IZBORI PRED VRATIMA
AIM, ZAGREB, 20.12.1999. Sve je jasno oko predstojećih parlamentarnih izbora, ali gotovo ništa oko predsjedničkih, na kojima će pasti odluka tko će zamijeniti nedavno umrlog Franju Tuđmana. Parlamentarni izbori održat će se, kao što je poznato, 3. siječnja, dakle za dva tjedna, tako da je u toku neubičajeno kratka predizborna kampanja, a stranke su već prijavile i liste s kojima će se pojaviti u deset izbornih jedinica, uz jedanaestu u dijaspori.
U izbornu trku ušlo je čak 55 stranaka, što je tri puta više nego na prethodnom izborima, tako da se već može govoriti i o latentnom košmaru, no za nj ima i jedno uvjerljivo objašnjenje. Očito je da višestranaštvo u Hrvatskoj nije ispunilo očekivanja, točnije ono rađa škrtim i deformiranim plodovima na onoj istoj krošnji s koje drugi ubiru obilnu ljetinu, a to svakako nije slučajno jer poznato je da je Tuđman bio zagovornik vrlo sužene stranačke scene s dvije, tri, najviše četiri stranke, što i ne bi bilo toliko loše da nije pretendirao da on sam odluči koje će stranke to biti.
Tako bi se sadašnja gužva na stranačkoj sceni mogla shvatiti i kao reakciju na taj namjeravani, a jednim dijelom i ostvareni stranački inženjering. Aritmetički gledano, reakcija je više nego burna (da riječ nije potrošena u druge svrhe, možda bi najbolje bilo reći olujna), jer se za nešto više od 150 zastupničkih mjesta u Saboru - broj nije fiksan jer će broj zastupnika iz dijaspore ovisiti o odazivu birača - natječe više od četiri tisuće birača. Zato je Televizija, koja upravo prenosi političke programe i stavove te omanje divizije željnih da uđu u parlament, upravo zagušena gnjavatorskim monolozima koje vjerojatno nitko ne gleda.
Brojne ankete koje objavljuju uglavnom nezavisni listovi, daju izrazitu prednost opoziciji, s otprilike trideset i četiri-pet posto koaliciji Račanovih socijaldemokrata i Budišinih liberala, još petnaestak posto koaliciji četiri ostale opozicijske parlamentarne stranke (Tomčićev HSS, Gotovčev LS, Jakovčićev IDS i Čačićev HNS), dok se izborni rejting HDZ-a kreće negdje oko 25 posto. Tuđmanova smrt, koja je u pogrebnom špaliru prema službenim podacima okupila 250 tisuća građana (što vjerojatno treba podijeliti s dva), ipak će teško nešto tu promijeniti, a to potvrđuju i najnovije ankete. Odlazak prvog čovjeka i osnivača HDZ-a povećao je popularnost ove stranke samo za 1,7 posto.
Treba, doduše, reći da pouzdanost ovih anketa nije blistava. I uoči nekih prijašnjih izbora one su najavljivale pobjedu opozicije, nekada i vrlo uvjerljivu, ali to nije smetalo HDZ da pobjeđuje. Sada je to ipak isključeno, barem u smislu apsolutne većine kakvu sada ima ta stranka, i to već zbog novog, proporcionalnom izbornog sistema koji ravnomjerno preslikava odnos snaga na stranačkoj sceni, tj. isključuje tzv. nadzastupljenost. Ali, nije sasvim isključeno da HDZ osvoji relativnu većinu, tj. osvoji neki mandat više od koalicije socijaldemokrati-liberali, i da se zatim uzda u nejedinstvo dviju opozicijskih koalicija pri formiranju parlamentarne većine u sastavljanju nove vlade.
Izgledi za to nisu veliki, ali ne može se reći da ih uopće nema. jer se tzv. oporbena šestorica, koju čine dva koalicijska bloka nikako nije mogla dogovoriti oko zajedničkog istupa na parlamentarnim izborima, a isto se sada ponavlja i s predsjedničkim. Šestorka ne uspijeva doći do zajedničkog predsjedničkog kandidata, i to je ono što joj je trenutno najviše zajedničko s HDZ-om, jer ni u toj stranci još ne mogu odlučiti koga će kandidirati. Problem šestorke ipak je nešto manji. Ona, naime, sebi može dozvoliti da istakne i više kandidata, što će po svemu sudeći i učiniti, tako da je sigurno da će se kandidirati Dražen Budiša, a vrlo vjerojatno i Zlatko Tomčić te Stipe Mesić.
