DEMILITARIZACIJA KAO RJEŠENJE
Zajednička vojska u BiH
Banjaluka, 12. decembar 1999. (AIM)
Kada je budućnost vojske u Bosni i Hercegovini u pitanju onda se otvara niz pitanja i nedoumica na koje je vrlo teško dati pouzdan odgovor i dati jasnu procjenu za budućnost. Najčešće nedoumice su skoncentrisane u pitanju može li biti jedna držva i dvije vojske, da li je moguće da bude i treća, ili možda jedinstvena vojska BiH, odnosno može li BiH bez vojske, ili kako kažu - demilitarizovana Bosna.
Dejtonski mirovni sporazum je nesumnjivo istorijski dokumenat neprocjenljive vrijednosti, jer je definitivno okončao jedan vrlo komplikovan i užasan oružani sukob čijih razornih posledica sigurno još nismo dovoljno svjesni. Jedan od najznačajnijih dijelova ovog međunarodnog akta jeste i Aneks 1-b "Sporazum o stabilizaciji regiona". Iz ovog Aneksa kasnije su proistekla još dva sporazuma - "Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja" i "Sporazumo mjerama jačanja povjerenja u BiH". Osnovni cilj ovih sporazuma je izgradnja povjerenja među stranama potpisnicama i uspostavljanje uravnotežene i stabilne odbrambene snage sa najmanjim mogućim brojem pripadnika, poštujući bezbjednost svake strane potpisnice i potrebu da se izbjegne trka u naoružanju u regionu.
Navedeni cilj nebi bio ništa neobično da Sporazum nije definisao BiH kao jednu državu sa dvije vojske, što je svakako jedinstven primjer državnog ustrojstva. Napori međunarodne zajednice su usmjereni na rekonstrukciju BiH u političkom, ekonomskom i vojnom pogledu. Oko prva dva zadatka nema dilema, ali kad je u pitanju vojni aspekt onda su dileme svakim danom sve veće. Naime, Aneks 1-a, koji se odnosi na Sporazum o vojnim aspektima mirovnog sporazuma i Aneks 1-b, koji se odnosi na Sporazum o stabilizaciji regiona, su do sada gotovo u potpunosti implementirani, pa stoga djeluje nerazumljivo otkuda te dileme. Ali, ako se malo ozbiljnije analiziraju neki detalji mogu se naći i razlozi za pomenute dileme. Ako pođemo od pretpostavke da BiH želi ući u vojne i političke saveze u Evropi, kao što su EU, Savjet Evrope, NATO i drugi, onda teba biti jasno da to neće biti moguće sa dvije različite vojske na teritoriji jedne države, pogotovu što se u Zapadnoj Evropi sve više razmišlja o zajedničkoj evropskoj odbrani i zajedničkim vojnim snagama. To je bila i tema zajedničkog sastanka ministara odbrane i vanjskih poslova 28 zemalja u Luksemburgu, koji je održan krajem novembra ove godine. Ovaj sastanak je trebao pronaći rješenje spornih političkih, finansijskih i vojnih prepreka za stvaranje buduće evropske vojske.
Ovih dana je javnost u BiH i u svijetu bila zaokupljena različitim stavovima po pitanju zajedničke vojske i zajedničke odbrane u BiH. "Uslov za priključenje BiH u NATO savez jeste samo jedna vojska u toj državi, a ne tri kao do sada", rekao je general Ulf Henricsson iz OSCE-ove misije u BiH, koji je odgovoran za regionalnu stabilnost u toj misiji. On smatra da će trebati mnogo vremena da BiH uspostavi jednu vojsku i tako ispuni uslov za ulazak u NATO. Eksperti Međunarodne krizne grupe smatraju da je rješenje problema u ukidanju entiteta, raspuštanju vojske, ukidanju koncepta konstitutivnosti naroda, kantonizaciji cijele države, jačanju kantona i uvođenju centralne vlade u BiH. Rudolf Šarping, ministar odbrane Njemačke, smatra da je stvaranje jedinstvene vojske u BiH neophodno kako bi se spriječio njen raspad. "BiH ne može postati članica Savjeta Evrope i drugih međunarodnih organizacija sve dok ne riješi pitanje konstitutivnosti sva tri naroda u oba entiteta", smatra Dejvid de Luj, direktor Savjeta za provođenje Dejtonskog sporazuma pri američkom državnom sekretarijatu. "Za državu u kojoj još uvijek postoje tri vojske i tri ekonomije jednostavno nema mjesta u Evropi", tvrdi De Luj i dodaje da su BiH otvorena sva vrata u Evropi kada ta pitanja budu riješena. Prema njegovim riječima, ova i iduća godina su vrlo važne za BiH i za čitav region.
