CEH TRANZICIJE PLACAJU PENZIONERI

U 2000. POSLIJE OSTATKA COVJECANSTVA

AIM, SARAJEVO, 22.11.1999. Osamdesetih godina momci iz Zabranjenog pusenja su pjevali "Penzioneri na more idu zimi". Danas, bh. penzioneri na more ne idu ni zimi, a kamoli ljeti, jer su zabavljeni vaznijim pitanjem, kako prezivjeti u okruzenju "divljeg kapitalizma", a bez novca u dzepu.

Po zvanicnim podacima, prosjecna penzija 267 hiljada penzionera u FBiH iznosi 180 maraka (prosjecna plata zaposlenih je 380 maraka) mjesecno. Problem nije samo u visini njihovih penzija, koje su u poredjenju sa cijenama roba i usluga ionako na nivou milostinje, vec u tome sto ce u 2000. godinu penzioneri iz BiH uci poslije ostatka covjecanstva. Iako se sirom planete uveliko odbrojavaju dani do pocetka novog milenija, penzioneri u FBiH tek ulaze u ljeto. Naime, tek sada treba da dobiju svoje julske penzije, a do kraja ove godine u najboljem slucaju mogu racunati da ce dogurati do septembarske isplate.

Ceh tranzicije, odnosno prelaska na kapitalizam, medju prvima placaju upravo penzioneri. Sistem penzionog osiguranja, naslijedjen iz proslog sistema, zasnivao se na jednostavnom principu, radnici izdrzavaju sadasnje penzionere, da bi sutra, kada ovi radnici i sami odu u penziju nova generacija zaposlenih od svojih doprinosa finansirala njih. Sistem je kako-tako funkcionisao nekoliko decenija, zahvaljujuci jednostavno cinjenici da je broj zaposlenih, koji uplacuju doprinose u fond PIO konstantno bio visestruko veci od broja penzionera, pa je u prosjeku jednog penzionera "izdrzavalo" tri do sest zaposlenih.

Rat koji je temeljito razorio BiH i njenu ekonomiju, po penzione fondove je imao jos pogubnije posljedice. Zamrla domaca ekonomija danas formalno zaposljava nesto vise od polovine predratnog broja radnika, dok je procentualno ucesce penzionera u populaciji ostalo priblizno na predratnom nivou. Kada se od broja zvanicno zaposlenih odbije broj radnika na cekanju, koji ni sami ne dobijaju plate, niti im se u vecini slucajeva uplacuju doprinosi za penziono i zdravstveno osiguranje, dolazi se do katastrofalnog omjera - broj penzionera gotovo je isti kao i broj zvanicno zaposlenih radnika. Rezultat je prazna kasa penzionih fondova, odnosno ono novca sto se tokom mjesec dana prikupi po osnovu doprinosa nije dovoljno za isplatu penzija za jedan mjesec.

Na konkretnom primjeru fonda PIO BiH sa sjedistem u Sarajevu, na cijem spisku je i najveci dio penzionera sa podrucja FBiH, to bi izgledalo ovako. U najboljem slucaju, mjesecno se po osnovu doprinosa skupi tridesetak miliona maraka, dok je za isplatu penzija korisnicima potrebno deset miliona vise. Ovakva situacija ne traje od jucer vec prakticno od 1992. godine. Tokom rata penzioneri na ime penzija nisu ili dobijali nista, ili samo simbolicne iznose od nekoliko maraka mjesecno. Drzava je za ovakav potez imala opravdanje u ratu uz obecanje penzionerima da ce im razlika biti nadoknadjena u miru. Prestankom rata za penzionere se situacija nije bitno promijenila. Penzije su postale nesto vece, ali su kasnile sve vise i vise. Pritisnuta zahtjevima penzionera da odrzi obecanje o isplati duga iz ratnog perioda, vlada FBiH je nasla spasonosno rjesenje, ratni i poslijeratni dug prema penzionerima je uredno obracunat i isplacen - ali ne u novcu vec u privatizacijskim certifikatima. Penzioneri naravno nisu bili odusevljeni, ali su se pomirili sa sudbinom nadajuci se da ce ubuduce barem primati vece i redovnije penzije.

Njihova ocekivanja su ostala neispunjena jer je i dalje mjesecni priliv novca u penzione fondove bio manji od potrebnog. Aktuelna vlast je ponovo posegnula za "originalnim" rjesenjem problema. Dio od nedostajucih desetak miliona maraka mjesecno, djelimicno je nadoknadjen neuplacivanjem doprinosa za zdravstveno osiguranje za penzionere sa cime opet nisu bili odusevljeni u zdravstvu. Nezvanicno obrazlozenje za ovakvu praksu od visokih federalnih zvanicnika glasilo je "ovima u zdravstvu tih nekoliko miliona i nije neophodno jer da im treba vec bi zakukali". Ostatak mjesecnog "minusa" pokrivan je na taj nacin sto se recimo, za isplatu septembarskih penzija u prosloj godini koristio i dio doprinosa zaposlenih uplacen za oktobar. Kako je u startu postojao minus, jasno je da se ovakvom praksom nije nista rijesilo. Septembar je prosao, dosao je red na isplatu oktobarskih penzija i tada je bilo jos manje novca jer je dio oktobarskih para vec ranije potrosen. Ponovo se posegnulo za parama iz narednih mjeseci, a u medjuvremenu su penzioneri cekali da se nakupi dovoljno novca u kasi PIO da bi im mogle biti isplacene penzije. U konacnici, penzioneri nisu ni svjesni da su dok cekaju plate za ovogodisnji juli, u stvari vec potrosili pare koje su zaposleni uplacivali i u avgustu, septembru, oktobru. Zato odgovor na pitanje kada ce dobiti recimo penzije za novembar ove godine, i od kojih para, niko ne moze dati, a najmanje aktuelna vlast, kojoj je jedini cilj "da se pregura nekako do sutra, a poslije cemo vidjeti".

