SRPSKE KNJIGE U HRVATSKIM KNJIZARAMA

AIM, ZAGREB, 20.11.1999. Dolar je bog - kaze Miso Nejasmic, uz Gorana Batinu suosnivac i suvlasnik nakladnicke kuce Jesenski & Turk te istoimenog antikvarijata u Vukotinovicevoj ulici u Zagrebu. Dolar je bog, ustvari je Nejasmicevo objasnjenje razloga kojima su se vodili pri odluci da postanu prvi hrvatski distributeri knjiga tiskanih na podrucju sadasnje Jugoslavije, odnosno u Srbiji i Crnoj Gori. Iako se vec dugo, cak predugo u Hrvatskoj diskutira o tzv. kulturnoj razmjeni s Jugoslavijom, knjige su skoro pa zadnji od kulturnih proizvoda koji ce se naci u Hrvatskoj. CD-i jugoslavenskih izvodjaca, video-kasete sa starijom i novijom jugoslavenskom filmskom produkcijom te od proljeca ove godine redovna distribucija jugoslavenskih filmova u hrvatskim kinima znak su sve bogatije (ekonomske i kulturne) razmjene dojucerasnjih ratnih neprijatelja. Jedino sto jos od kulturne produkcije iz SRJ nije stiglo u Hrvatsku jesu kazalisne predstave, a najlogicnije objasnjenje toga moglo bi se naci u kompliciranoj proceduri pri izdavanju viza jugoslavenskim gradjanima u hrvatskom veleposlanstvu u Beogradu (mada isto vrijedi i za jugoslavensko veleposlanstvo u Zagrebu).

Nejasmic i Batina otisli su na nedavno zavrseni Beogradski sajam knjiga kao predstavnici Hrvatskih neovisnih nakladnika (HNN-a), interesne grupacije koja objedinjuje tridesetak malih knjiznih nakladnika iz Hrvatske. Obojici je ovo bio, kako sami priznaju, prvi odlazak u Beograd nakon raspada socijalisticke federacije, a ocekivanja im nisu bila prevelika. "Htjeli smo beogradskoj i jugoslavenskoj publici predstaviti dio izdanja nakladnickih kuca ujedinjenih u HNN-u, informirati ih o onome sto se ovdje dogadja i kako uopce funkcionira trziste knjiga. Nismo se nadali nikakvom velikom interesu tamosnjih knjizara i distributera za ovdasnja izdanja. Ipak, iako smo otisli s malim ocekivanjima, vratili smo se prepuni utisaka, a poslovno gledajuci vrlo uspjesno obavljenog posla", kaze Nejasmic.

"Unatoc mizernih radnickih placa, krajnje niskog zivotnog standarda, ekonomskog kolapsa i svekolike izoliranosti zbog cetiri rata koje je Milosevic zametnuo na ex-federativnim prostorima, Beogradski sajam knjiga jos uvijek je respektabilna priredba koja okuplja velik broj izlagaca, jos veci broj izlozaka, ali i privlaci velik broj posjetitelja, sto poslovnih partnera sto kupaca", govore Batina i Nejasmic. Njih su dvojica imali pune ruke posla tokom pet dana koliko su boravili u Beogradu, dajuci informacije svima zainteresiranima o svemu sto ih je interesiralo. A interesirali ih je sve

• od kompliciranog poreznog sustava koji unistava izdavastvo, otezanih mogucnosti naplate, cijena tiskanja, zastupljenosti pojedinih svjetskih autora na hrvatskom trzistu, mogucnosti pretplate na strucne casopise, na novine...

"Ostalo nam je da mnostvo preliminarnih dogovora sada provedemo u djelo. Nije nam cilj da to bude jednokratna razmjena knjiga, nakon koje se nece nista dogadjati, vec zelimo uspostaviti trajnu suradnju sa sto vecim brojem jugoslavenskih izdavaca cije bismo knjige zeljeli vidjeti na nasim policama. Zelimo da cijela 'razmjena', kako je sada nazivamo, bude legalna, sve mora biti financijski cisto jer posto se radi o poslovanju s jugoslavenskim poduzecima za ocekivati je pojacani nadzor hrvatskih financijskih institucija, zelimo sto recentnija izdanja sa sto manjim vremenskim odmakom, a zeljeli bismo i da knjige budu sto je moguce jeftinije. Interesira nas sva njihova produkcija - znanstvena, umjetnicka, knjizevna, publicisticka... Cilj nam je zadovoljiti interese hrvatskih citatelja, ali i srpske manjine u Hrvatskoj, svih koji do sada nisu imali priliku citati knjige tiskane u SRJ, a zainteresirani su za njih."

