KRAJ DEJTONSKOG SNA
Republika Srpska u 1999.
Dodik i Radić moraće da raskrste sa pričom koliko su Srbima suvereniteta sačuvali i da pitaju da li je za RS u BiH optimalan okvir federacija, kada to već sigurno nije više ni konfedereacija ni unija. Jer i od federacije ima manje.
AIM Banjaluka, 25. decembar 1999.
Rekapitulirajući godinu na izmaku, "složenu i tešku, koju su karakterisali napori na očuvanju mira i stabilizaciji prilika u BiH i šire", Živko Radić (Bože, ko tom ˝oveku piše ovakve govore) bio je odredjen kao i uvijek: "Bila je ovo godina izgradnje povjerenja medju entitetima i medju narodima u BiH na pozitivnim iskustvima implementacije Dejtonskog sporazuma". Ali, prenošenje Radićevog podvlačenja crte mnogo je više od namjere potpisnika ovog teksta da već na samom početku uspava čitaoca. "Složena i teška, i "šire" godina predstavljala je 365 dana u koje je Srbima stao gubitak Brčkog, gubitak funkcije predsjednika RS, gubitak 70 odsto izvoznog tržišta za RS zbog bombardovanja Srbije, trajala je konstantna politička nestabilnost i krunjenje svih institucija, bila su hapšenja srpskih funkcionera i njihovo deportovanje u Hag, harale su korupcija i kradje u krugovima vlasti, širio se i spisak kršenja Dejtonskog sporazuma i njegovog istovremenog nesprovodenja... Desilo se još mnogo toga lošeg što ne može stati u ovaj tekst, ali još manje u Radićevu "složenu i tešku godinu". Istina, u takvoj godini Srbima su skočile plate, što će reći da se u svakom zlu nadje i ponešto dobro: što je protekle godine bilo manje RS, utoliko je bilo više para u njoj.
UVIDJAVNI RADIĆ: Zbog toga je Radićev stav o '99, ako tu nekog stava uopšte ima, u funkciji anestezije stanovništva, jedinog u čemu je ova neuspjećna reformistička vlast stala dobro. Radićevi oponenti iz SDS-a u svemu tome imaju, kako i priliči, dijametralno drugačiji stav. Dragan Kalinić, lider najjače opozicione stranke, optužio je Radićevu koaliciju Sloga da je "za posljednje dvije godine svoje nelegalne i nelegitimne vladavine unazadila ustavno-pravni, politički, ekonomski i socijalni sistem života u RS". Najavljujući da će ići u rušenje vlade Milorada Dodika, Kalinić je nabrojao njene gubitke podsjećajući kako je "sve počelo sa zajedničkim tablicama", da bi se nastavilo gubitkom Brčkog i dijelova Kostajnice, nestankom značajnih elemenata suvereniteta, garantovanih Dejtonom, i "nenadležnim pristajanjem na državnu pograničnu službu". Kada ga iz SDS-a prozovu, rado se javi Milorad Dodik sa par ubojitih argumenata za slične prilike. Tvrdeći da nema govora o nestanku RS, Dodik je podsjetio esdeesovce da bi, da su zadržali vlast, RS zaista nestala. Naravno, i on se zakleo u Dejton. Kada čitalac uporedi Dodikov i Kalinićev stav i kada shvati da ima smisla i ono što govori jedan i ono što kaže drugi, tada je valjda jasnije zašto Radić govori onako kako govori 'i šire'. On je uvidjavan čovjek, pa da barem ne boli.
RIJEČ DEJTONSKIH ZALJUBLJENIKA: Ali sva tri navedena izlaganja ujedinjena su u jednom: u insistiranju na Dejtonskom sporazumu. Kačeći se za "pozitivna iskustva implementacije Dejtonskog sporazuma", Radić zaboravlja da je samo neki dan prije poslao protest povodom hapšenja i deportacije u Hag generala Stanislava Galića. Članu centralnog Predsjednistva, kao ni ostalima uostalom, ni to hapšenje nije skinulo Dejtonski gard (svi oni u svojim ladicama imaju još dosta takvih saopštenja sa praznim imenom uhapšenika koji sekretarica naknadno popuni). Njemu je, dakle, ostalo samo da se poziva na Dejton, znajući još iz vremena SDS-a kako su se Srbi poslije prvobitnog odbijanja naprasno zaljubili u sporazum Ričarda Holbruka.
