Kako otjerati strane investitore iz BiH

PUT DO PREDUZECA ZA 90 DANA

AIM, SARAJEVO, 16.11.1999. Dalje smanjivanje donacija za BiH je sigurno, dok privlacenje stranih investicija, kao jedine odgovarajuce zamjene za nedostatak svjezeg kapitala za bh. ekonomiju za sada biljezi mrsave rezultate.

• Kao poslovni covjek, danas ne bih investirao u BiH, jer ne znam kakvi su zakoni, kako cu prema njima biti zasticen, koliko cu morati cekati da bih mogao poceti sa svojim biznisom. Pored toga, meni jos nije jasno kolika je stvarna cijena rada u ovoj zemlji i kako da je uporedim sa cijenom u drugim tranzicijskim zemljama, rekao je Claude Ganz, bivsi specijalni izaslanik Predsjednika SAD za ekonomsku obnovu BiH, tokom svoje nedavne posjete Sarajevu.

U sustini, Ganz je samo potvrdio ono sto svi u BiH dobro znaju, a narocito oni medju stranim investitorima koji su se odvazili na avanturu pokretanja svog biznisa u ovoj zemlji. Najveci broj potencijalnih investitora je vec nakon preliminarnih razgovora pobjegao glavom bez obzira, a optimisti koji su ipak pokusali da pokrenu posao najcesce su takodjer odustajali.

Nacelno, strani ulagaci su u pravima i obavezama izjednaceni sa domacim osnivacima preduzeca. Postojeci zakoni na nivou drzave BiH koji se odnose na strana ulaganja slove kao prilicno liberalni, ali problem nastaje u praksi. Jednostavno, zahvaljujuci postojecem ustroju BiH, strani investitor da bi docekao dan da moze legalno poceti sa radom mora dobiti barem po jednu saglasnost ili odobrenje od svakog nivoa vlasti u BiH, od drzave, entiteta, kantona, pa do opstine, sto sve skupa traje u prosjeku dva - tri mjeseca, a zna i duze.

Borba sa birokratijom je, za domace gradjane koji su na takvo ponasanje navikli od rodjenja, nesto sasvim normalno. Strani investitori, kojima je vrijeme novac i koji su navikli da se u normalnim drzavama citava procedura zavrsava za dva - tri dana, zbog toga BiH zaobilaze u sirokom luku, a svoje pare radije ulazu u one zemlje cija je vlast svjesna cinjenice da strani investitori trebaju njima, a ne obrnuto i koji su propise i svoje ponasanje prilagodili takvom odnosu.

Da strani biznismeni nisu bez razloga tvrdili da je uprkos proklamacijama na djelu antipoduzetnicko ponasanje, konacno je, doduse indirektno, priznala i Vlada FBiH. U informaciji koja je nedavno prezentirana federalna Vlada, a ciji je autor Ministarstvo trgovine FBiH, analizirana je postojeca procedura "registracionog postupka stranih ulaganja". Podaci do kojih se doslo ovom analizom tesko da ce ohrabriti investitore, ali zato predstavljaju zvono za uzbunu i posljednje upozorenje da se nesto hitno mora mijenjati u postojecim propisima dok strani investitori definitivno ne prekrize BiH kao zemlju u kojoj se moze i isplati ulagati kapital.

Prije nego sto uopste krene u proceduru osnivanja svog preduzeca na podrucju FBiH, strani investitor mora izgubiti barem desetak dana kako bi dokumente iz svoje maticne zemlje preveo i ovjerio, nasao advokata, prebacio osnivacki ulog i slicno. Potom
slijedi "prava" procedura. Upis ugovora o stranom ulaganju u registar (5-7 dana), registrovanje preduzeca u sudu (8-14 dana), uz prethodno pribavljenih 15 - 14 razlicitih odobrenja, potvrda, prevoda i sl. Dobijanjem rjesenja o upisu u sudski registar novoosnovanog preduzeca nije jos ni pola puta do pocetka rada. Slijede upisi u vanjskotrgovinsku, carinsku (4-5 dana) i statisticku evidenciju, sklapanje ugovora sa poslovnom bankom i otvaranje ziro - racuna (1-2 dana). Kada konacno strani investitor pomisli da je prosao sve Scile i Haribde bh. birokratije i da se sada moze posvetiti onome zbog cega je i dosao u BiH, bavljenje biznisom, ceka ga jos jedna birokratska poslastica - odobrenje opstine za namjenu poslovnog prostora u kome misli raditi. Ovo odobrenje ce od opstinske administracije cekati dva do tri dana, ali ono ne znaci puno. Da bi konacno mogao poceti raditi treba mu i rjesenje o prijemu poslovnog prostora koje izdaje Kanton i na njega ce sacekati i do mjesec dana!

