OSLOBOĐENI ŠODOLOVČANI

Zagreb Dec 3, 1999

AIM, ZAGREB, 3.12.1999. Posljednjeg dana studenog hrvatski ministar pravosuđa Zvonimir Šeparović uručio je predsjedniku Županijskog suda u Osijeku Petru Kljajiću spomen medalju Vukovar, kojom ga je za "doprinos uspješnom okončanju mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja u hrvatski pravni sustav" odlikovao predsjednik Tuđman. Ne bi se radilo ni o čemu neobičnom - takva i slična odlikovanja u Hrvatskoj se dijele na tone - da samo dva tjedna prije toga isti taj Kljajić, istom tom Šeparoviću, nije podnio ostavku, nakon što se žestoko sukobio s osječko-baranjskim županom Branimirom Glavašem u kojem ga je ovaj optužio za montirani proces "šodolovačkoj skupini", petorici Srba koji su na Županijskom sudu u Osijeku osuđeni za ratni zločin na kazne zatvora od 15 do osam godina.

"One večeri kad sam čuo da je šodolovačka skupina osuđena na dugogodišnje kazne zatvora nazvao sam Vesnu Škare Ožbolt (predsjednicu Nacionalnog odbora za uspostavu povjerenja u hrvatskom Podunavlju, op. D. H.) i rekao da je to sramota za hrvatsko pravosuđe, te prema mom mišljenju dobrim dijelom montiran proces ne države i službene politike nego rasova koji su si umislili da je Hrvatska njihova igračka. Sve sam više sumnjao kad sam saznao za neka od imena kreatora presude za šodolovačku skupinu", komentirao je Glavaš početkom studenoga presudu izrečenu još 27. svibnja ove godine. I potom, izravno ciljajući na Kljajića nastavio: "Nitko me ne može uvjeriti da sud može nepobitno ustanoviti da je od tisuću granata koje su padale na grad netko bacio baš onu sa smrtonosnim posljedicama. To nije ništa drugo nego odmazda praznoglavaca koji su si umislili da su oni sud, a takvi su i meni sutra spremni odrapiti deset godina zatvora u montiranim i lažnim procesima, a da neće ni trepnuti".

Glavaš je u jednom imao pravo: optužnica na osnovu koje se sudilo petorici članova "šodolovačke skupine" Goranu Vušureviću, Željku Keskenoviću, Peri Kličkoviću, Vuji Halavanji i Marinku Stankoviću stajala je na više nego klimavim nogama. Cijela priča datira još iz 1995. kada im se, , zajedno s još četrnaestoricom njihovih sumještana - Milanom Miljkovićem, Petrom Stanićem, Đorđem Rkmanom, Nikolom Petrovićem, Kamenkom Milićem, Miloradom Radićem, Zdravkom Kojčinovićem, Zoranom Stojčićem, Marinkom Kojčinovićem, Savom Stojčićem, Ljubomirom Alapovićem, Simom Utvićem, Jovanom Vickovićem i Đorđem Vujanovićem - u odsutnosti sudilo za ratni zločin u jednom od brojnih procesa vođenim u hrvatskim sudovima. Bilo je to u vrijeme pred akcije Hrvatske vojske "Bljesak" i "Oluja", kada se pritisak prognanika koji su godinama izbivali iz svojih kuća pokušavao amortizirati suđenjima u odsutnosti, kako bi država pokazala da - kad već nije u stanju vratiti prognanike - bar kažnjava one koji su skrivili njihovu nesreće. Svatko razuman znao je da takva suđenja nemaju nikakvog pravnog smisla: budući da osuđenici nisu bili dostupni, presuda se nije mogla izvršiti. No, ako bi i dopali u ruke pravde, imali bi pravo na ponovljeno suđenje na kojem bi mogli iznijeti svoju obranu, pa bi se dakle cijeli sudski postupak morao provesti još jednom.

