ZAKONSKE KONTRAVERZE U BIH

Sarajevo Dec 24, 1999

MEDIJI I KLEVETA

* Koliko košta ugled. Prijedlog ombudsmena - obeštećenje za klevetu 1KM. Šta ombudsmeni zamjeraju Nacrtu zakona o naknadi štete prouzrokovanom klevetom i uvredom. Kazne do 100.00 KM bi ugušile medije. Vesterndorp ukinuo mogućnost odlaska u zatvor zbog klevete ili uvrede ali nije ukinuo samo krivično djelo

AIM, SARAJEVO, 24.12.1999. Ukoliko bi se usvojio zakonski projekt Federalne vlade o visini novčanih kazni zbog uvrede ili klevete, glavni urednik nezavisnog nedjeljnika "Slobodna Bosna" Senad Avdić, teoretski bi u 13 tužbi mogao biti oglobljen 130.000 KM, a njegov list jedan milion i 300 hiljada KM. Zakon koji je Vlada uputila Federalnom parlamentu na hitno usvajanje predviđa kazne za novinare od 2.000 do 10.000 KM, dok bi izdavači oštećenoj strani plaćali od 20.000 do 100.000 KM!

Primjena ovog zakona otjerala bi u stečaj ovu redakciju, a njenog urednika na prosjački štap. Slična sudbina zadesila bi i
najpopularniji nedjeljnik "BH Dane". Protiv urednika "Dana" Senada Pećanina podignuto je pet tužbi, što otvara teorijsku mogućnost od pola milona maraka kazne za list i 50.000 maraka za urednika.

Navedeni predmeti procesuirani su u krivičnoj parnici. U ovoj,

  1. godini "živa" su 15 sudskih predmeta: osam iz ove i sedam prenesenih iz ranijih godina. Tužioci - mahom političari i javne ličnosti - nestrpljivo očekuju novi zakon i ozakonjenje visokih novčanih kazni koje će "dotjerati u red novinare i redakcije". Nije poznato na osnovu kojih kriterija je izmjerena dubina 'duševne boli' za uvredu ili klevetu, ili koliko vrijedi u markama 'čast i ugled' lokalnih političara?

Pogotovo što je visina kazni u disproporciji sa materijalnim prilikama u bosanskohercegovačkom društvu. Ako imamo na umu da je prosječna novinarska plaća u bolje stojećim redakcijama 500 KM, onda bi kažnjeni novinar ili urednik morao raditi punih dvadeset mjeseci za čovjeka kojeg je oklevetao.

Ali, osnovna kritika ovako postavljenog zakona nije samo mogućnost rigoroznog kažnjavanja novinara. Ovaj zakon, ako bi se primijenio u predloženom obliku, bukvalno bi uništio nekoliko nedjeljnika ili bi slobodu javne riječi sveo na "strogo povjerljive novine", tipa "neki ljudi" i "neke pojave", iz vremena IB-a. Namjere predlagača očigledno nisu "plemenite". Sistem dvostrukog kažnjavanja kaznama koje višetruko prevazilaze individualne i finansijske
mogućnosti redakcija, predstavlja sofisticiranu osvetu ljudi na vlasti. Pošto zbog medjunarodnog prisustva u BiH vlast nije smjela hapsiti novinare, smislili su efikasan model - kaznama uništiti prije svega nedeljnike "Slobodnu Bosnu" i "Dane". Preostali bi se sami u autocenzuri umirili. Bio bi to kraj slobode javne riječi, a vlast bi ostala čista i "demokratska".

Ovaj "demokratski" pomak u građansku parnicu, trebalo je da predstavlja otklon od prijeteće krivične odgovornosti za uvredu ili klevetu koji je prepisan iz vremena verbalnog delikta. Krivični zakon BiH (članovi 213-220) predvidjao je mogućnost zatvora čak to tri godine. U formulaciji krivičnog djela klevete i uvrede ('ko za drugog iznosi ili pronosi nešto neistinito', ili 'ko uvrijedi drugog') praktično je ostavljena mogućnost suđenja za tzv. delikt mišljenja ('nešto neistinito') pošto nije precizirano da se može voditi postupak isključivo zbog pogrešnih i lažnih činjenica, a ne i zbog iznošenja vrijednosnih sudova (mišljenja i komentara). Iz komunističkog vremena, kriminalirana je i 'povreda ugleda BiH ili Federacije, njihovih zastava, grba ili himne'. Još je veći anahronizam postojanje krivičnih djela 'učinjenih prema državnom organu ili prema službenoj ili vojnoj osobi u vezi sa njihovim službenim radom' i eventulano krivično gonjenje po službenoj dužnosti.

Činjenica da je samo na jednom sudu u Sarajevu u toku 1997. i

  1. godine bilo 56 postupaka za krivična djela uvrede i klevete (80 posto se odnosilo na novinare), natjerala je ranijeg visokog predstavnika Karlosa Vesterndorpa da preduzme mjere. Na kraju svog mandata Vesterndorp je 30. jula 1999. godine ukinuo mogućnost zatvorske kazne za uvredu ili klevetu. Ovom mjerom samo je djelimično je riješen problem. Novinari su odahnuli jer je otklonjen psihološki pritisak o eventualnoj zatvorskoj kazni. Međutim, osnovna mana Vesterdorpove odluke, jeste što je ukinuo kaznu ali nije djelo. S te strane, i pravno i politički, njegova odluka je kontradiktorna a imao je ovlasti da ukine sve sporne članove Krivičnog zakona u Federaciji i Republici Srpskoj koji su inače identični.