Iako im penzije kasne mjesecima, od penzionera se trazi uredno placanje svih racuna za komunalije i to bez zakasnjenja. U protivnom, slijede iskljucenja i sudske tuzbe. Paradoksalno je da su,
iako su medju najsiromasnijim slojevima drustva, penzioneri najurednije platise svih obaveza prema drzavi. Za to su nagradjeni usmenim pohvalama federalnih celnika.

Penzioneri su na kraju posegnuli i za javnim ulicnim protestima, pismenim i usmenim predstavkama adresiranim na federalnu Vladu. Ali osim verbalnog saosjecanja i maglovitih obecanja njihova situacija se nije bitno promijenila na bolje. Zato penzioneri iz FBiH kao glavnog krivca smatraju federalnog premijera Edhema Bicakcica, od koga jednostavno traze pare za penzije. Premijer Bicakcic, opet pozivajuci se na zakone i medjunarodnu zajednicu, uporno ponavlja da on i federalni budzet sa penzijama nemaju nista. Tako u medjusobnim prepucavanjima penzionera i federalnih celnika prolazi vrijeme, a penzije sve vise kasne.

U sustini federalni premijer je u pravu kada tvrdi da on, odnosno federalna Vlada i budzet, nemaju veze sa kasom penzionih fondova. Odvajanje drzavne kase od penzionih fondova i maksimalno kresanje budzetskih stavki je jedan od temeljnih zahtjeva medjunarodnih finansijskih institucija.

Problem je u necemu drugom. Para u budzetu nema i to je jasno, kao i sto je jasno da se penzioni fondovi trebaju puniti iskljucivo od doprinosa zaposlenih.

Penzionerske muke dugorocno mogu biti rijesene samo na jedan nacin, a to je povecanjem broja zaposlenih. Tu je i glavna krivica aktuelne federalne vlasti za bijedu u kojoj se nalaze penzioneri. Rad "na crno" je postao masovna pojava, procjene idu i do 150 hiljada zaposlenih radnika. Tu su uracunati i zaposleni u razlicitim medjunarodnim organizacijama, koje takodjer ne uplacuju doprinose. Instrumenti za njegovo suzbijanje su u rukama drzave, i to se moze postici bilo kontrolama, rigoroznim kaznama, bilo stimulativnijom politikom doprinosa i poreza. Ali time se mogu i moraju baviti drzavne institucije, kao svuda u svijetu. Vlast pred radom "na crno" zatvara oba oka, jer tolerisanjem ilegalnog zaposljavanja kupuje prijeko potreban socijalni mir. Prepustanje ekonomije same sebi, bez strategije razvoja i ulaganja u proizvodnju nece pomoci vecem produktivnom zaposljavanju, ali lideri su zaokupljeni precim stvarima, kao sto je zadrzavanje vlasti .

Ono sto je federalna Vlada odavno mogla da uradi, a nije, jeste da obezbijedi vracanje penzionom fondu impozantne vrijednosti u nekretninama, od hotela, odmaralista i slicnih objekata sagradjenih prije rata parama penzionih fondova, koji su tokom ratnog i poslijeratnog perioda postali "ratni plijen" novonastalih bogatasa i koji samo cekaju privatizaciju da "osvajanje" ovih objekata i formalno legalizuju. Radi se o objektima vrijednim desetinama miliona maraka cijom prodajom ili izdavanjem bi se mogao pokriti barem dio trenutnog minusa u kasama penzionih fondova, odnosno dok se ne bi osjetili blagotvorni efekti suzbijanja rada "na crno" i povecanog zvanicnog zaposljavanja. Za sada ovakav razvoj situacije spada u domen naucne fantastike, ili barem vrlo daleke buducnosti.

Za razliku od ostalih socijalno ugrozenih kategorija, penzioneri imaju tu nesrecu da su suvise stari i onemocali da bi bili zanimljivi gazdama kao radnici "na crno", pa im preostaje samo da se nadaju da ce aktuelna vlast ipak uslisiti njihove vapaje da im se obezbijedi samo ono na sta po zakonu imaju pravo, redovna penzija i njeno uskladjivanje sa rastom prosjecnih plata. Koliko god to izgledalo malo i nesto sto bi se trebalo samo po sebi podrazumijevati u svakoj normalnoj zemlji, za bh. penzionere je to jos uvijek nedostizan san.

Drazen SIMIC (AIM, Sarajevo)