U HDZ-u je najozbiljniji predsjednički kandidat šef diplomacije Mate Granić, najpopularniji političar vladajućih, s neskrivenom podrškom Zapada i Crkve, ali i sa snažnim, i što je novo, poluozvaničenim oponentima u potpredsjedniku Sabora Vladimiru Šeksu, glavnom tajniku HDZ-a Dragi Krpini, a vjerojatno i najbližem Tuđmanovom suradniku Iviću Pašaliću. Zbog toga je odluka o kandidatu HDZ-a prebačena s proteklog tjedna na prvi dan iza Božića. Jednako je nesigurno tko će Tuđmana zamijeniti na čelu stranke, tako da je odluka o tome odgođena još više, iza parlamentarnih i predsjedničkih izbora, kako se stranka ne bi paralelno trošila na dva jednako vruća i iscrpljujuća kolosjeka.
Nakon podužeg premišljanja HDZ je objavio kako će njegova Vlada prvi krug predsjedničkih izbora raspisati za 23. siječnja 2000. godine. Od Tuđmanove smrti HDZ je šutio o predsjedničkim izborima, tako da javnosti nije bilo sasvim jasno kada će se oni održati jer nije jasan ni Ustav u dijelu koji to regulira. On kaže da nakon smrti predsjednika, novi mora biti izabran u roku 60 dana, ali ne precizira da li u tom roku treba građane pozvati da izađu na birališta, ili sve mora biti gotovo, a to sve uključuje dva izborna kruga, moguće žalbene postupke itd. No, izgleda da svima odgovara prva varijanta, po kojoj bi se najkasnije do početka veljače znalo ime novog šefa države, jer nitko, ni opozicija ni HDZ, ne može predugo izdržati sadašnje tenzije, koje prijete iznutra urušiti stranke i prije nego što odmjere snage s izbornim suparnicima.
Doduše, izgledalo je da se HDZ vrlo dobro nosi s time te da teška bolest Franje Tuđmana učvršćuje vezivo među frakcijama. Tako je ova stranka još prije nekoliko tjedana nominirala Nikicu Valentića za predsjednika buduće Vlade, a Vladimira Šeksa za predsjednika Sabora, i još je jedino trebalo parafirati Granićevu kandidaturu za predsjednika Republike. Ali, nominirani su vrlo brzo shvatili da im je udijeljeno nešto vrlo nesigurno, što na kraju može ispasti "na vrbi svirala", tako da je Šeks ubrzo izjavio da se on ne odriče ambicija ni da se kandidira za šefa države, odnosno šefa stranke. Istodobno je hladno izjavio da će o Granićevoj kandidaturi razmisliti kada za to dođe vrijeme, ne ostavljajući ni kurtoaznu mogućnost da će ga otvoreno podržati.
Tako je Granićeva "sigurna" kandidatura odjednom počela visiti u zraku, a zatim je i dodatno potkopana nakon što se na Tuđmanovom sprovodu pojavilo samo četvoro šefova država ili vlada, i to mahom s balkanskog prostora kojeg se Hrvatska s toliko prezira odriče. Dakako, Granićevi oponenti to su svalili njemu na leđa i znajući da on ionako nije popularan u HDZ-u zbog vanjske politike kakvu vodi, uredili su da se o njegovoj kandidaturi ne odlučuje u užem nego širem stranačkom vodstvu. Tako bi njegovo eventualno otpisivanje bilo predstavljeno kao izraz volje šireg članstva, a ne korteširanja u vrhu stranke.
Granić je preko sebi bliskih novinara odmah uzvratio najavom da bi se mogao kandidirati i kao nestranački kandidat, što je prijetnja preko koje se neće moći tek tako preći. Granić je, naime, daleko najpopularniji HDZ-ov političar i ako njegovi oponenti ustraju na osobnim animozitetima prema njemu, riskiraju da osim vjerojatnog gubitka parlamentarne većine izgube i čelnu državnu funkciju, a to bi već bio pravi izborni debakl. Zato Granić po svemu sudeći ipak ostaje u igri, makar i iz golog nagona stranke da preživi, no ti će truli kompromisi sasvim sigurno ubrzati disoluciju, pa i potpuni raspad stranke, ako ona loše prođe na izborima.
MARINKO ČULIĆ
</body>