PJEVAČI NA GRANICI
AIM, ZAGREB, 22.12.1999. Otići ili ne - esencijalno je pitanje kojim se hrvatski pjevači bave zadnjih dana. Otići ili ne odnosi se, naravno, na pjevanje u nekom od gradova Jugoslavije. Prema pisanju hrvatskih medija, pozivi za nastupe u Jugoslaviji do sada su upućeni Doris Dragović, Alki Vuici, Novim Fosilima, Magazinu i Dini Dvorniku. Za sada, poziv je prihvatila jedino Doris Dragović, najpopularnija domaća pjevačica zabavne glazbe i kraljica Torcide, navijačkog plemena splitskog nogometnog kluba Hajduk. Zbog svoga "da" nastupu u Jugoslaviji, Doris se našla na udaru domaćih dušebrižnika, novinari je danima proganjaju tražeći da objasni svoj postupak i motive pozitivnog odgovora, a sve poprima karakteristike pravog linča na domaćoj estradi. Ostatak prozvanih izjavljuje kako nisu prihvatili pozive za nastupe ili, češće, da ih nitko nije ništa ni pitao, promoćurniji dio domaće estrade uglavnom šuti, a rijetki su oni koji su se usudili javno pitati - u čemu je problem?
Stvarno, u čemu je problem? I kako je on uopće nastao? Počelo je prenošenjem vijesti iz crnogorskih medija koji su objavili kako će za doček Nove Godine u Igalu nastupiti Doris Dragović. Bijedna u svojoj nesnalažljivosti, ona je krenula demantirati bilo kakve pregovore, a pogotovo da je bilo što dogovoreno oko njenog nastupa. "Ništa nije točno. Moguće je gostovanje u Boki Kotorskoj, jer me tamošnje Hrvatsko društvo pozvalo na nastup još prije dva mjeseca, ali nismo ništa dogovorili", izjavila je Doris novinarki Jutarnjeg lista. Nakon što joj je novinarka objasnila da je ne zove zbog Boke Kotorske i Hrvatskog društva, već zbog vijesti da će nastup održati u Institutu "Dr. Simo Milošević" u Igalu, Doris je zanijekala bilo kakav dogovor. "Ne znam ništa o tome. Netočno je da sam s nekim pregovarala o tom nastupu!"
Doris će sigurno doći - dan kasnije je izjavio Željko Andrić, direktor Mediteransko-zdravstvenoga centra u čijem sklopu je i spomenuti Institut. Uz nju, najavljeno je gostovanje još nekoliko zvijezda s prostora bivše Jugoslavije, ali i dolazak crnogorskog premijera Mila Đukanovića. Doris je nastavila po starome - ništa nije dogovoreno, a samo se, uz posredovanje prijatelja iz Makedonije, "trebala naći s nekim iz Crne Gore". Istodobno, u Večernjem listu njen skladatelj Tonči Huljić, ujedno alfa i omega grupe Magazin te član Počasnog odbora glavnog izbornog stožera Hrvatske demokratske zajednice, izjavio je kako ne može odgovarati na pedeset poziva dnevno a na samo jedno pitanje - oko Doris i njenog nastupa u Jugoslaviji. "Ne želim komunicirati s novinarima, to me samo zamara!", govori Huljić, dok vlasnica splitske agencije "Song" Nada Ujević-Bosnić, navodna spona između hrvatskih pjevača i crnogorskih organizatora, priznaje da je bilo poziva za nastup, ali da ništa više ne zna i da nikakav ugovor nije potpisan.
Doris je koji dan kasnije Večernjem listu dostavila pismo, ustvari poziv don Branka Sbutege, da nastupi u Crnoj Gori, a sam Sbutega je priznao da će Doris biti plaćena tržišno, dok sve troškove snosi Medicinski centar iz Igala. Neprovjerenu informaciju o 35.000 DEM honorara za nastup mediji su objavili s velikim veseljem, usput se - kao retorički - pitajući zar je tako mala cijena pomirenja, pogotovo za nastup koji plaća Institut čiji je suvlasnik Milan Panić, a u njemu odsjeda i ruski mafijaš Anatolij Bikov. "Mislim da Doris mora razmisliti o tome hoće li joj se i koliko njezina odluka odraziti na karijeru i imidž u Hrvatskoj", izjavio je predsjednik Hrvatske glazbene unije Paolo Sfeci, dodajući kako je to njegov osobni stav, dok će se HGU o cijelom slučaju tek očitovati. "Radije bih prosio nego pjevao onima koji su bili u ratu s Hrvatskom", decidirano tvrdi Mišo Kovač, čije se ime također našlo među potencijalnim pečalbarima. Nastup u Jugoslaviji negirao je i Rajko Dujmić u ime Novih fosila, Dino Dvornik potvrdio je da je pozvan na MESAM da primi nagradu kao najprodavaniji strani izvođač, njegova supruga Danijela priznala je pak da su ih zvali da nastupe zajedno s Doris u Crnoj Gori, ali to su odbili, a oglasili su se i navijači Hajduka koji "nemaju službeni stav" oko nastupa Doris Dragović.
