Umro čuvar tajni

Ljubljana Dec 15, 1999

Umesto nekrologa

Na dan kada je u Zagrebu uz sve počasti pokopan hrvatski predsednik Franjo Tudjman, u Sloveniji su mediji "provukli" vest da je u 75 godini života preminuo Stane Dolanc. U njegovom slučaju su počasti - izostale.

Ljubljana, 13.12.1999

Smrt Staneta Dolanca bila je, neočekivano, tek druga vest; zasenile su je reportaže iz Hrvatske sa sahrane hrvatskog predsednika. Tako je otišao Stane Dolanc, političar koji je iz javnog života iščezao 1989. godine, pošto je dugo godina igrao jednu od najvažnijih uloga u institucijama nekadašnje SFRJ. Do kraja je ostao u tesnim prijateljskim vezama sa mnogim uticajnim slovenačkim političarima, pre svega sa slovenačkim predsednikom Milanom Kučanom, koji se, uprkos kritikama iz opozicije i dela javnosti nikada nije odrekao Dolanca, inače njegove navažnije političke mecene.

Stane Dolanc se povukao iz jugoslovenskog političkog vrha 13. maja

  1. godine, na Dan Bezbednosti. Tom prilikom su se strani i domaći novinari složili da je iz federalnog jezgra otišao jedan od poslednjih "čuvara tajni". Dolanc je, u vreme penzionisanja, bio član Predsedništva SFRJ, predsednik Komisije za reviziju saveznog ustava i siva eminencija UDB-e. Pre toga je obavljao druge, ne manje važne funkcije; imao je značajano mesto medju svojim "kamaradima", zahvaljujući Titovim simpatijama, ali i nesumnjivim sposobnostima.

Na sve položaje je dospeo kao vatreni pobornik demokratskog centralizma. Zaslugom goreće pravovernosti Dolanc početkom osamdesetih godina, posle Titove smrti, postaje najmoćniji čovek jugoslovenske politike. U prednosti mu se ubrajalo to što nikada nije isticao svoju nacionalnu pripadnost, pa su ga prozvali "denacionalizovanim Slovencem"... Dolanc je u mnogim razgovorima i sam isticao koliko je njegov uspon bio meteorski; biografi beleže da je tokom rata pohadjao nemačku gimnaziju (šuškalo se i o "Hitlerjugendu") sve do 1944. godine, kada odlazi u partizane. Posle rata je upisao prava u Ljubljani, posle čega nastavlja studije kao pitomac političkih i socioloških nauka u Rimu, Parizu, Upsali i Moskvi.

Akademsku karijeru potiskuje politika i već 1965. godine postaje član Centralnog komiteta Komunističke partije Slovenije. etiri godine kasnije kao blizak saradnik Edvarda Kardelja dospeva u Izvršni biro Predsedništva CK SKJ; bio je jedan od pobornika obračuna sa "maspokom" i hrvatskim, pa i slovenačkim "liberalizmom", što mu u Sloveniji nikada nije oprošteno. Pedantno je producirao svojevrsne "čistke", pre svega u intelektualnim krugovima; štaviše, Dolancu se pripisuje i naprasna smrt Radovića, tokom "pakovanja" procesa beogradskoj "Šestorici", kao i uvodjenje zloupotreba psihijatrije u policijske svrhe.

"Špigl" 1972. godine Dolanca predstavlja kao "princa prestolonaslednika, u nestašici alternative", iako je on "manje politička glava, a više pouzdani kontrolor masa". Dolanc je takvu ocenu zaslužio zahvaljujući otvorenom i jednostavnom rečniku, koji je dobro razumela celokupna publika. "Za razliku od ostalih političara iz jugoslovenskog vrha, koji deluju bezbojno i govore akademski, Dolančev politički temperament i angažman ne ostaju bez uticaja na slušaoce. Zato je jedini političar, bar malo sličan, u maju 1980. godine umrlom Titu," zapisao je komentator Neue Zurische Zeitung-a, novembra 1980.