Penzionisani američki vazduhoplovni general Čarls Bojd, bivši zamjenik komandanta američko-evropske komande od novembra
- godine do jula 1995. godine, objavio je u januarsko-februarskom broju časopisa 'Forin Afers', članak pod naslovom "Šta uraditi da Bosna funkcioniše" u kome kaže: "Dejtonski sporazum može preživjeti i dovesti do dugotrajnog mira samo ako se težište stavi na bezbijednost etničkih grupa, a ne na njihovu integraciju kao što se sada čini. Zato njihova nezainteresovanost za stvaranje centralne vlade ne treba da iznenađuje". Njujorška deklaracija pokrenula je čitavu lavinu reagovnja u RS kad je u pitanju zajednička vojska. Najviše polemike je bilo po pitanju da li je Njujorška deklaracija obavezujuća ili nije. Da li je tamo bilo govora o zajedničkoj vojsci i zajedničkoj odbrani BiH ili je riječ samo o zajedničkom vojnom kontigentu, namjenjenom za mirovne operacije izvan BiH. Bilo kako bilo, Deklaracija je izazvala različite reakcije, stavove i tvrdnje. Član Predsjedništva BiH iz RS, Živko Radišić, ističe da mir nema alternativu i da se mora dosledno primjenjivati. Demilitarizacija BiH bi trebala biti politički cilj zajedničkih državnih organa. Na sjednici Vlade RS održanoj 25.11.1999. godine zauzet je stav da je ova Vlada protiv zajedničke vojske u BiH. "Može se govoriti o koncepciji odbrane BiH, može se govoriti o demilitarizaciji, ali se o zajedničkoj vojsci ne može govoriti". "Zajednička vojska nije moguća, ja sam protiv zajedničke vojske i dok se budem politički angažovao biću protiv toga. Mogu postojati dvije entitetske vojske i normalno je da sarađuju i da se ne formiraju kao ofanzivne formacije, nego jednostavno formacije koje trebaju da budu u funkciji stabilnosti i sigurnosti naroda, da budu defanzivne. Ja sam za to da se u RS i FBiH smanje vojni potencijali, a ne da se formira jedinstvena vojska", stav je Predsjednika Vlade RS, Milorada Do dika. Ministar odbrane u Vladi RS, Manojlo Milovanović, smatra da je "realnije da u BiH uopšte nema vojske, nego da bude zajednička". "I ove zajedničke vojske, na koje se pozivaju oni koji to predlažu, sve više liče na paradne. Zajedničku vojsku u BiH još uvijek je nemoguće napraviti i fizički i pravno, jer su ljudi koji bi ušli u tu vojsku dojučerašnji ljuti protivnici. Suština problema je nepovjerenje i strah jednog naroda od druga dva", kaže Milovanović.
Gotovo identičan stav imaju i predstavnici hrvatskog naroda u BiH. Stalna težnja Bošnjaka da BiH što više urede kao unitarnu državnu zajednicu podstiče da se maksimalno zalažu da bar vojska bude jedinstvena, što im daje nadu da će na sličnom principu izgrađivati i druge državne institucije, a istovremeno bi eliminisali strah od bliskih veza srpskih i hrvatski vojnih struktura sa svojim maticama Srbijom i Hrvatskom. Ovdje treba izdvojiti zanimljiv stav zamjenika ministra odbrane F BiH Sakiba Mahmuljina, koji izražava nevjericu u mogućnost konstituisanja zajedničke vojske, jer do sada nisu uspjeli da konstituišu ni vojsku F BiH.
Na kraju analize svih ovih stavova ostaje dilema kakav zaključak ponuditi. Dosadašnja iskustva su pokazala da su međunarodni medijatori u BiH činili dosta napora da se Dejtonski sporazum implementira planiranom dinamikom i sadržajem. Međutim, nezadovoljstvo tempom realizacije sporazuma je podstakao zemlje članice Vijeća za implementaciju mira da održe niz konferencija i usvoje veliki broj raznih deklaracija koje su u nekim segmentima više ili manje predstavljali reviziju Dejtona. Razgovor o zajedničkoj vojsci je nesumnjivo najozbiljniji iskorak u reviziju ovog sporazuma.
Šta u tom slučaju preostaje? Prvo, neophodno je vrlo ozbiljno analizirati kretanje vojnog faktora u Evropi i projektovanu viziju za BiH. Bilo bi politički neproduktivno, a i neozbiljno ne uvažiti realno stanje na globalnom planu. Drugo, treba obaviti niz razgovora i konsultacija sa najbitnijim političkim faktorima u Evropi, a prvenstveno sa članicama Vijeća za implementaciju mira u BiH i naći načina da se intersi usklade. Treće, otvoreno i argumentovano obrazložiti stav zašto se za demilitarizaciju i protiv zajedničke vojske. Četvrto, međunarodna zajednica mora imati u vidu da bi stvaranje zajedničke vojske stvorilo dodatne komplikacije u implementaciji mirovnog procesa. Treba odgovoriti na pitanje kolika je vojska neophodna BiH, od koga bi ta vojska branila BiH i da li je realno moguće da takva vojska ispuni postavljene zadatke. Kako sada stvari stoje, realnije je očekivati manje problema na demilitarizaciji nego na zajedničkoj vojsci.
Ako bi se prihvatio koncept demilitarizacije, onda bi se koncept generala Čarlsa Bojda o bezbijednosti etničkih grupa mogao realizovati entitetskim policijskim snagama. Ovaj koncept je i najracionalniji, jer bi eliminisao jednog od najvećih budžetskih potrošača, a istovremeno bi se eliminisale potencijalne mogućnosti za novi oružani sukob velikih razmjera. Takođe treba imati na umu da bi i problem standardizacije borbene tehnike bio dodatni, ni malo jeftin, problem.
Naravno, međunarodna zajednica bi morala biti garant suvereniteta i cjelovitosti BiH na principima definisanim u Dejtonu, a morale bi postojati i garancije BH susjeda.
Ostoja Barašin (AIM) (Autor je pukovnik i publicista)
</body>