HRVATSKA NA CEKANJU

AIM, ZAGREB, 17.11.1999. Zdravstvena drama hrvatskog predsjednika Franje Tudjmana drzi u kaoticnosti, neizvjesnosti i blokadi cijelu zemlju. Vec su skoro puna tri tjedna kako je sef hrvatske drzave primljen u zagrebacku bolnicu Dubrava i operiran zbog perforacije debelog crijeva. U medjuvremenu morao je biti podvrgnut novoj operaciji, kako bi se rijesio problem zapletaja crijeva. Lijecnicki konzilij tvrdi da je stanje sada stabilizirano.

Informacije su u posljednje vrijeme kontradiktorne. Stura lijecnicka saopcenja, u kojima se oprezno sugerira poboljsanje - ali ne ukupnog stanja, nego samo naknadno iskrslih komplikacija - vladajuci krugovi tumace kao signal da bi moglo doci i do potpunog Tudjmanova oporavka. Bio bi to spektakularan obrat, jer su prije toga danima stizale vrlo dramaticne vijesti iz kojih se lako dalo zakljuciti da hrvatskom predsjedniku nema spasa. Bila su mu otkazala pluca, tvrdilo se da je u stanju suzene svijesti. Neki su inozemni mediji javili da je Tudjman klinicki mrtav, ali da sluzbeni Zagreb to zasad nece priznati. Indikativno je da iz bolesnickog kreveta nije objavljena ni jedna fotografija, do bolesnika mogu samo clanovi obitelji.

U prilog tim pesimizmom impregniranim interpretacijama isla je i informacija da su hrvatskog predsjednika obisla i dva lijecnika iz jednog glasovitog francuskog onkoloskog instituta, koji su ga vec prije lijecili. Kada su prije tri godine u cuvenoj americkoj bolnici "Walter Reed", kamo je Tudjman potajice stigao, ocijenili da se njegov karcinom zeluca ne smije operirati, Francuzi su mu pomogli primjenom nekih novih metoda. Iz cinjenice da su se oni sada u Zagrebu zadrzali samo nekoliko sati, tek toliko da pregledaju dokumentaciju, slijedio je zakljucak da mu ni oni vise ne mogu pomoci.

Da se na Tudjmana sve manje racuna mozda najvise govori jedna sasvim nezdravstvena cinjenica. Rijec je o prijedlogu Tudjmanova namjesnika za nogomet, Zlatka Canjuge, da se zagrebackom nogometnom klubu, nekadasnjem "Dinamu", a sadasnjoj "Croatiji", vrati njegovo staro ime. Hrvatski se predsjednik takvim zahtjevima odlucno protivio, iako mu je u vise navrata bilo predoceno da bi mu to znatno olaksalo predstojecu izbornu utakmicu. Navijacima koji ustrajno, godinama vec, traze povratak "svetog imena Dinamo", on je dijelio najruznije kvalifikacije, nije bjezao ni od toga da naredi uredovanje pendreka. Canjugino glasno razumijevanje za povratak "Dinamova" imena opcenito se smatra brutovskim potezom i tumaci se kao dosta pouzdan znak da ga Tudjman vise nece biti u prilici komentirati.

Ako se, unatoc cijelom tom setu signala o Tudjmanovoj zdravstveno dramaticnoj situaciji, iz vrha vlasti odjednom plasira optimizam (izjavama tipa "predsjednik se oporavlja"), onda on, po svoj prilici, nije motiviran ni cinjenicama ni naivnoscu, nego su mu namjere posve druge prirode. Vladajuci pokusavaju kupiti vrijeme: dokazujuci da se drzavom, kako su jedno vrijeme i otvoreno tvrdili, upravlja iz bolnice, sugerirajuci da je stanje u Hrvatskoj takoreci normalno. Tako pariraju sve glasnijim zahtjevima da se utvrdi stvarno Tudjmanovo stanje, da se proglasi njegova radna nesposobnost i da se u skladu s tim dalje postupa.

Zbog predsjednikove bolesti sva je zemlja na cekanju, dovedeni su u pitanje i neki neodlozni poslovi - proglasenje zakona o financiranju drzave, polaganje prisege novoizabranih ustavnih sudaca, na koncu, sasvim je neizvjesno sto ce biti s izborima, koji su najavljeni za 22. prosinca. Ako se vladajuci zele drzati tog roka, onda se izbori moraju raspisati najkasnije 20. studenoga. Kako raspisivanje izbora u ovom trenutku nadilazi Tudjmanove psihofizicke mogucnosti, postavlja se pitanje tko ce to i kada uciniti. Upuceni spekuliraju da bi se HDZ-ova vrhuska mogla odluciti i na falsifikat. Mozda upravo tome sluzi podgrijavanje uvjerenja kako se stanje sefa drzave naglo popravlja? Vazno je uvjeriti javnost da je Tudjman mogao drzati pero u ruci.

