SVI FRONTOVI MILORADA DODIKA
Vlada RS i njeni neprijatelji
Dodik definitivno nije dugorocan projekat jer je pomoc stranaca pokusao da iskoristi da bi se obracunao sa svojom okolinom, a ne da bi se nametnuo birackom tijelu i politickim snagama u RS
Banjaluka, 15. novembar 1999. (AIM)
Milorad Dodik u svijetu je rijedak primjer politicara koji sebe smatra uspjesnim, a da je svoju drzavnicku karijeru zapoceo sa manje neprijatelja nego sto ih ima poslije gotovo dvije godine provedena na vlasti. Podsjetimo se: januara '98, kada je u najdramaticnijoj noci srpskog parlamentarizma postao predsjednik Vlade RS, iza njega je toliko stajala medjunarodna zajednica da su poslali transportere i helikoptere SFORA-a po jednog bosnjackog poslanika koji je pokusao da izbjegne podizanje ruke za novu vladu; Bosnjaci su listom podigli ruku za njega vjerujuci da time definitivno iz igre izbacuju SDS; Biljana Plavsic smatrala ga je svojim politickim cedom koje ce operacionalizovati sva njena obecanja; socijalisti Zivka Radisica trpili su optuzbe za izdaju, tvrdeci da podizu ruke za "jednoga od njih"; iako u iznudici, Slobodan Milosevic je podrskom Dodiku mislio kako je napravio dobar posao dobijajuci za partnera, umjesto tvrdoglave Plavsiceve, covjeka koji je lijepoga vremena proveo na kanabetu. Dalje: gotovo sve sto je te godine medju intelektuacima i novinarima u Banjaluci iole vrijedelo i mislilo svojom glavom davalo je ruku u vatru da se u RS poslije vrlo dugog vremena desilo nesto dobro. Jos podsjecanja: protiv Dodika bili su SDS i radikali, ali tadasnja argumentacija Alekse Buhe i Nikole Poplasena, koji su najzesce napadali buduceg premijera, vise je govorila o njihovom ocaju nego o njegovim kompetencijama.
DVIJE GODINE KASNIJE: A onda su prosle nepune dvije godine i sve se preokrenulo. Redom: SNS Biljane Plavsic, nekada Dodikov najjaci koalicioni partner, podijelio se prema njemu. Dok jedni, poput potpredsjednika SNS Jove Mitrovica, tvrde da se Dodikova vlada zbog kriminalnih afera i korupcije zaklanja iza koalicionih partnera i da bi zato "bilo jako dobro da dodje do promjene Vlade", dotle se sama Plavsiceva ponasa kao neko ko je Dodiku svoju politicku sudbinu predao u ruke. Pocijepani socijalisti ne samo da su shvatili da Dodik nije jedan od njih vec sve manje vjeruju da i za njih i za njega ima mjesta na politickoj sceni. Oni mu, osim kriminala, zamjeraju da je vladu potpuno izmakao iz kontrole stranaka koje je cine, da je vodi kao jednopartijsku strukturu, optuzuju ga da je odgovoran za pogorsavanje odnosa sa Srbijom, cime je privreda RS ostala uskracena za najvece izvozno trziste. O Milosevicu i Dodiku receno je gotovo sve: najprije su se lijepo slagali i jos bolje poslovali da bi novom pogorsanjem odnosa izmedju Zapada i Milosevica Dodik bio stavljen pred izbor: Sloba ili stranci. Problem nije sto se srpski premijer opredijelio za strance, vec sto je povjerovao da je njemu zapisano da bude nosilac antimilosevicevskog otpora medju Srbima. Zato, kada Dodik kaze da "RS sa Srbijom nece saradjivati sve dok je Milosevic na njenom celu", to je politicki vise nego ispravan stav, ali samo pod uslovom da umije da dokaze ono sto Madleni Olbrajt nije poslo za rukom: da je citava Srbija Milosevic i da Milosevic nece na svom mjestu sjediti iduce godine u ovo vrijeme.
