Cetiri godine nakon Daytona

TRI VELIKE ZABLUDE U BIH

AIM, Sarajevo, 14.11.99. U Daytonu je proteklog vikenda "radno i svecano" obiljezena cetvrogodisnjica potpisivanja Mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu. Radno, jer se imalo puno toga izgovoriti o (ne)uspjehu bosanskog eksperimenta i po prvi put javno saopciti da su izmjene Daytonskog Ustava BiH neminovne i da postoje strateske greske u tom dokumentu. Svecano jer su predstavnici tri nacionalne oligarhije u BiH, mada doputovavsi svako posebno i bez medjusobnih kontakata, zivo posvjedocili da u protekle cetiri godine nije bilo ubijanja i krvi kao u godinama prije Daytona.

No, cetiri godine poslije Bosna i Hercegovina izgleda ovako: gotovo sve institucije zakonodavne i izvrsne vlasti oba entiteta ali i drzave ne fukcioniraju; Velika privatizacija jos nije zapocela, a mala se odvija uz prednost ratom ustolicenih gotovo jednonacionalnih i stranackih vodstava firmi; Trziste je potpuno pod kontrolom nacionalnih oligarhija, ekonomski programi ozivljavanja privrede ne postoje, a razmjena roba odvija se samo u cilju jacanja fondova pod kontrolom uskog broja ljudi; Ljudska prava i sigurnost su na niskoj razini, i dozivljavaju se jos uvijek kao izuzetak a ne pravilo; Umjesto reforme monetarnog sistema i bankarstva razotkrivaju se manipulacije, korupcija i vaninstitucionalni tokovi novca od strane autoriteta na vlasti; Povratak izbjeglica odvija se mahom u unutrasnjosti zemlje gdje se radi o povratu privatne imovine, dok se u vecim gradovima povratak kontinuirano opstruira s obzirom da su lideri i njihovi poslusnici uzurpirali izbjeglicke stanove i ne zele ih napustiti; Reforma sudstva nije zapocela zbog jake kontrole vladajucih stranaka nad sudstvom u cilju odrzavanja svog poretka; Proklamovana reforma medija u ovakvim uvjetima dovela je vecinu nezavisnih medija pred nedoumicu da li da sve nerealniji zahtjev donatorske zajednice za samoodrzivoscu na trzistu zamjene alternativnim izvorima financiranja (lobi grupe, mocni pojedinci, politicke stranake) sto ce odrazavati na njihovu nezavisnost.

Na kontinuirano pitanje zasto je to tako, odnosno zasto se u BiH nije desio progres kakav se prije cetiri godine planirao u Daytonu, odgovor bi se mogao naci u tri velike zablude koje cementiraju bosanskohercegovacki status quo. Zemlja koja je u Daytonu dobila nametnuti mir, ali koja i dalje ne ostvaruje vece pomake ka izgradnji odrzivog mira, ekonomije ili demokratizacije zemlje, tesko da ce izaci iz zacaranog kruga sve dok se Bosna i Hercegovina ne rijesi tri velike zablude:

Zabluda prva: Bosanskohercegovacki autoriteti ce s vremenom prihvatiti Mirovni sporazum i pocet ce raditi na promoviranju njegovih vrijednosti!?

Cetiri godine od potpisivanja Mirovnog sporazuma i dalje se ocekuje da ce iste vladajuce garniture ciji su politicki koncepti doveli do ratnog sukoba dobrovoljno odustati od svojih uspjesnih projekcija privatnih totalitarnih drzavica. U ime iznudjenog potpisa na Mirovni dokument u Daytonu, od ovdasnjih se autoriteta iscekuje da pocnu raditi protiv svojih uskih interesa i pocnu djelovati u skladu s Daytonskim principima koji im ne osiguravaju opstanak na vlasti. Ova zabluda nosi sa sobom i nerealna ocekivanja da ce pocetak ekonomske rekonstrukcije zemlje i razvijanje kakvog-takvog trzista uspjeti uspostaviti sistem novih vrijednosti umjesto dosadasnje lojalnosti jednom centru moci. Medjutim, vaninstitucionalno djelovanje nacionalnih oligarhija nije posljedica rata vec odraz njihovog istinskog djelovanja, dakle ratni cilj: samo kroz ocuvanje stanja beznadja, kroz nefunkcioniranje pravne drzave i u odstustvu reda i sistema u bilo kom segmentu ovdasnji autoriteti mogu ostvarivati svoje uskostranacke ciljeve i ostvarivati svoj licni profit. Upravo zbog toga izuzetno jaka korumpiranost u BiH zahvatila je sve razine i sve segmente drustva. Interesantna je (i nazalost tacna) opaska Chrisa Benneta (bivseg predsjednika Medjunarodne krizne grupe u BiH) koji je ustvrdio da i kad bi nekim cudom doslo do smjene vlasti na izborima, nova vlast ne bi mogla upravljati ovom zemljom: bila bi bespomocna i samo bi poput lutaka na koncu figurirala, jer su u BiH ustolicene paralelne institucije moci, od centara odlucivanja do tajnih policija, i paralelni fondovi kojim bi i dalje upravljali sadasnji autoriteti.