Nejasmic i Batina priznaju da je jedan od najbitnijih razloga koji ih je potaknuo na pregovore o 'razmjeni' knjiga i cinjenica da je srpski jezik obicnom hrvatskom citatelju jos uvijek mnogo blizi nego francuski ili njemacki. "Ako vec postoje interesantne knjige svjetskih autora koje su prevedene na srpski, a nema ih na hrvatskom jeziku, vjerujem da ce biti i citatelja kojima nece smetati ni cirilicno pismo niti ekavica." Potvrda ovakvog razmisljanja svakako se moze naci i u srpskim filmovima koji su prikazivani ili koji se jos uvijek prikazuju u hrvatskim kinima. Naime, dok su "Rane", film Srdjana Dragojevica, "probijale led" i titlovane na hrvatski, vec je slijedeci film oslobodjen ikakvih prevoditeljskih intervencija. Pokazalo se da je prijevod na hrvatski u slucaju "Rana" bio tek idealan motiv za jos jedno ismijavanje akcija provodjenih pod parolom "Srbi se razlikuju od Hrvata, govore drukcijim jezikom koji je nerazumljiv", a jos vise za zabavu kino-gledatelja koji su film isli gledati vise puta bas zbog glupog prijevoda. Dakle, ne treba sumnjati da ce knjige naci svoju publiku, ma na kojem jeziku one bile pisane, a pogotovo ako je jezik blizak hrvatskome koliko je blizak srpski.

Prve bi srpske knjige na hrvatskim policama mogle osvanuti vec u predbozicno vrijeme, ali hoce li tako i biti ovisit ce o transportu, sto je najveci problem koji distributeri tek trebaju rijesiti. Platni promet nece ici direktno, kao sto ne ide ni u slucajevima vec uspostavljene suradnje, vec preko trecih zemalja, sto cijelom projektu daje mnogo ozbiljniji ton, a sudionicima razmjene vecu poslovnu sigurnost.

U prvom razdoblju distribucije knjiga stvarno se moze govoriti o razmjeni, kako je to spomenuo i Nejasmic, jer je dogovoreno da ista vrijednost knjiga koja ulazi iz Srbije u Hrvatsku krene i u suprotnom smjeru, iz Hrvatske u Srbiju. Tek kasnije, zajednicki su odlucili hrvatski i srpski nakladnici, krenut ce se na potpuno trzisno poslovanje, odnosno vise ce se knjiga uvoziti na ono trziste koje ih vise trazi. Nejasmic pri tome istice zadovoljstvo sto ce se u razmjeni (na obje strane) naci i knjige starijeg datuma izdanja, koje jugoslavenska i hrvatska publika zbog ratnih zbivanja i prekida svih veza nije imala prilike citati tijekom ovih godina. Ujedno, bit ce to i prilika da se vidi koliko su vrijedne zalihe neprodane na domicilnim trzistima te sto se sve jos moze unovciti. "Ne treba zaboraviti da je sve ovo samo business!", decidirano tvrdi Nejasmic.

"Nismo politicki eunusi", odgovora Nejasmic na pitanje zasto do te razmjene nije doslo i prije. "Ali definitivno izmijenjena situacija u objema drzavama ne ostavlja prostor za daljnje otezanje s distribucijom knjiga. Danas posao dolazi u prvi plan, a politika ostaje daleko iza njega. Kako sam vec rekao, ekonomski interes nam je u prvom planu, ali shvacamo da ce ova razmjena mnogo znaciti i za znanost i za kulturu. Nadalje, u obzir svakako treba uzeti i cinjenicu da je na obje strane mnogo propagande, knjiga cija je realna vrijednost zanemariva, ali propagandni pristup njihovom pisanju i stvaranju ta djela pretvara u vrlo interesantna. Ali mi ni pod kojim uvjetima ne mislimo bjezati od takvih izdanja. Zasto se u Hrvatskoj ne bi mogla kupiti izdanja Vojske Jugoslavije? Mozda to jest propaganda, ali zasto ne vidjeti kako oni rade tu propagandu? Zasto netko u Hrvatskoj, tko zeli citati knjigu Miroslava Lazanskog, tu knjigu ne bi mogao i kupiti u Hrvatskoj? Mozda on jest bizaran autor, ali ako to netko zeli kupiti - zasto ne? Isti je slucaj i u suprotnom smjeru - ako netko u Srbiji zeli citati najnovije interpretacije povijesti, koje dolaze iz pera hrvatskih autora, neka ih cita. Ne postoji toliko losa knjiga da je ne bi vrijedilo uzeti u ruke."

Uistinu, nepotrebno mnogo vremena potroseno je na jalove rasprave o kulturnoj razmjeni, na monologe o tome sto bi nekoga moglo uvrijediti, a sto je (nadasve u Hrvatskoj) "drustveno pozeljno". Pojavu CD-a srpskih glazbenika skoro nitko nije ni primijetio, filmovi na video-kasetama odavno se, i mahom u hvalospjevima, recenziraju u svim novinama, a tek nesto malo prasine podigle su "Rane", sto se ne bi dogodilo da nije bilo nes(p)retnog prevodjenja. Inace, sve bi zavrsilo kao da se nista nije dogodilo, bas kao sto ne bi bilo nepotrebnog skandala s dolaskom Milene Dravic i Dragana Nikolica da je Nikolicu na vrijeme odobrena viza. Odgovoriti na pitanje zasto su srpske knjige, kao kulturni proizvod, stigle nakon ostalih medija, znacilo bi pronaci odgovor zasto je knjiga i inace lose tretirana u Hrvatskoj. A to bi zahtijevalo knjigu, ne tek jedan tekst.

MILIVOJ DjILAS

1

5