KO JE DODIKA NAVUKAO NA HEJZLOKA: Bosnjaci, koji su onda u Dodika ulozili svoje glasove, vise pod pritiskom stranaca nego sto su vjerovali da ce im s njim biti bolje nego s Krajisnikom, svako popustanje pritiska koristili su da premijera optuze da se ne razlikuje od prethodnika. Kada je bombardovana Srbija, povjerenici Alije Izetbegovica za RS nastojali su da iskoriste trenutak ukupnog srpskog slabljenja, puni povjerenja da ce, ako strancima dokazu da je Dodik zapravo maskirani Radovan Karadzic, istovremeno pruziti i dokaz kako su svi oni u RS isti i da na taj genocidni entitet konacno treba staviti tacku. Nije da im Dodik u tome nije pomogao, skloni su da o srpskom premijeru tvrde nestranacki intelektualci, ciju je podrsku uglavnom izgubio. Oni se slazu da premijer vlada autoritarno, da o svojim poslovima ne podnosi izvjestaje nikom, da nije izgradio institucije, vec je radio na njihovom razbijanju, da je korumpiran i da se okruzio ljudima slicnih sklonosti, da je izmedju promocije sistema i sopstvenog lika izabrao laksi put, da je svoju funkciju shvatio kao posao blagajnika koji distribuira stranu pomoc umjesto da stvara zdravu privrednu strukutru. Na kraju, kao da mu sve to nije bilo dosta, Dodik je usao u klinc i sa onima koji su mu omogucili da prezivi sve sukobe koje je izazvao ili u njima ucestvovao. Rijec je o strancima, sa kojima se zakacio najprije oko zakona o RTV RS i pravljenja zajednickog BH televizijskog servisa, da bi cijeli posao kulminirao nelegalnom smjenom Andjelka Kozomare, direktora RTRS, sto je strance posebno iritiralo.
Kako je doslo do toga? Sejmon Hejzlok, prvi covjek OHR-a za medije tvrdi da je Dodika na to navukao ministar informacija Rajko Vasic, trenutno najrigidnija figura u srpskoj vlasti. Naravno, Hejzlok nije naivan da povjeruje u to sto govori: on zna da srpska vlada hijerarhijski funkcionise kao dvor, ali zeli da izbjegne otvoren sukob stranaca sa Dodikom, u kome jos uvijek vide najkorisnijeg Srbina sa lijeve strane Drine. Jednako kao sto Milosevic i Nikola Poplasen kazu da Srbija nije u sukobu sa medjunarodnom zajednicom (a gdje su Kina, Rusija, Indija), tako je i Dodik misljenja da je on zakuvao samo sa nekim krugovima u medjunarodnoj zajednici, procjenjujuci da se on moze ovajditi na cinjenici da americki funkcioneri u Sarajevu ne ljube Hejzloka. Jos jedna skupa greska.
SRECA I INTELIGENCIJA: Razloge za toliku sklonost konfliktima srpskog premijera treba traziti u mentalnoj strukturi covjeka koji se na politickoj sceni ponasa kao gastarbajter kad dodje u rodno selo, ali i u jos necemu mnogo ozbiljnijem. Jednako kao sto su u nedostatku realne strateske projekcije Karadzic i Milosevic kockarski igrali obavezno na samo jednu kartu, slicno igra i Dodik, koji bezuspjesno nastoji da ubijedi javnost u svoj demokratski habitus. To sto se Dodikova karta ne zove "izdrzati dok se ne promijene prilike u svijetu" (Karadzic) ili "treci svetski rat" (Milosevic), nego se zove medjunarodna zajednica, od ove dvojice cini ga tek mnogo srecnijim, ali ne mnogo inteligentnijim. Zbog toga Dodik, koji je pomoc stranaca pokusao da iskoristi da bi se obracunao sa svojom okolinom, a ne da se nametne birackom tijelu i politickim snagama u RS - po definiciji stvari ne moze biti njihov dugorocni projekat. On je danas onoliko vrijedan koliko je osudjen da zivi iskljucivo na tankoj zici strane podrske. Dodik je, dakle, mimo svoje volje, projekat cije vrijeme trajanja ce iznositi taman onoliko koliko je strancima potrebno da provedu sve ono sto se Srbima nece dopasti, a onog momenta kada pozele da za svoje projekte dobiju podrsku vecine stanovnistva, potrazice nekog drugog. Zato Rajko Vasic, Dodikov Velibor Ostojic - dakle covjek koji je, umjesto premijera, zavukao ruke u sve kible u koje je mogao da ih zavuce
- tvrdi da je Dodik "projekat za 15 godina", moze biti u pravu samo u situaciji da za jos toliko vremena u RS bude jos mnogo stvari vaznijih od demokratije, izgradnje sistema i drzave koja nece biti najveca sponzorusa u ovom dijelu Evrope.
Zeljko Cvijanovic (AIM)