MLADI i LJUDSKA PRAVA

AIM Zagreb, 23.11.1999.

Hrvatski politicari, mediji i biraci povezani su u zacaranom krugu nacionalizma. Dok politicari nemusto brane nacionalizam, vecina medija, pogotovo oni koje kontrolira vlast ili su u drzavnom vlasnistvu njihove rijeci prenose bez ikakvog kritickog odmaka. Deset godina nakon sloma socijalizma, mediji u Hrvatskoj najcesce odasilju poruke s jakim nacionalistickim nabojem, sto kod velikog dijela stanovnistva nacionalno pitanje i izrazavanje nacionalnih osjecaja u znanstvenim anketama stavlja medju najpozeljnije iz spektra ljudskih prava.

Od prije tri godine u Hrvatskoj postoji Nacionalni odbor za ljudska prava, koji je osnovala Vlada Republike Hrvatske. Zbog velikih kritika upucivanih Vladi od strane medjunarodnih institucija zbog nepostivanja ljudskih prava, ovaj je Odbor pokrenuo projekt Obrazovanje za ljudska prava za hrvatske osnovne skole. Projekt je vodila dr. Vedrana Spajic-Vrkas, antropologinja i suradnica u hrvatskom uredu UNESCO-a. Provedeno je veliko istrazivanje stavova ucenika, roditelja i ucitelja, a rezultati istrazivanja su potvrdili da je taj projekt itekako potreban Hrvatskoj.

Na ispitivanju stavova velikog broja ucenika pokazano je kako bi se ucenici osnovnih skola u Hrvatskoj najradije igrali s djecom iste nacionalnosti. Na drugom i trecem mjestu pozeljnih partnera za igru nasli su se vrsnjaci iz Engleske i Amerike. Ispitujuci s kim se ne bi htjeli igrati, djeca su medju najnepozeljnije stavili Srbe, Bosance i Albance. Dakle, od tri nepozeljne nacije, dvije su susjedne, a donedavno i ratni neprijatelji u sukobima koji su obiljezili raspad socijalisticke federativne Jugoslavije.

Jedno od pitanja za djecu bilo je sto misle koja su tri najvaznija pravila sto ih u skoli svi ucenici trebaju postovati. Od vise ponudjenih odgovora, gotovo polovica ispitanih je odgovorila da je najvaznije da se pozorno slusa ucitelje i mirno sjedi u klupi. Cak cetvrtina djece smatra da je u skoli najvaznije imati zasiljene olovke. Na pitanje koga bi izabrali za predsjednika razreda, vise od trecine odgovorilo je da bi izabralo onoga koga predlozi ucitelj. A na pitanje sto bi napravili ako bi ih ucitelj kaznio ako nisu krivi, gotovo polovica bi njih prihvatilo kaznu bez rijeci prosvjeda. Dakle, ne bi se borili. Djeca smatraju da ucitelji imaju moc koja se ne smije osporiti, cak ni onda kad se eklatantno narusava njihovo temeljno ljudsko pravo.

Sociolozi smatraju da se takvi stavovi generiraju iz udzbenika kojima se djeca koriste u obrazovanju. Naime, ispitivanje vrijednosnih stavova zastupljenih u udzbenicima te sadrzaja koji se ticu ljudskih prava pokazalo je kako su udzbenici optereceni stereotipima te da se u njima forsira tradicionalisticka slika obitelji nedjeljom, odnosno za nedjeljnim ruckom, gdje otac ima dominantnu ulogu "glave obitelji", dok je majka najcesce kucanica smjestena u kuhinju. Takva slika obitelji, stvorena kod djece u ranoj dobi, pretvara ih u osobe prijemcive i za razne druge stereotipe.

Ispitivanje stavova roditelja, ucitelja i ravnatelja pokazalo je razliku u stavu prema ljudskim pravima. Ucitelji i ravnatelji pokazali su se liberalnijih stavova no sto su roditelji, ali sociolozi sumnjaju da su njihovi odgovori bili iskreni, odnosno da su ravnatelji i ucitelji odgovarali na nacin da o sebi stvaraju predodzbu liberalnih, a nisu davali iskrene odgovore. To se pogotovo pokazalo na njihovoj uvjerenosti kako su dovoljno obrazovani i imaju znanje o ljudskim pravima, ali najmanji broj ih je originalnost i kreativnost istaknuo kao osobine koje je pozeljno istaknuti na poslu.

Ucitelji su manje konzervativni no sto se obicno vjeruje, pogotovo uzme li se u obzir da je rat u Hrvatskoj nedavno zavrsio, da je zemlja u ekonomskoj krizi i da su oni ugrozena profesija. Ucitelje je njihova losa socijalna situacija dodatno senzibilizirala, i u mnogim su stvarima vrlo liberalni. Tako su ucitelji mnogo tolerantniji od roditelja ako se radi o pripadnicima drugih nacija.

No, iako nije vecina, ipak je mnogo ucitelja, a jos je vise roditelja koji smatraju da bi program obrazovanja za ljudska prava, demokraciju i mir trebao mlade poducavati nacionalnom ponosu, tradiciji i gradjanskoj duznosti, a najmanje ih zanimaju multikulturalnost, suradnja, neovisno misljenje i demokracija. Stovise, za pojedine od njih nespojiva je privrzenost svojoj naciji s privrzenoscu svjetskoj zajednici, da bez osjecaja nacionalne pripadnosti covjek nema pravog identiteta, da neovisna javna glasila destabiliziraju drzavu, a da je autoritet (politickog) vodje i cvrstina upravljanja temelj drustvene stabilnosti.

Takvi stavovi pokazali su svu opravdanost i potrebu provodjenja Programa obrazovanja za ljudska prava, kojeg je spomenuta komisija izradila, a koji je pohvaljen i od eksperata iz nekoliko raznih drzava. Sociolozi ukazuju na potrebu sto skorijeg uvodjenja tog programa, jer su ostala istrazivanja pokazala porast apatije kod velikog postotka mladih, porast nezainteresiranosti za drustvena zbivanja i zabrinjavajucu politicku ravnodusnost te sklonost ka nepotizmu, pa cak i odsustvo kriticnosti spram nezakonitih postupaka pojedinaca. Osim toga, od velikog broja nevladinih organizacija koje djeluju u Hrvatskoj (17.000), vecinu njih vode ili su im pretezni clanovi starije osobe, a pogotovo je to vidljivo kod organizacija koje se bave zastitom i promicanjem temeljnih ljudskih prava.

MILIVOJ DjILAS

1

4