Ode pivo

Ljubljana Dec 5, 1999

Slovenija i denacionalizacija

Dok Komisija EU kritikuje zvaničnu Ljubljanu zbog sporog procesa denacionalizacije, proizvodjači hmelja upozoravaju da bi sadašnji model denacionalizacije Sloveniju mogao da košta - sopstvenog hmelja.

Ljubljana, 30.11.1999

Na putu od Ljubljane ka Mariboru stotine automobila svakog dana
prolazi kroz Savinjsku dolinu. S obe strane puta se može opaziti da taj
živopisni predeo nije važan samo kao putni pravac od Italije ka
Madjarskoj; dokle god pogled seže vide se ogromne njive, a na njima uz
simetrično nategnute konce rastu puzavice zelenog hmelja. U Savinjskoj
dolini se proizvodi hmelj sorte "golding", koji mnogi hvale kao jednu od
najboljih vrsta, a najzagriženiji Štajerci spremni su da zbog Laškog piva,
proizvedenog iz te baze, nasrnu na ljubljančane, čiji lokal-patriotizam
nalaže konzumiranje konkurencije - lokalnog, dakle "Union" piva.

Laško pivo, koga u Sloveniji prave još od sredine 18. veka može da se
pohvali veoma dugom tradicijom; tako u poslednjem reklamnom spotu
Pivare Laško (bolje rečeno - seriji reklama) različiti likovi nabrajaju
koliko su žena, prijatelja i država promenili tokom života - ali još uvek
piju isto, "Laško" pivo! Opisanoj idili se, medjutim, bliži kraj.

"Ništa više neće biti onako, kako je bilo," rekao je na dan osamostaljenja

  1. godine predsednik Slovenije Milan Kučan. Sada se čini da su se
    njegove vidovite reči odnosile ne samo na državno uredjenje, već i na
    pivo. Jer, uskoro više neće biti autohtonog, domaćeg piva, dakle piva
    proizvedenog iz slovenačkog, a ne stranog hmelja. Uzročnik bliske
    propasti industrije hmelja jeste Zakon o denacionalizaciji, zbog koga će
    na stotine hektara obradivog zemljišta, sada objedinjenog u ogromne
    njive - uskoro biti isparcelisano i vraćeno desetinama malih vlasnika,
    koji nemaju ni znanje, a ni interes da bi na svom parčencetu zemlje s
    mukom uzgajali "zeleno savinjsko zlato" - hmelj.

Analitičari sada popuju kako je sve to bi bilo moguće sprečiti da je
zakonodavac krajem one 1991. godine, kada je Milan Kučan proročki
najavio radikalne promene u društvu, prihvatio takvu dikciju zakona,
prema kojoj bi onima, koje je nekadašnja vlast nepravedno oštetila u
procesu nacionalizacije, sada imovina vratili u nekim drugim
vrednostima, a ne samo u naturi. U jeku velikog prevrata 1991. godine
takve detalji se nikome nisu činili posebno važnim; zbog toga je vraćanje
u naturi u slovenačkoj varijanti denacionalizacije postalo pravilo.

Poslanici i parlament su posle nekoliko godina uvideli grešku; bilo je
napora da se popravi navedeni zakon, ali su izglasani poslanički
amandmani naleteli na otpor Ustavnog suda. Ustavni sud je pronašao da
bi noveliranje zakona, koji je primenjivan već nekoliko godina - izazvalo
nove diskriminacije i zato ne dozvoljava bitne izmene Zakona o
denacionalizaciji usvojenog 1991. godine.

U medjuvremenu se gomilaju praktične posledice tog čina. Jedna od njih
je i stavljanje katanca na popularni "Laški golding". Hmezad, najveći
vlasnik polja hmelja u Savinjskoj dolini ima oko 800 hektara obradivih
površina na kojima se nalaze žičare sa hmeljom, objekti i sistemi
navodnjavanja. Pored toga, Hmezad je zakupio dodatnih 600 hektara
zemljišta i na njemu posejao hmelj. Do 1995. godine, do kada je Hmezad
važio za vlasnika zemljišta, zahtevi za denacionalizacijom rešavani su
tako što je Hmezad onima, koji su predočili opravdane namere, po
dogovoru predao neka druga zemljišta, umesto njihove, nacionalizovane
zemlje. Posle 1995. godine, kada je raspolagač celim kompleksom
nekada nacionalizovanog zemljišta ponovo postala država, ovakvi
"dilovi" više nisu mogući.

Neke opštine su potom predložile da se interesi poljoprivrede zaštite
tako što bi država zabranila rasparčavanje zemljišta u procesu
denacionalizacije, a oštećenima u nacionalizaciji ponudila neku drugu
zemlju iz svog poseda. Sličan zakon, medjutim, još uvek nije usvojen, a
rokovi za vraćanje nacionalizovane imovine su sve kraći. Uredjenje te
problematike je povrh toga jedan od osnovnih uslova za pridruženje
Slovenije Evropskoj Uniji. I šta o tom problemu misli Komisija EU?
"Proces denacionalizacije teče sporo," ocenjeno je u najnovijem izveštaju
o napretku Slovenije u procesu približavanja standardima EU.

Hmezad će tako do 7. decembra 2001. godine imati pravo da
upotrebljava svoju infrastrukturu na imovini novih (odnosno - starih)
vlasnika njiva. Posle tog datuma je poljoprivredni kombinat dužan da na
zahtev vlasnika i bez prava na obeštećenje odstrani žice i sve ostale
mašine sa denacionalizovanih zemljišta. Karl A. Vitfogel u svojim
"Orijentalnim despocijama" opisuje kako je rasparčavanje zemljišta
godinama bio jedan od mehanizama atomizacije društva i vladavine
mnogih despotizama. U tranzicijskim državama je taj proces na prvi
pogled upravo obrnut: rasparčavanje velikih, socijalističkih kompleksa se
veliča kao pobeda napretka. Primer slovenačke industrije hmelja (i piva)
otkriva drugu stranu medalje - odricanje od "tekovina" prošlosti dovodi
ponekad do apsurdnih odnosa, a reformisane države padaju u zamku
brzopletih odluka (koje su, naravno, zasnovane na legitimnim ciljevima)
i nepopravljivo štete sopstvenoj nacionalnoj ekonomiji.

Sve ima svoju cenu - pa i onaj poklič reformisanih slovenačkih
komunista ("Evropa zdaj!") s kraja osamdesetih. U budućoj, udruženoj
Evropi će slovenačke pivopije uživati u piću napravljenom od
nemačkog, holandskog, austrijskog ili češkog hmelja, regionalni konflikti
iz prošlosti biće zaboravljeni, a opevano "zeleno savinjsko zlato" će se
gajiti još samo po baštama.

Igor Mekina (AIM Ljubljana)

</body>