Domaci kuriozitet, vezan za ovo posljednje rjesenje, koji definitivno sluzi kao dokaz da su birokratija i zdrav razum odavno na ratnoj nozi, jeste cinjenica da se kompletna procedura oko poslovnog prostora mora proci cak i ako je rijec o iznajmljenom u kome se do tada obavljala identicna djelatnost i za koju su vec pribavljena sva odobrenja i rjesenja.

Vjerovatno je svima jasno zasto su strani investitori rijetke "ptice" na ovim prostorima. Kako je napokon federalnoj Vladi postalo jasno da se nesto mora mijenjati, zakljuceno je da se krene u skracenje procedure koje bi trebalo rezultirati pojednostavljivanjem i ukupnim trajanjem najvise sest dana.

Istovremeno, sto vise papirologije i diskrecionih prava cinovnika da nesto mogu odobriti ili ne, odnosno da svoj posao mogu uraditi za dva dana ali i dva mjeseca, to su vece sanse bujanju korupcije. Tako bi vlast pojednostavljenjem procedure oko stranih ulaganja jednim udarcem ubila dvije muhe, uklonila jednu od smetnji za privlacenje stranih investitora i barem suzila prostor za postojanje korupcije.

Da se potencijalni investitori ne bi previse obradovali, trebalo bi da imaju u vidu da ce se pojednostavljenjem postojece procedure baviti radna grupa koja tek treba da bude formirana i da bi u najboljem slucaju, ako se nabave neophodna sredstva za modernizaciju i kompjuterizaciju administracije, jednostavnija procedura mogla postati stvarnost tek za pola godine. U najboljem slucaju.

Komplikovana procedura registracije sigurno nije jedina i najveca smetnja stranim investitorima u BiH. Jedna od stvari koju zapadni biznismeni nikako ne mogu da prihvate, jeste Zavod za platni promet (ZPP) i njegova uloga. Jednostavno, biznismeni ne mogu da se pomire da neki paradrzavni organ moze da im odredjuje sta ce i kada oni da rade sa svojim vlastitim novcem.

U najkracem, sve su ovo tek segmenti i pojavni oblici onoga sto se najpreciznije moze definisati kao antipoduzetnicka klima u BiH. Nesreca stranih investitora i jeste u tome sto su oni u BiH potpuno izjednaceni sa domacim poduzetnicima i preduzecima. Iako se svi zvanicnici i politicke stranke zaklinju u trzisnu ekonomiju i privatni sektor, na djelu je jos prisutan monopol drzave u ekonomiji, naslijedjen iz socijalizma. I sada, kao i u doba socijalizma, politicari postavljaju odane i podobne na celna mjesta u drzavnim i javnim preduzecima kao vid nagrade za ucinjene usluge, partiji ili lideru.

Iracionalan strah od bogacenja pojedinaca koji je bio jedna od osnovnih karakteristika socijalizma, sada je zamijenjen strahom od konkurencije, pogotovu ako su u pitanju strani investitori koji ne brinu previse za preporuke novonastalnih partijskih "centralnih komiteta" i neformalnih grupa unutar vladajucih struktura. Osim toga, strane investitore, pogotovu velike zapadne kompanije, malo je teze i "disciplinovati" slanjem na njihova vrata lokalnih mafijasa i razbijaca. Tesko je zamisliti situaciju da lokalni gangster dodje po "reket", recimo, direktoru "General Motorsa". To vec ne ide, zar ne. A i malo je prekomplikovano i, bogami, preopasno po nalogodavca.

U sustini, antipoduzetnicka atmosfera u BiH, nije primarno usmjerena na strane investitore. Oni su tu tek uzgredna "zrtva" u ratu koji birokratija kao "vojska" novostvorene elite vodi protiv potencijalne domace konkurencije, olicene u domacim poduzetnicima, sa ciljem sto duzeg zadrzavanja postojeceg stanja. Jasni zakoni, stimulirajuci poreski sitem, nezavisno i efikasno sudstvo i drzava kao servis gradjana sa transparentnim trosenjem novca poreskih obveznika, ne trebaju onima koji pod okriljem "tranzicije", svoju trenutnu, politicku vlast pretvaraju u znatno trajniju ekonomsku moc. A jos manje im treba konkurencija na trzistu, bilo domacih, bilo stranih investitora.

Drazen SIMIC (AIM, Sarajevo)