Dolančeva karijera je, doduše, zapala u ozbiljnu krizu posle smrti Edvarda Kardelja 1979. godine; njegov partijski ugled lagano opada odlaskom sa mesta sekretara Predsedništva CK SKJ, medjutim, Titova smrt dolazi kao naručena i Stanetov politički rejting skače u sferama državno-partijskog rukovodstva. Opozicija partijskog jednoumlja je posebno tih godina dobro zapamtila Staneta Dolanca. Učestali su progoni intelektualaca, a terete ga i da je kao ministar policije dirigovao likvidacijama pripadnika jugoslovenske političke emigracije u inostranstvu... Dolanc je sve te optužbe odbacivao, što mu nije smetalo da sve do odlaska sa funkcije ostane dosledan svojim principima i uhodanom metodu "rada". Delovao je u vreme kada političari nisu polagali račune nacionalnim republičkim skupštinama, pa je već 1989. godine nastala paradoksalna situacija da se Dolanc, kao slovenački kandidat u Predsedništvu SFRJ, zalagao za politiku koja je bila suprotna željama matice. Tada je zdušno podržao uvodjenje vanrednog stanja na Kosovu, zauzeo se za jaku tajnu policiju i izrekao se protiv političkog pluralizma. Promena političke situacije ugasila je njegov politički spahiluk, označivši i kraj Dolančeve vojno-partijsko-policijske karijere.

U svakom slučaju, Dolanc je kao jedan od "regulatora" bivše jugoslovenske politike i policije mnogo znao. Zanimljivo je da se odlučio za ćutanje i povučen penzionerski život u luksuznoj brvnari u Gozd Martuljku, seocetu skrivenom u šumovitim brdima nadomak Kranjske Gore. Uporno izbegavanje kontakata sa javnošću dražilo je (u početku) medije i mase; neutoljena radoznalost porodila je najrazličitije glasine, od onih da je emigrirao u Švajcarsku do priča o sve brojnijim putovanjima u inostranstvo "gde je vlasnik nekoliko firmi"... Redjale su se države Stanetovog cvetajućeg biznisa - Austrija, Belgija, Švajcarska... Iako je Stane Dolanc redovno odbijao novinare, nije odoleo da odgovori na tračeve o velikom blagu koje je pokrao u Jugoslaviji i uložio u tudjini.

"U Švajcarskoj sam bio dva puta, pre deset ili možda čak petnaest godina, kada su me, kao gosta italijanske komunističke partije, domaćini odvezli na izlet u Lugano; drugi put se avion, kojim sam leteo za Pariz, u tranzitu zaustavio u Cirihu. Sva istina je, dakle, da sam se četrnaest dana od povratka iz Beograda naselio u Gozd Martuljku i tu želim da ostanem." Balade o Švajcarskoj i ličnom bogatstvu je prokomentarisao kao puku izmišljotinu. "Uostalom, s čime bih mogao da odem u Švajcarsku? S 16.000 dinara penzije za 49 godina radnog staža, koliko dobijam, odnosno - dobijamo oboje, pošto žena nema prihode!?" Nevoljan za duže ćaskanje "jer će sutra na vrata doći još bar pedeset novinara", Stane Dolanc je deset godina uživao u relativno mirnom i povučenom životu. Politika ga, kako kaže sam, više nije zanimala, a od novina je čitao samo ljubljanske dnevnike, Delo i Dnevnik. Nije mario više ni za lov, tako da je jednom prilikom čak odbio ponudu da odstreli svizca.

Dolančevu potrebu za povučenošću nisu remetili čak ni prijatelji. Mada se rado hvalio da je u svakodnevnom, telefonskom kontaktu Milanom Kučanom, a u novine je svojevremeno dospela i vest da su ga posećivali prijatelji Raif Dizdarević i Ljubo Bavcon... Vremenom su glasine počele da jenjavaju i interesovanje javnosti za ćudljivog starca je splaslo. Stane je padao u zaborav.