Zabluda druga: Svijest gradjana BiH ce se razviti i oni ce demokratskim putem, dakle, izborima, promjeniti sadasnju vlast, te prepoznati one koji ce im obezbijediti bolju buducnost!?

Od ratom isfrustriranog, nacionalizmom limitiranog, totalitarnom vlasti i svakom vrstom nasilja uplasenog stanovnistva BiH, ocekuje se racionalno i visokomoralno razmisljanje - komu dati povjerenje da vodi zemlju. Takvo sto je upitno i u demokratskim zemljama s daleko vecom izbornom tradicijom, a kamo li ovdje gdje se desetljecima njegovala populacija s poltronskim odnosom spram autoriteta te nepriznavanje odgovornost i prava pojedinca. Generacije i generacije odgajaju se na jednopartijskim vrijednostima i kolektivnim (stranackim, nacionalnim) odgovornostima. Mozda najbolji primjer za robovanje autoritetima, cak i kada je bjelodana njihova odgovornosti za stanje u zemlji, pokazali su protestanti na proslomjesecnim mitinzima penzionera i radnika u Sarajevu. Naime, oni su svoje mitinge nezadovoljstva zapocinjali govorima u kojima su izrazavali zahvalnost policiji i vlasti sto su im dozvolili da javno saopce da su nezadovoljni?! Ne pristajuci da adresiraju na odgovorne u vlasti svoje nezadovoljstvo, mitingasi su se ponasali kao da je njihovo tesko prezivljavanje rezultat prirodne nepogode a ne stanja u zemlji prouzrokovano ponasanjem sadasnjeg vodstva.

Zabluda treca: Medjunarodna zajednica zeli brze promjene u BiH.

Postoji uvrijezeno misljenje, pogotovu kod Bosanaca i Hercegovaca, da je medjunarodna zajednica duzna da ulozi i novac i angazman da od BiH napravi zemlju po evropskim standardima i vrijednostima. Stoga ne bi bilo cudno da se, primjerice, nezadovoljstvo radnika i buduci socijalni buntovi koji ove zime mogu biti brojniji, adresiraju i odvijaju pred zgradama OHR, OSCE, i drugih medjunarodnih institucija u BiH, umjesto pred resornim ministarstvima ili institucijama domace vlasti. Zasto? Pored prve dvije zablude treba imati u vidu da je, ucestvujuci u pripremama Mirovnog dokumenta u Daytonu te ostalih iz Bona, Sintre a pogotovo Madrida, medjunarodna zajednica proklamovala i svoje ciljeve koje zeli ostvariti u BiH, a ne samo ciljeve koji se postavljaju pred domace autoritete. Zbog toga je cak, prosirivanjem ovlasti Visokog predstavnika, a potom i nekim drugim odlukama (Brcko, primjerice) i modificiran Daytonski mirovni sporazum. Medjutim, to jos uvijek ne znaci da postoji jedinstvenost zapadnih zemalja o brzoj promjeni i tranziciji BiH. Naime, sve je bjelodaniji sukob tzv. americkog i evropskog koncepta u BiH, primjerice oko implementacija vrijednosti Evropskih konvencija o ljudskim pravima u najvise BH zakone. Nerjetko se privatni interesi stranih diplomata nalaze iznad ciljeva njihove misije (inzistiranje ambasadora R. Barrya na usvajanju njegovog Izbornog zakona koji je u dijelu domace i svjetske javnosti okarakteriziran kao dokument koji daje nacionalnom i segregacijskom konceptu vlasti), a nesrazmjer izmedju prava i ovlasti medjunarodnih predstavnika s jedne i odsustva njihove odgovornosti s druge strane, ostavljaju dovoljno prostora za stalno prolongiranje uspjeha proklamovanih ciljeva iz mirovnih dokumenata.

Upravo ta mogucnost stalnog prolongiranja istinskih promjena u BiH dovodi u realnu opasnost brojne projekte inicirane od strane zapadnih zemalja u cilju demokratizacije i tranzicije zemlje. Zapravo, bosansko politicko raskrsce je danas i raskrsce medjunarodne zajednice: treba li se u procese promjena u zemlji ukljucivati parcijalno, odnosno ad hoc, sa limitiranim ali i neizvjesnim rezultatima, ili se otvoreno ukljuciti u globalne promjene sistema vladavine u BiH sto bi zahtjevalo i prihvatanje dijela odgovornosti za uspjeh proklamovanih ciljeva iz mirovnih dokumenata. Ovo pitanje zahtijevalo bi uskladjivanje be-ha zakonodavstva sa medjunarodnim konvencijama o ljudskim pravima, te onemogucavanje sadasnjim protagonistima vlasti, odnosno stalnim oportunistima Dayona, mogucnost nove izborne pobjede. No, takvo sto, naravno, nece uciniti sadasnje vladajuce oligarhije, a medjunarodnoj zajednici sudeci po novom izbornom zakonu koji je priredila nije ni na kraj pameti ulaziti u sustinski konflikt sa ovdasnjim "velikanima".

Uostalom, priznati pogreske u protekle cetiri godine znacilo bi automatski i svojoj javnosti objasnjavati sta su to u Bosni radili i u sta su potrosene milijarde dolara? Ovako je lakse: psi laju karavani prolaze.

IVANA DRAZENOVIC (AIM, Sarajevo)