak u NATO pakt. U parlamentarnim raspravama moglo se čuti da će "dodatna cena ulaznice u klub", što se Slovenije tiče, biti oko milijardu američkih dolara do 2.000 godine, odnosno 70 do 80 miliona dolara godišnje. Slovenačko ministarstvo odbrane isprva je demantovalo takve procene tvrdnjama da će jedini neposredni trošak biti izdržavanje nekoliko novih službenika u Briselu. Medjutim, iz istog Ministarstva su ubrzo procureli sasvim drugačiji podaci. Prema studiji ovdašnjeg Ministarstva odbrane Slovenija bi za ulazak u NATO morala da preuzme šest odsto, Madjarska 14 %, eška 20 %, a Poljska 60 odsto od ukupnih troškova koji će proširenjem NATO-a pasti na pleća novih članica.

Ni to nije sve. Postoji i pesimistična, realnija verzija, koju je potpisao američki budžetski odbor. Prema tom scenariju bi proširenje koštalo 48 milijardi dolara. Još crnja je ocena renomirane korporacije RAND, prema kojoj bi proširenje NATO pakta koštalo čak 128 milijardi dolara. Udeo Slovenije bio bi, jasno, drastično veći - umesto predvidjenih 780 miliona dolara čak 3,6 milijarde dolara, što znači da bi slovenački vojni budžet odnosio čak 8,5 odsto bruto društvenog proizvoda godišnje! A to je - iako će zagrižene patriote ovakvo bogohulno poredjenje odbaciti sa prezirom - za nekoliko odstotaka više od one sume koju je Slovenija ikada izdvajala za izdržavanje nekadašnje JNA.

Stoga predbožićne "čestitke" iz slovenačkog ministarstva odbrane koje u vidu nestanka naoružanja, zahteva za novim finansijama i razprava o mutnoj proišlosti sigurno nisu poslednje te vrste. Ali, za razliku od vremena od pre samo deset godina, danas u Sloveniji više nema nikoga ko bi, kao nekada, u vreme JNA, kada je Slovenija paradirala svojim "antimilitarizmom", protestvovao zbog ćerdanja denarja na parade, "supersonike" ili drastičnog povećanja vojnog budžeta. ini se kao da svi slave novi "duh vremena", što podrazumeva i učlanjenje u elitni NATO klub. A to traži žrtve i da onaj, ko klati - mora i da plati.

Što, naravno, ne treba razumeti baš potpuno doslovno. Preprodavanje oružja i kršenje resolucija SB OUN je, naravno, zabranjeno, ali nekada sve to nije nikakva smetnja prilikom zasedanja najviših funkcija u OUN i EU, nego čak (što je na neki način i razumljivo - ko bolje poznaje probleme od onih koji se njima svakodnevno bave) i - preporuka. Savet Evrope tako na primer upravo sprema poseban kodeks o pravilima povodom trgovine oružjem. Pripremu izveštaja o tom problemu su u Savetu Europe poverili Borutu Pahoru, voĐu slovenačke delegacije u političkom odboru Saveta Europe. U vezi toga je Borut Pahor več saslušao mišljenja dva vodeča svetska stručnjaka za trgovinu oružjem, dr.Entonia i profesora Serguina. Nema sumnje da če takva izmena iskustava doprineti učvrščavanju pravila ponašanja i na taj način stabilizovati tokove trgovine oružjem u jugoistočnoj Europi. A korist od te razmene iskustava imat če i Europa; možda bi čak i brojanje para na haubama kamiona kao jedan od praktičkih vidova trgovine oružjem uskoro moglo postati metod za postizanje veče javnosti rada kupca i prodavca širom sveta; što naravno ne znači, da čemo ikada saznati, gde su pare u koferima na kraju završile.

Igor Mekina (AIM Ljubljana)

</body>