Uz kako smo rekli, smirivanje prognanika i dijela radikalizirane javnosti, takva su suđenja imala i političku pozadinu. Njima se poručivalo Srbima na tada okupiranim hrvatskim prostorima da za njih u Hrvatskoj neće biti mjesta kada jednom područje krajine dođe pod hrvatski ustavno-pravni poredak. Da se u takvim, kako se izrazio Glavaš "montiranim procesima" - čiji je prvenstveni cilj bilo jasno slanje poruke Srbima - previše računa nije vodilo o dokazima, svjedoči i optužnica "šodolovačkoj skupini". Zaista ne treba biti osobiti pravni stručnjak da se to utvrdi. Željko Keskenović, Goran Vušurević, Pero Kličković, Vujo Halavanja i Marinko Stanković optuženi su (a potom i osuđeni) jer su - stajalo je u optužnici - zajedno s još 14 svojih sumještana "u vremenu od točno neutvrđenog dana u srpnju 1991. do 5. svibnja 1992., s privremeno zauzetog teritorija - mjesta Ada, Ernestinovo, Koprivna, Markušica, Šodolovci, Podvinje i Laslovo za trajanja oružane agresije na Republiku Hrvatsku" kao pripadnici "šodolovačke skupine", u više navrata zapovijedali pucanje i učestvovali u pucanju iz minobacača i drugog teškog oružja po mjestima Đakovo, Kešinci, Koritna, Mrzović, Semeljci, Vladislavci i Hrastin bez izbora vojnih ciljeva, a po civilnim stanovništvu, i civilnim, gospodarskim, kulturnim, komunalnim i drugim objektima, s ciljem da se stanovništvo usmrti, ozljedi i zastraši, a objekti oštete i unište". Sve to tvrdi se u optužnici, dovelo je do smrti 10 i ranjavanja 30 osoba, za što su, po mišljenju suda, krivi bili upravo oni.

Iako se na područja navedena u optužnici nipošto nije pucalo samo iz navedenih mjesta, niti su to činili isključivo Šodolovčani, iako nitko od sedamdeset svjedoka koji su iskaze dali usmeno ili pisano, nije izričito optužio nikog od spomenutih da su baš oni krivi za smrt desetero civila, Županijski sud u Osijeku 25. svibnja 1995. osudio je za ratni zločin protiv civilnog stanovništva Keskenovića na 15, a Vušurevića, Kličkovića, Halavanju i Stankovića na 11 godina zatvora. Ostali pripadnici skupine, njih 14, također su osuđeni za ratni zločin na visoke vremenske kazne od 20 godina naniže. Kao što smo rekli, svi su u to vrijeme bili nedostupni hrvatskim vlastima, no Keskenović, Vušurević, Kličković i Halavanja podnijet će putem osječkih odvjetnika Jovana Grubešića i Dragutina Mioča žalbu Vrhovnom sudu. Bez uspjeha: 14. veljače 1996. Vrhovni će sud potvrditi presudu. U međuvremenu, Goran Vušurević bit će uhićen 18. kolovoza 1996. i sproveden na izdržavanje kazne Nakon završetka mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, 15. siječnja 1997. hrvatska će policija 4. veljače obilazeći Šodolovce utvrditi da se 17 od 19 osoba, pravomoćno osuđenih za ratni zločin još nalazi u tom selu. O tome je postojala i zabilješka u sudskom spisu, što je bio možda i najjači argument da se ti ljudi nisu osjećali krivima, jer bi u suprotnom, a to su mogli, odavno napustili Hrvatsku i sklonili se izvan domašaja njene vlasti. Kako su sada bili dostupni hrvatskim vlastima, a nisu se osjećali krivima, Keskenović, Kličković, Halavanja i Stanković podnijet će zahtjev

  1. studenoga 1997. Županijskom sudu u Osijeku zahtjev za ponavljanje postupka, ali će s potpisom Petra Kljajića to biti odbijeno 21. svibnja prošle godine. Uslijedit će žalba Vrhovnom sudu, koju će ovaj usvojiti 20. srpnja prošle godine, pa su Šodolovčani bili zadovoljni što će im se pružiti prilika da na ponovljenom suđenju, za razliku od onog prvog, mogu iznijeti svoju obranu. Ostali će, u međuvremenu, zbog medijske kampanje, stanovitih prijetnji i straha od odmazde napustiti svoje selo.