O mogucim scenarijima raspleta - naveliko se nagadja. Sve se cesce govori o mogucnosti da se, paralelno s parlamentarnim, provedu i predsjednicki izbori. HDZ je odustao od namjere da se Sabor raspusti dva tjedna prije roka, pa je najvise zakonodavno tijelo ostalo na dispoziciji, zlu ne trebalo. Ali mandat mu po sili zakona istjece 27. studenoga, pa bi se nakon toga zemlja mogla naci u svojevrsnom pravno-politickom vakuumu. Iz vladajucih je krugova potekla ideja da se na brzinu, u narednih desetak dana, promijeni Ustav, tako da se predsjednicki sistem pretvori u parlamentarni, te da Sabor u sadasnjem sastavu izabere novog sefa drzave. Takav je prijedlog vjerojatno najvise motiviran svijescu da HDZ nikada vise nece imati prevlast kakvom sada raspolaze, pa je lako moguce da bi nakon narednih izbora mogao izgubiti i Sabor i mjesto predsjednika Republike.

Ali realizacija te zamisli podrazumijevala bi prethodni Tudjmanov odlazak. U tom smislu Ustav predvidja tri mogucnosti: ostavku, smrt ili proglasenje njegove trajne sprijecenosti. Prve su dvije solucije pravno dosta ciste, treca je vrlo komplicirana, pogotovo s obzirom na postojece politicke konstelacije. Trajnu sprijecenost utvrdjuje Ustavni sud, na prijedlog vlade. Iako bi - s obzirom na okolnosti - takvu inicijativu bilo normalno za ocekivati, HDZ je, grmeci kletvom na sve koji pokrecu to pitanje, objavio da je niposto nece podrzati. Od vlade, koja je uvijek funkcionirala kao serviser predsjednikove politicke volje, pokretanje procesa utvrdjivanja njegove trajne nesposobnosti za obavljanje duznosti ne moze se ocekivati. Situacija bi se mogla premostiti proglasenjem Tudjmanove privremene sprijecenosti, ali taj institut u hrvatskom Ustavu ne postoji. Oni koji su ga pisali nisu predvidjeli da bi i on mogao biti bolestan. Mozda ce se HDZ odluciti da sada na brzinu u Ustav unese tu preinaku.

Hrvatska bez predsjednika - tako ovih dana na naslovnici sadasnju situaciju sazima jedan nezavisni tjednik. Problem je sto vladajuci odbijaju priznati taj fakticitet. Predsjednicki se ured ponasa kao da je Tudjman na kormilu, ali pitanje je tko je uskocio u njegove cipele. Predsjednicko vijece, inace savjetodavni organ sefa drzave, odjednom prima izvjesce lijecnickog konzilija, iako se u toj ulozi moze pojaviti samo vlada. Hrvatskom danas dirigira svojevrsni politbiro, neformalno, ad hoc stvoreno tijelo, sastavljeno od HDZ- ovih stranackih i drzavnih celnika, s predstavnicima svih frakcija. U vladajucim je redovima veliki kosmar i panika i vodi se grcevita frakcijska borba. Iako znaju da se, bez Tudjmana, samo zajedno mogu spasiti, njihovi se razdori sveudilj razbuktavaju. Navodno je vec krenuo raspad HDZ-ove policijsko-obavjestajne infrastrukture. Njihovi dijelovi, tvrdi se, poceli su otvoreno koketirati s oporbenim strankama.

Hrvatska javnost bez velikih emocija prati Tudjmanovu borbu za zivot. Prema jednom istrazivanju, vise od 60 posto Hrvata smatra da bi on, zbog bolesti, trebao podnijeti ostavku. U kontakt emisijama nekih zagrebackih radio-stanica mogla su se cuti i misljenja slusatelja. Vox populi, uglavnom, Tudjmanovu osobnu tragediju uvazava, ali istodobno istice da je predsjednik Republike ipak proizveo mnogo vise tragedija. Valjda kako bi se ublazio dojam da je javnost prema predsjednikovoj bolesti opcenito indiferentna, vlasti bliski mediji, a posebno nacionalna televizija poceli su plasirati opsirne priloge o molitvama za Tudjmana. Kamera se uvijek nadje tamo gdje se sluzi misa za "oca drzave". Molitva za bolesnika pretvara se, putem ekrana, u politicku poruku, u predizbornu kampanju.

Inozemni mediji tvrde da situacija u Hrvatskoj podsjeca na vrijeme odlaska Josipa Broza Tita. Rijec je, kazu, o agoniji autoritarnog vladara, koji zemlju ostavlja u dubokoj krizi i bez nasljednika.

JELENA LOVRIC