Pričalo se da spoljni utisak vara i da Dolanc ipak ne gubi vreme. Iako su novinari zajedljivo tvrdili da je on "jedan od onih koji znaju zašto ćute" (Aleksandar Tijanić), Stane je sve do smrti nameravao da napiše knjigu uspomena; prijateljima je otkrio da će u memoarima konačno raščistiti račune i zamršene odnose sa Jovankom Broz, kao i da će rasvetliti zašto je iz Titovog kabineta uklonjen Jože Smole. "Ni sam ne znam šta će nastati, uspomene ili nešto drugo. A možda će to biti nešto što ću na kraju ipak staviti samo u fijoku," izjavio je mnogo godina pre svoje smrti. ini se da je cela stvar oko nameravanog rukopisa tako i završila - u fijoci. Umesto da vredno radi na tekstu, koji bi, ukoliko bi bio iskren, ujedno predstavljao jedinstven slučaj da neko potpisuje vlastitu optužnicu, Stane se narednih godina radije posvetio skupljanju pečuraka i planinarenju po gudurama okolnih šuma. Poslu oko knjige je ozbiljnije prionuo tek posle prvih težih zdravstenih problema. "Odlučio sam da zaista napišem knjigu. Ja samo još znam neke činjenice," poverio se, posle prve hospitalizacije, svom prijatelju Mitji Ribičiću. Kasnije se, medjutim, više nije vraćao na tu temu, tako da njegovi prijatelji ozbiljno sumnjaju da će ikada isplivati bilo kakvi "Dolančevi papiri".

Sudba Staneta Dolanca je bila sudbina njegovih istomišljenika, koji su od Berlina pa do Moskve posmatrali pobedu i prevlast onoga protiv čega su se svim sredstvima borili. Tako će ostati u sećanju savremenika - kao jedan od brojnih koji su u jeseni života bespomoćno gledali kako se njihovo životno delo pretvara u hrpu ruševina. Ono, u šta je verovao, više ne postoji. Ali, bez obzira na pogrešne ideološke paradigme i njegovu represivnu rolu u vreme SFRJ, danas poneki Dolančevi pogledi na društvo i politiku, a sve zahvaljujući kasnije vidjenom rasplamsavanju sukobljenih nacionalizama - nisu izgubili na smislu.

"Mislim da nema Slovenca, Makedonca, niti pripadnika bilo kog drugog naroda ili narodnosti, koji nije svestan činjenice da bez Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ne može biti ni Slovenaca, ni Makedonaca, ni drugih, pa ni Srba, iako su najbrojniji, zato što ne bi mogli da se održe. Slovenci bi iščezli za pedeset godina jer bi ih uništili Germani i Romani. Makedonci su u sličnoj situaciji u odnosu na Bugarsku i Grčku. Nezavisna Hrvatska bi ostala bez ostrva, Dalmacije i Istre. Srbija bi postala plen velikih i nikada ne bi mogla da se samostalno razvija. U pogledu zadovoljavanja nacionalnih i društvenih interesa naših ljudi i naroda, bez obzira na sve dosadašnje teškoće, nikada se ne bi živelo kao što se živi u ovom političkom sistemu," izjavio je 20. januara

  1. godine listu "Intervju" Stane Dolanc.

Iako se mnoga Dolančeva predskazanja nisu ispunila, nisu daleko ni od stvarnosti; uprkos svim kritikama na račun ideološke ograničenosti, Dolančeva borba protiv šovinizma i isticanje važnosti saradnje i zajedničkog nastupa svih naroda sa područja koje je obuhvatala nekadašnja SFRJ jeste bolji testament za budućnost od bilo kog vatreno šovinističkog i klaustrofobičnog nacionalizma, koje su u pojedinim republikama raspale države uveli njegovi naslednici.

Igor Mekina (AIM Ljubljana)

</body>