DRZAVA NA CEKANJU

AIM, ZAGREB, 8.11.1999. Prvi tjedan hospitalizacije hrvatskog predsjednika Franje Tudjmana protekao je u znaku dviju cinjenica. Prije svega, stanje pacijenta koji je operiran nakon perforacije debelog crijeva stabiliziralo se, ili se barem takav dojam trudi ostaviti lijecnicki konzilij i Tudjmanovi najblizi suradnici. Najtezi udarac takvoj prezentaciji zadao je vec prvog dana Tudjmanove bolesti nekadasnji voditelj njegovog konzilija, koji je to prestao biti nakon sto se politicki razisao od njega, Andrija Hebrang. On je izjavio da je spomenuta perforacija jedna od komplikacija uslijed kemoterapije, sto je prvo javno priznanje da je hrvatski sef drzave imao neko maligno oboljenje, istina devalvirano time da je i sam Hebrang svojedobno potpisivao serije saopcenja u kojima se tvrdilo da takve bolesti nema. Ipak, Hebrang je sada uputio dovoljno snazan signal da se Tudjmanovo zdravlje dramaticno pogorsalo, ali i da bi se pravo stanje moglo opet prikrivati.

Druga cinjenica koja pada u oci odmah za spomenutom politicke je naravi. Ako se doista Tudjmanovo zdravstveno stanje prikazuje ruzicastijim nego sto jeste, to se po svemu cini zato sto je ocito da sada zemlju pocinje tresti groznica akutne nestabilnosti, sto nije tesko objasniti. Sve se u proteklih desetak godina toliko vrtilo oko Tudjmana da se sada cini kako je drzava ostala bez svoje sredisnje osi i to potpuno nespremna da u ovako kratkom vremenu pronadje novu uporisnu tocku. Po uzoru na najvece diktatore ovog stoljeca, Tudjman nije uopce brinuo sto ce biti sa zemljom kada dodje ovakav trenutak, cak nije odredio, iako bi to lakocom mogao uciniti, tko ce mu biti nasljednik u vladajucem HDZ-u.

U takvoj situaciji u zraku se osjeca dvostruki strah. Prvo, da ce neki samozvani nasljednik uskociti na Tudjmanovo mjesto ako se ono uskoro isprazni, pri cemu se u javnosti najvise kalkulira s onima koji koncentriraju najvecu vojno-policijsko-obavjestajnu moc, a tu daleko najcvrsce pozicije drzi Tudjmanov najblizi i najomiljeniji suradnik Ivic Pasalic. Drugi strah je jos i veci, a to je da ce taj samozvanac prigrabiti i Tudjmanove lavovske ovlasti. Svi, naime, znaju da su te ovlasti ogromne zato sto su krojene samo po njegovoj mjeri, tako da bi u rukama bilo koga drugoga one bile bez ikakvog povijesnog i karizmatskog pokrica. U svakom slucaju, ne samo u opoziciji nego ni u dijelu HDZ-a nitko ne bi htio da poslije Tudjmana dodje neki novi Tudjman (u vladajucoj stranci zato sto bi u skoroj buducnosti ta mocna poluga vlasti mogla pasti u ruke opozicije, ali i zato da je se ne dokopaju suparnicke frakcije unutar samog HDZ-a).

Ima indicija da uza svu ravnodusnost koju pokazuje za sve osim za svoju bolest, tako nesto ne bi htio ni sam Tudjman. Tako bi se, naime, moglo protumaciti da je on dosad u bolnicki posjet primio samo clanove uze obitelji i nekolicinu beznacajnih suradnika, dok mu nijedan od onih koji potencijalno konkuriraju za njegovog nasljednika zasad nemaju pristupa. Novinari su odmah nanjusili da bi u tome moglo necega biti, i svakome od takvih koji pristane govoriti za novine postavljaju pitanje jesu li bili u bolnici Dubrava gdje se predsjednik lijeci. Odgovor je uvijek isti: ne, ali ce na prvi signal da je sef drzave prosirio listu pozvanih, oni biti tamo.