Ured ombudsmena Federacije BiH, uz kritiku rješenja iz Krivičnog zakona i Vladinog prijedloga o visinama kazni, uputio je preporuku za savremenim regulisanjem materije klevete i uvrede u skladu sa evropkim dostignućima o ljudskim pravima. Ombudsmeni su predložili potpuno ukidanje krivičnih djela klevete i uvrede (članovi 213 do 220 KZ). Podržavaju usvajanje zakona o građanskom postupku, s tim da se pojam uvrede i klevete definiše u skladu sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i praksom Evropskog suda za ljudska prava. Budući zakon morao bi izbjeći dvostruko kažnjavanje novinara i izdavača, uz preporuku da se eventualna šteta traži isključivo od izdavača (švedski model). Dalje, predlaže se obavezno objavljivanje presude u cijelosti ili u izvodima na istom mjestu na kojem je objavljen sporni tekst. Što se tiče naknade, preporučene su dvije varijante: po osnovnoj, kazna bi se ograničila na simboličnih 1 KM; po drugoj varijanti, kazna bi se za izdavača kretala u rasponu od 1.000 do 3.000 KM.

Autor ovog projekta, Mehmed Halilović, donedavni glavni urednik "Oslobodjenja", a od novembra i pomoćnik ombudsmena za medije, kaže da mu je ideja vodilja bila dalji razvoj slobode medija i javne riječi. "Visoke kazne iz vladinog prijedloga samo bi bile podsticaj autocenzuri novinara", kaže Halilović za AIM. Na pitanje da li će biti prihvaćena ideja o simboličnoj kazni od 1 KM za uvredu ili klevetu, Halilović navodi švajcarsko iskustvo, posebno u Kantonu Cirih, gdje je odavno u sudskoj praksi odomaćeno pravilo o obeštećenju za klevetu ili uvredu u visini 1 ŠF. Svjestan rizika da će simbolična kazna biti glavni argument oponenata preporuke Ureda ombudsmena, Mehmed Halilović uzvraća pitanjem: "Da li je ljudima cilj zarada ili istina? Ako je cilj novac, onda su čast i ugled na prodaju!". Predloženo zakonsko rješenje zasniva se na ideji pune moralne satisfakcije. To znači da bi se presude objavljivale u medijima. S jedne strane, objavljivanje sudske presude - "istine" - bila bi satisfakcija oštećenoj strani, a s druge, udarac ugledu određenog medija. Računa se da bi sami čitaoci najbolje sankcionisali uređivačku politiku nekog lista. Ova će teza biti najspornija kada se otvori rasprava o projektu ombudsmena. Osnovno je pitanje da li će se na taj način pojačati odgovornost za javnu riječ? Recimo, neki listovi će biti prisiljeni na naslovnim stranama objavljivati sudske presude kao demanti svojih tekstova. Moguće je da time postanu dosadniji. Ali je osnovno pitanje kako će reagovati čitaoci, a kako redakcije, i šta je ljudskom prirodom koja je sklona senzaciji? Može se postaviti i ovaj prigovor: moralna sankcija i traganje za istinom traži političko zrelo i odgovorno društvo. Bosna i Hercegovina je daleko od zrelog društva; nije ni demokratsko, a kamoli idealno društvo. U nemilosrdnoj tržišnoj utakmici postoji potreba redakcija da prodaju priču i zakonomjernost

  • što veća senzacija, to bolja prodaja - i društveni interes za istinitom informacijom. Da je zrela čitalačka publika ne bi se ni postavljala dilema.

Ipak, zbog razvoja slobode javne riječi isplati se prihvatiti mogući rizik zloupotrebe slobode. Prvo, zbog sazrijevanja javnog mnjenja, i drugo, zbog neodgovornih političara. "Dani", koji važe za ozbiljan nedjeljnik, imaju najmanje četiri puta veći tiraž od "Asa", koji važi za najisturenijeg predstavnika žute štampe. To je najjači argument u prilog sazrijevanja čitalačke publike. Ko se više sjeća "Slobodne Hercegovine" koja s nekoliko žestokih senzacija nije uspjela naći put do čitaoca. Ili, tabloid "Prst", srpska varijanta "Asa", koji vrvi od senzacija i "eskluzivnih", priča daleko zaostaje za tiražom "Nedjeljnih novina" iz Banjaluke.

Drugi razlog odnosi se na političare. U uslovima kada izvršna vlast ne polaže račun parlamentu, a nije sankcionisano sakrivanje važnih činjenica na koje građani imaju pravo, mediji ostaju jedini korektiv. Mnogo prije policije i pravosuđa mediji su otvorili afere u Sanskom Mostu, oko bužimskog vodovoda ili načina trošenja budžetskog novca u Tuzlanskom kantonu. Zato je 1 KM obeštećenja dovoljno kako bi se ljudi natjerali da satisfakciju traže u istini a ne u novcu. Edgar Faure, premijer u vrijeme De Gola, tužio je jedne prilike novinara za klevetu i tražio 1 FF odšete. Nakon što je dobio spor, prijatelji su ga pitali zašto nije tražio više novca. "Nisam tražio nikakvu korist, tražio sam istinu", uzvratio je Faure.

Emir HABUL (AIM, Sarajevo)

</body>