TUĐMANOV SPROVOD
AIM, ZAGREB, 14.12.1999. Bio je ponedjeljak, 13. prosinca, negdje oko 11 sati: na zagrebačkom Mirogoju polako su se skupljali strani diplomati, novinari i domaći političko-kulturno-sportski uglednici kako bi na onaj svijet ispratili Franju Tuđmana. Nije tu, zapravo, bilo ničeg zanimljivog; novinari su trčkarali okolo uzimajući bezvezne i jednolične izjave od poznatih ličnosti što su odreda imale lica prekrivena tugom, službenici Državnog protokola dovodili su na podij, uglavnom, nižerazredne diplomate, a pred mirogojskom mrtvačnicom vladala je tišina koju je narušavalo tek brujanje helikoptera u kojemu su bile smještene kamere Hrvatske televizije. U nedostatku pametnijega posla ovaj je reporter čitava dva sata pogledom pratio predsjednika Društva hrvatskih književnika Slavka Mihalića: tu su starinu autobusom dovezli na Mirogoj i onda ga pustili da više od dva sata cvokoće od studeni i da besciljno lunja po onih nekoliko desetaka kvadratnih metara pred mrtvačnicom čekajući da ga se netko sjeti, prepozna, zatraži od njega neku izjavu ili ga pozove da onih par minuta bude na straži pored Tuđmanova lijesa. Dogodilo se to tek negdje iza 13 sati kad je po promrzlog i nervoznog Mihalića došao predsjednik Matice hrvatske Josip Bratulić i odveo ga u kapelicu, gdje su se okupili oni što su stražarili pored lijesa.
A dok se bard nacionalne književnosti smrzavao na Mirogoju, Tuđmanovo je tijelo putovalo zagrebačkim ulicama. Povorka je s Pantovčaka krenula u 11 sati i 20 minuta, a tijelo mrtvog hrvatskog predsjednika - koje je bilo položeno na lafet - ulicama glavnoga grada vukao je vojni džip. Pored lafeta vozilo je sedam pripadnika Tuđmanove tjelesne straže na motorima, ispred su bila dva vojna džipa u kojima je sjedilo dvanaest generala Hrvatske vojske koji su nosili predsjednikova odlikovanja, u džipu iza lijesa nalazilo se osam omiljenih Franjinih generala (Marijan Mareković, Milenko Filipović, Jozo Miličević, Mirko Norac, Miljenko Galić, Ivan Kapular, Mladen Kruljac i Josip Čuletić) koji su bili zaduženi za nošenje sanduka, a iza njih je vozilo nekoliko crnih "audija" sa zatamnjenim staklima u kojima su se nalazili članovi obitelji Tuđman. Kolona se kretala brzinom od desetak kilometara na sat, a s Pantovčaka se spustila na Britanski trg, potom nastavila Ilicom do Trga bana Jelačića, slijedila je vožnja Jurišićevom i Draškovićevom, zatim Ribnjakom i Gupčevom zvijezdom, a lijes je na Mirogoj stigao oko 13 sati 20 minuta.
Cijelim putem od Pantovčaka do Mirogoja bio je postrojen špalir građana - po policijskim informacijama oko 170 tisuća ljudi - koji su odavali posljednju počast Franji Tuđmanu. Zbog istine i ljudi valja reći da je Zagreb tog dana zaista plakao; plakao je, ustvari, bar onaj Zagreb kojega je putnik namjernik mogao vidjeti na ulicama. Žene su jecale, muškarcima su suze tekle niz obraze, plakala su i djeca, a novinari dnevnih listova marljivo su bilježili izjave građana iz špalira koji su, iz sasvim nedokučivih razloga, u tim trenucima zaboravljali svu onu decenijsku nesreću što im je servirana ponajprije zaslugom čovjeka čije je beživotno tijelo ležalo na lafetu.
"Teško mi je, umro je najveći Hrvat svih vremena", "izgubljeni smo sad kad nam nema predsjednika Tuđmana", "to je isto kao kad u obitelji umre otac ili majka", "čini mi se da mi nismo posve svjesni koga smo izgubili", "Hrvatska doista može zahvaljivati bogu za Franju Tuđmana", "umro je čovjek koji nam je dao slobodu"- redale su se izjave uplakanih građana, a na njih su se nadovezivale riječi Tuđmanovih suradnika, koji ni ovu prigodu nisu propustili da iskažu svoje - sad već besmisleno i možda kontraproduktivno - udvorništvo.