Prije nego što će doći do obnove sudskog procesa 10. rujna 1998. smatralo se kako će cijelu stvar presjeći županijski državni tužitelj Miroslav Jukić, jednostavnom preinakom optužnice s ratnog zločina u oružanu pobunu. Na taj bi se način i na "šodolovačku skupinu" primijenio zakon o općem oprostu i cijeli bi slučaj bio elegantno završen. No, politički interesi tada su vjerojatno prevladali nad pravosudnom strukom, pa su Šodolovčani izašli pred sud, nadajući se da će novi proces biti samo formalnost, u kojem će bez teškoća dokazati svoju nevinost. Pokazalo se međutim da su se prevarili. Sudsko vijeće Županijskog suda u Osijeku na čijem je čelu bio sudac Ante Budić, potvrdio je 27. svibnja ove godine sve kazne iz ranijeg suđenja od prije četiri godine. Jedino je Goranu Vušuroviću, koji se u zatvoru nalazio još od kolovoza 1996. kazna s 11 smanjena na osam godina zatvora. Istoga dana Keskenović, Kličković, Halavanja i Stanković upućeni su na izdržavanje kazne, a njihovim odvjetnicima Jovanu Grubešiću, Dragutinu Mioču, Slobodanu Budaku i Petru Miletiću, nije ostalo ništa drugo nego da sastave novu žalbu i upute je Vrhovnom sudu.

U skladu s poznatom izrekom o sporosti pravde, žalba se dugo kiselila na Vrhovnom sudu, sve dok 18. listopada ove godine u Okružnom zatvoru u Osijeku nije započeo štrajk glađu dvadesetak zatvorenika srpske nacionalnosti, u koji su stupila i četvorica pripadnika "šodolovačke skupine". Tokom sedmodnevnog štrajka koji je prekinut 25. listopada zatvorenici su zahtijevali da haški istražitelji obave uvid u njihove predmete, te da se ubrza rad suda, kako neki pritvorenici, već devet mjeseci ne bi čekali na zakazivanje glavne rasprave. Četiri dana kasnije, 29. listopada posjetit će ih i ministar pravosuđa Šeparović, ali osim uopćenih fraza o pretrpanosti sudova, ništa konkretno nije im obećano. Uskoro međutim dolazi do naglog obrata. U žestokom sukobu koji je početkom studenoga izbio između Glavaša i Kljajića, u kojem je potonji optužio prvog za pritiske na pravosuđe i traženje da se lažiraju prošli izbori, Glavaš će žestoko uzvratiti, tvrdeći da Kljajić "preko leđa srpske sirotinje" skuplja političke poene. Samo nekoliko dana kasnije Kljajić će podnijeti ostavku na mjesto predsjednika Županijskog suda, a Vrhovni sud će, 24. studenoga ukinuti presudu Šodolovčanima. Za njih sretan završetak otvara međutim pitanje neovisnosti hrvatskog sudstva i nevjericu da bi Vrhovni sud postupio na isti način da nije bilo Glavaševih žestokih optužbi na Kljajićev račun. Pitanje je također bi li se Glavaš upustio u sukob s Kljajićem da je imao povjerenja u njegovo nadziranje skorašnjih izbora, kao i to bi li stao u obranu Šodolovčana da u izbornoj godini ne računa na srpske glasove kojih je u njegovoj izbornoj jedinici poprilično. Jer, da je bio dosljedan kako se sada predstavlja, mogao se za Šodolovčane založiti još u svibnju 1995. kada im je ista presuda izrečena u odsutnosti. Ali, treba se podsjetiti, bili su to euforični dani, neposredno nakon vojne akcije "Bljesak" i Glavašu tada nipošto nije odgovaralo da stane u zaštitu Srba.

Kljajić, koji još nije razriješen dužnosti predsjednika Županijskog suda, ne bez zluradosti komentirao je netom primljeno Tuđmanovo odlikovanje: dok je Glavaš bio smijenjen s mjesta župana zbog kočenja procesa mirne reintegracije, on Kljajić i tada se zalagao za Tuđmanovu mirnodopsku opciju, zbog čega je sada i odlikovan. Kad se sudstvo uplete u izvršnu vlast, izvršna vlast u sudbenu, sudbena u zakonodavnu, a politika u sve to, stvari drugačije ne mogu ni ispasti. U cijeloj toj zbrci i cirkusu Šodolovčani su na kraju sretno prošli, no koliko je po hrvatskim zatvorima onih kojima se njihova sreća nije nasmiješila.

DRAGO HEDL

</body>