Najpoštenija u ovom prisilnom skandalu pokazala se Alka Vuica. Prešućujući sve komentare u tisku i ne odgovarajući na bezbrojne novinarske pozive koji traju danju i noću, nakon višednevnog pritiska tzv, javnog mnijenja, Alka je sjela za kompjuter i napisala vlastiti odgovor svima koji su se upetljali u priču oko gostovanja u Jugoslaviji. U tekstu naslovljenom "Krajnje je licemjerno osuđivati pjevače koji žele nastupati u Jugoslaviji dok istodobno u Beogradu igraju nogometaši a INA prodaje benzin", objavljenom u tjedniku Nacional, alka piše: "Još donedavno ponos hrvatske nacije, kraljica Torcide, najdraža dama hrvatske estrade, napadnuta je sa svih strana pucnjevima iz svih oružja ljudskog licemjerja samo zato što je prihvatila ponudu da svoj posao pjevačice dobro unovči u susjednoj republici. Dok službena Vlada Republike Hrvatske održava diplomatske odnose sa Saveznom Republikom Jugoslavijom već pet godina, ima svoju ambasadu u Beogradu i obrnuto, dok najveća hrvatska poduzeća poput Ine, Podravke, Dukata, Kraša itd. uredno trguju s Jugoslavijom opskrbljujući njihove crpke benzinom, a trgovine mlijekom, jogurtima, 'slatkim tajnama', vegetom i tisućama drugih hrvatskih proizvoda, dok službena hrvatska nogometna reprezentacija igra utakmicu usred Beograda sa službenom reprezentacijom Jugoslavije, dakle, dok se svi ponašaju kao da je sve normalno jer rat je prošao i idemo dalje, jedna pjevačica pribijena je na stup srama jer je i ona odlučila raditi svoj posao."
Svoja razmišljanja Alka još zaoštrava. "Što se to dogodilo u glavama Hrvata? Fali li im 'tata' ili su licemjerje i farizejstvo toliko zahvatili naše umove da ne vidimo što se događa i tko tu koga u bit pogađa. Je li to strah ili su to 'žbiri' raširili svoja krila pa se slatko smiju dok si 'brade' briju? Je li riječ o strahu ili nemoći?" Alka priznaje i da je dobila nekoliko ponuda da u novogodišnjoj noći nastupi u Beogradu, Novom Sadu, Subotici, Podgorici, Igalu, Herceg Novom, Budvi, u Bosni i Hercegovini, ali nije dobila ni jednu jedinu ponudu da nastupi u Hrvatskoj. Isto tako, Alka je prva koja je javno priznala da je ovdašnjim pjevačima domaće tržište premalo, čak ako mu se dodaju slovensko i bosansko, i da ih sve zanima mogućnost proboja na jugoslavensko. "Nisam ja kriv što govorim hrvatski pa me jedino Srbi razumiju", kaže Dino Dvornik. "U cijeloj toj situaciji u kojoj se nepodobno smatra podobnim i podobno nepodobnim, estrada plaća najveću cijenu za tišinu i privid dobrosusjedskih odnosa koji su uspostavljeni na svim razinama osim u glazbi", kaže Alka.
Čini se da će glazba u ovoj višesmjernoj i višestrukoj normalizaciji stvarno i ostati zadnja. Hrvatska uvozi automobile iz SRJ, a izvozi u nju prehrambene proizvode, domaći se izdavači hvale interesom beogradskih distributera knjiga, a filmadžije interesom za prikazivanje filmova. Naravno, i u suprotnom smjeru je isto: jugoslavenski filmovi su među najgledanijima u Hrvatskoj, dok je pitanje dana da i knjige osvanu na policama. Sport je odavno apsolviran, ali glazba nikako ne prolazi. Domaća publika još uvijek odlazi u Sloveniju na koncerte jugoslavenskih izvođača, pri tome noseći transparente i skandirajući: Dođite u Zagreb! Ali niti jugoslavenski pjevači dolaze u Zagreb i Hrvatsku (izuzev nastupa Ramba Amadeusa u Puli), niti se dobronamjerno gleda na ovaj, prvi odlazak nekog pjevača u Jugoslaviju.
Jedino što još osim glazbenih odnosa nije uspostavljeno jest protok tiska. A za obadvoje je, ustvari, vrlo lako naći objašnjenje: strah nadležnih od nemogućnosti kontrole. Naime, nemoguće je kontrolirati što piše jugoslavenski tisak, ili bar nije moguće na način na koji to ovdašnji cenzori rade u domaćem tisku. I nemoguće je kontrolirati popularnost nekog pjevača. Prodavati i kupovati su dobrodošle radnje, nogomet i sport uopće ionako se smatra nastavkom rata "drugim sredstvima", ali protok informacija i pozitivan odnos spram "protivničkih" pjevača - to još uvijek ne prolazi. Mržnja je dominantan osjećaj, i ovakvim vlastima najpotrebniji. I dok god je ovih režima, ili bar ovakvoga kakav je sada u Hrvatskoj, to se neće promijeniti. Iako - ni režimi nisu vječni, a i pjevači su napokon počeli misliti svojom glavom. Ostaje samo da vidimo tko će dulje trajati.
MILIVOJ ĐILAS
1
6
</body>