Pored lijesa s Tuđmanovim tijelom govorio je akademik Vlatko Pavletić; govorio je dugo, patetično i monotono, pozivao se na "predsjednikova prijatelja" Miroslava Krležu, pričao je o Franjinim pučkoškolskim zadaćnicama i njegovoj borbi za samostalnu Hrvatsku koja je trajala od najranije mladosti, pa se nastavila i u okviru Jugoslavenske narodne armije, a reporteru se nekako činilo da svi prisutni mole boga da Pavletić što prije završi. Taj se dojam još više pojačao kad je počeo crkveni obred sahrane koji je vodio zagrebački nadbiskup Josip Bozanić: i njegova se propovijed odužila, a iz nje valja izdvojiti tek nadbiskupove riječi da će Franjo Tuđman "ući u hrvatsku povijest kao jedan od velikih graditelja".
Mjesto radnje potom se preselilo pred otvoreni grob nad kojim je posljednji govor održao Ivan Aralica, pisac s Tuđmanova noćnog ormarića, da bi nakon toga s predsjednikova lijesa bila skinuta državna zastava. Fotografija na kojoj vidimo Ankicu Tuđman kako suzno lice prekriva trobojnicom sljedećeg je dana objavljena u svim hrvatskim listovima, a nebrojeno je puta prikazana i na Hrvatskoj televiziji. Lijes - koji je izrađen u tvornici "Palma", a čiji su vlasnici viđeniji zagrebački mafijaši Nikica Jelavić (trenutačno u zatvoru) i Zoran Pripuz (trenutačno u bijegu) - potom je spušten u grob, a činjenica da je šef države sahranjen u "mafijaškom kovčegu" ponajbolji je simbol snažne sprege državne politike i organiziranoga kriminala što je u proteklih deset godina pustošila ovu nesretnu zemlju. Ljudi su se poslije tog čina razmiljeli po kafićima i čini se da je od te večeri više malo tko mislio o upravo sahranjenom čovjeku.
Iste te večeri glavni lik zagrebačkih birtijskih razgovora bio je Sulejman Demirel: turski je predsjednik, naime, bio jedini svjetski državnik koji se pojavio na Tuđmanovu sprovodu, ako zanemarimo predsjednika bosanskohercegovačkog Predsjedništva Antu Jelavića. Inače, na dan ukopa u splitskoj je "Slobodnoj Dalmaciji" izišao tekst pod naslovom "Izetbegoviću, zar te nije strah Alaha!?", a u njemu se člana Predsjedništva BiH žestoko vrijeđa zbog pomanjkanja pijeteta spram mrtvoga vrhovnika. Neke su novine dan poslije pogreba objavile fotografiju sa sprovoda Josipa Broza Tita faktografski nabrojavši da je 8. svibnja 1980. u Beogradu boravilo 209 delegacija iz 127 zemalja, a na čelu državnih izaslanstava bilo je, između ostalih, 38 šefova država i pet prinčeva. Opći međunarodni bojkot Tuđmanova pokopa navodno je izazvao zbunjenost i zabrinutost u državnoj i partijskoj vrhuški, no HDZ- ovim aparačicima to ipak nije zasmetalo da hitno predlože promjenu imena zagrebačkog Trga maršala Tita u Trg Franje Tuđmana, a diljem Hrvatske već se - za istu svrhu - štancaju table s imenom voljenoga predsjednika.
Jednoga će dana, tko zna, isti ovi ljudi koji sada bez cenzure iskazuju svoju ljubav mrtvom vođi i koji su plakali uz njegov odar, po novinama govoriti kako su one noći, kad je dotični preselio na onaj svijet, u svojim stanovima, iza spuštenih škura, otvarali šampanjce. Možda se neće morati odricati svojih izjava u kojima su listom ponavljali da će Tuđman ostati trajno upisan u hrvatskoj povijesti: to je, naime, neosporna činjenica, samo što će njegovo djelo u toj povijesti, najvjerojatnije, prije funkcionirati kao opomena, nego kao uzor.
IVICA ĐIKIĆ
Feral Tribune d.o.o. Šetalište Bačvice 10 21000 Split Ivica Đikić Strana: 1 99.12.14
</body>