Razumije se, opoziciji se ove znakovite cinjenice iz bolnickog protokola cine premalom garancijom da nece doci do nezeljenog raspleta. Zato je udruga sest najznacajnijih parlamentarnih stranaka sluzbeno podnijela zahtjev da Sabor, koji bi zbog skorih izbora trebao biti raspusten 12. ovog mjeseca, ostane na okupu do isteka punog mandata, a to je jos petnaest dana dulje. Motivacija je jasna i ona se ne taji. Ako bi u tih pola mjeseca drzavni prijesto ostao ispraznjen, Sabor bi po hitnom postupku promijenio Ustav i smanjio enormne ovlasti sefa drzave. Kako, rekosmo, i u dijelu HDZ-a imaju razloga za takvu intervenciju u Ustavu, nije iznenadjenje sto je i ova stranka u prvi mah pristala na ovo.

Ali, odmah zatim se shvatilo da bi to Tudjman mogao dozivjeti tako da se jos za njegovog zivota otvara ostavinska rasprava za ispraznjeni prijesto. Zato je zahtjev opozicije ipak odbacen, a ona je optuzena da dramatizira situaciju izazvanu Tudjmanovim oboljenjem i samo to oboljenje. Pale su i teske rijeci, kojih se inace u vezi ovoga svi primjetno cuvaju. Tako je glasnogovornik HDZ-a Ivica Ropus napao svog dojucerasnjeg stranackog sefa, Drazena Budisu (do dolaska u HDZ, Ropus je bio clan HSLS-a) da govori "gluposti" i da su njegove zamisli o reviziji Ustava samo smokvin list za vlastite predsjednicke ambicije, koje su mu vec presle u opsesiju. Ovo govori da je u HDZ-u jos jednom prevagnulo uvjerenje kako treba nijekati notorne cinjenice i tvrditi kako se zapravo nista nije dogodilo i da je sve pod kontrolom. Zato se lijecnicki konzilij neko vrijeme prestao oglasavati ikakvim informacijama, a umjesto toga mirno se izaslo sa saopcenjem da ce se parlamentarni izbori odrzati u najavljenim rokovima (za nepunih mjesec i pol), i da ce u njima aktivno sudjelovati i predsjednik Tudjman. Na kraju se, preko svog Ureda, oglasio i on sam, proglasavajuci izborne zakone koji su nedugo prije izglasani u Saboru.

Tako bi se moglo reci da je trenutno cijeli politicki zivot zemlje stavljen u funkciju toga da se vaznog bolesnika uvjeri da je dobro i da ce jos jednom pobijediti bolest. Za to postoje i prepoznatljivi unutarstranacki razlozi, koji se javno ne ekspliciraju, ali se i bez toga o njima prakticki sve zna. U HDZ-u postoji relativno stabilna ravnoteza triju frakcija koje vode Ivic Pasalic, Vladimir Seks i Mate Granic, koje imaju interesa da barem jos ove izbore docekaju u prividnom zajednistvu. U ovom kratkom vremenu do izbora nijedna od njih, naime, nije se u stanju nametnuti kao vodeca, a s obzirom na Tudjmanovo stanje, to bi se moglo shvatiti i kao nelojalno kortesiranje za prijestolonasljednicku poziciju u vrhu drzave.

Zato je vjerojatno postignut presutni dogovor da se pitanje drzavno- partijske sukcesije ostavi za vrijeme poslije izbora, a da se sada pokusa jos jednom dobiti izbore igrajuci na karizmu Tudjmana i na - ovo ipak opreznije, da on ne primjeti - njegovu bolest, koja bi u dijelu izborne populacije mogla izazvati sucut i mozda probuditi zaspale simpatije za njegovu stranku. Zapravo bi se moglo reci da je tesko bolesni Tudjman posljednji talon koji se baca na kartaski stol za kojim ce se odrediti bliska politicka buducnost zemlje.

Ali, gotovo je nemoguce povjerovati da ta karta moze odluciti skore izbore, barem u tom smislu da HDZ opet pobjedi, a ne tek izbjegne poraz. Vec najmanje dvije godine, naime, Tudjmanova stranka gubi trku s opozicijom, medju ostalim bas zbog procjene biraca - koju ovih dana potvrdjuju i ankete - da njegov odlazak, koji sada svi percipiraju kao nesto blisko, znaci i kraj HDZ-a. A za politicke mrtvace ipak se ne glasa, cak ni ako je rijec o Hrvatskoj, gdje racionalni momenti na izborima nikada nisu igrali vazniju ulogu.

MARINKO CULIC