Ne ostaje drugo ni Dodiku, koji će se ubiti da objasni kako Dejton nije prekršen i kako njegova ruka sigurno vodi srpski brod iako više, kad ujutro dode na posao, ne može ni da zna ko mu je od saradnika u kradji u Rafineriji ili Telekomu, a ko je tog jutra dospio u Hag. Uzalud se u prsa busa i Kalinić, koji gazeći prikliještenog Dodika, govori zapravo dvije stvari. Prvo, on zaboravlja da su drastična kršenja Dejtona počela u njihovo vrijeme (hapšenje generala Djordja Djukića, Bonska konferencija). Naravno, ni oni nisu ništa uradili više od Radićevih bensedinskih saopšenja. Nisu ni mogli: da li bi, možda, u martu uhapsili Karlosa Vestendorpa i priveli ga na pregovore Nikoli Poplašenu, čime bi dokazali da ovaj nije smijenjen? Ili bi oružjem branili Brčko? Kalinić tako pokazuje da je spreman da napadne Dodika za ono što bi uradio i sam, što je, valjda, i pragmatično sredstvo političke borbe, kada to isto ne bi pokazivalo strancima ono drugo: SDS još nije naučio da ono što se mora uraditi, uradi sa osmijehom, što je u optici zapadnjaka i glavni kriterijum za odgovor na pitanje da li su se Kalinić i drugovi reformisali.
SMANJIVANJE RS PO VERIKALI: Zbog svega toga '99. je godina u kojoj se konačno nageo u jednu stranu Dejtonski sporazum, jedan dokument koji je za BiH istovremeno sadržao integrativne i dezintegrativne elemente. Naravno, nageo se u pravcu integracije BiH prosto zbog stanja na terenu, i tu pravna logika ne pomaže. Da je Milošević oborio onoliko NATO aviona koliko je rekao, vjerovatno bi Njujorška deklaracija donijela pasoše u kojima bi na prvoj strani korica bila slika Živka Radića, a na posljednjoj Dragana Kalinića. Da Gojko Kličković i drugovi nisu onako temeljno opelješili RS, možda bi Srbi izmedu Kostajnice i tanjira supe izabrali ovo prvo. Da Dodik nije RS počstio od političkih konkurenata i od nje napravio samostalnu ugostiteljsku radnju, vjerujući da se ona uvećava brzinom njegovog ribnjaka u rodnom kraju, našao bi se valjda neko od stranaca da poštuje srpsku odanost institucijama i zakonu.
Ovako, ništa od toga. RS se u '99. smanjivala po vertikali, za horizontalu će se tek vidjeti. Zato je jedina šansa političkih Srba u BiH da najzad počnu da se obavezuju da, kada god pomenu svoju odanost Dejtonskom sporazumu, po dolasku kući za kaznu pročitaju jedan aneks istog. Tada će shvatiti da Dejtonskog sporazuma, ili onoga što su oni zamišljali pod tim, više nema: BiH neće biti nikakva unija, kako je Krajišnik zamišljao, koja će se, kad se on dovoljno puta popne na glavu stranim posrednicima, postatati samostalna samo zbog njegove kondicije. Šta su u tome promijenili Dodik i Radić ? Kada bi nad Banjalukom eksplodirala atomska bomba, prvi bi rekao da je to donirani nuklearni reaktor koji je nestručnim rukovanjem esdeesovaca pukao, dok bi drugi saopštio da su pale još dvije, koje nisu eksplodirale, što pretpostavlja priznanje njegovoj mirovnoj politici.
Umjesto što zaklinjanjem u Dejton pokazuju da nemaju nikakav ozbiljan plan, Srbi će u narednoj godini morati da problematizuju taj papir, a ne da čekaju da im ga mijenjaju drugi. Tek kada sami pokrenu pitanje Dejtona, sa novim bolnim ustupcima, tek tada će moći da stabilizuju vlast koja im se neće osipati svaka dva mjeseca zato što su potpisali nešto što im nalaže politička logika, a suprotstavlja se pravnoj. U protivnom, krunjenje će se nastaviti poslednjim intervjuom Mileta Dodika iz svog ribnjaka, koji će reći: "Ko kaže da nema RS, pogledajte ovu ljepotu".
Željko Cvijanović (AIM)
</body>