MUDRAC IZ VREMENA LUDILA

AIM Skopje, 02.11.1999

Covjek koji se vratio iz Beograda poslije raspada SFRJ i dosao u Makedoniju s pretenzijom da udje u legendu ove novonastale drzave, ovih dana svoju karijeru zavrsava kao politicar bez jasne fizionomije i prepoznatljivih politickih karakternih osobina. Ovako se ukratko moze definirati cjelokupna karijera Kire Gligorova koji, prije no sto je postao broj 1 u zemlji, ne samo da je morao promjeniti osobnu kartu s beogradskom adresom vec i svuci komunisticki "sinjel" da bi ga zamjenio odijelom modernog politicara prihvatljivog za novonastale drustvene okolnosti. Za dosljaka iz Beograda, dojucerasnjeg vjernog i solidnog Titova ucenika nije predstavljalo velik problem naci novi krov nad glavom u Skoplju. Mnogo vikendica nekadasnje komunisticke elite smjestenih u podnozju Vodna bijahu ispraznjene. Veci problem predstavljalo je podnosenje dokaza da je rodjeni "demokrata". No u tome mu je najvise pomogla tadasnja nacionalisticka VMRO-DPMNE koja je u prvim godinama osamostaljenja zapela da novostvorenu drzavu vjenca s pravoslavnim krstom i da za svog predsjednickog kandidata predlozi covjeka u religioznoj mantiji koji ce docnije postati poglavarom Makedonske pravoslavne crkve. Stovise, tadasnja VMRO htjela je metlom iscistiti Makedoniju od onih koji, ako ih nije dojila majka Makedonka ono bar da iskazu javno zaljenje sto nemaju nikakvu genetsku vezu s "biblijskim makedonskim narodom" odnosno, u uvjetima kada su VMRO-vci jahali nacionalistickog konja vijuci stijeg antibalkanske promicbe, pridoslica iz Beograda koji je stao na celo zemlje, lako je mogao staviti u opticaj dobro naucenu formulu o bratstvu i jedinstvu sada promjenjenu u suziteljstvo te je tako u usporedbi s parolama "smrt Siptarima!" i "satare za Siptare!", i "bjelog konja" na koji su jahali politicki lideri Albanaca iz Makedonije njegova komunisticcka "partitura" zazvucala kao najbolje skladana demokratska "simfonija".

Realno procjenjujuci, za multikonfesionalnu, multinacionalnu i multietnicku Makedoniju komunisticki "mundir" Kire Gligorova uporedjen s crnom mantijom pravoslavnog svecenika kojeg je VMRO-DPMNE planirao za svog predsjednickog kandidata izgledao je kao skrojen u salonima Versachea. I pored toga sto su jos tada mnogi znali da najcesce od dobrog komuniste moze izrasti nepokolebljiv uskogrud nacionalist ili, u najboljoj varijanti, diplomiran demagog, ipak na prvim predsjednickih izbora Gligorov nije imao ozbiljnog protukandidata. No, smjesten izmedju krajnosti diplomiranog komuniste i polaznika tecaja iz demokracije, Gligorov je ostao zatocenik ideoloskih komunistickih opredjeljenja i pokusaja da stare komunisticke "formule" prilagodi novome vremenu, vremenu u kojem ce njegov politicki portret ostati negdje izmedju formulacije "mudar politicar" s diktatorskim pretenzijama koji zavrsava na pozicijama "Kraljice Elizabete" docekujuci i ispracajuci goste suglasno protokolu. Pri tome treba dodati da je njegova "kruna" koja je u prvome mandatu bila okicena s nekoliko "dijamanata" kasnije, u drugome, bila uprljana mrljama od poraza politickih gafova koji bi bili nedolicni za jednog predsjednika koji ima ambicije da se vrijeme prepoznaje po njegovom osobnome amblemu.

Za Makedoniju godine prvoga mandata Gligorova su bile prepune turbulencijama za sta se namanje moze optuziti njega samoga. Bila su to vremena kad on i njegovi vlastodrsci nisu mogli procjeniti, sto ce donijeti sutrasnji dan sto znaci, on i njegovi vlastodrsci gradili su magistralu koja je trebala odvesti zemlju u civilno demokratsko drustvo bez vremena da obrate pozornost na putokaze sto su na njoj postavljeni. Ako se prvi predsjednicki mandat Gligorova moze procjeniti kao njegova nedvojbena politicka intuitivna moc da iskoristi stvorenu situaciju u regionu (rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini) da promovira sebe sama kao "mudra mirotvorca" - pri cemu su slucajnosti a ne njegova politika sacuvale mir i kakvu-takvu stabilnost Makedonije, onda se njegov drugi mandat moze ocjeniti kao period njegovog istinskog legitimiranja i razotkrivanje da je "kralj gol". Ne samo stoga sto su se sva ocekivanja da ce donijeti mudru odluku poslije atentada da ode s politicke scene kako bi ostao u legendi novostvorene drzave nego zato sto je u ovom periodu zaboravio da je predsjednik svih gradjana i postavio trasu za "jednopartijsku demokraciju" odnosno, drzava je krenula putem "partizacije" drustva pri cemu je jedina validna vrednota bila partijska pripadnost - za Makedonce Socijaldemokratskom savezu, za Albance Partiji za demokratski prosperitet a za ostale mogucnost da se snadju i da biraju jedan od ova dva zastitna "kisobrana". Sve je bilo obiljezeno karanfilom partije neokomunista njegovih "Mladih lavova" predvodjenih socijaldemokratom Brankom Crvenkovskim cime je u biti zemlju iz jednoumlja preveo u dvopartijsko "bezumlje" koje je danas jos snaznije cementirano novim vlastodrscima iritirajuci najvise upravo one koji su ga lansirali i promovirali takav nacin vladanja - Gligorova i njegove socijaldemokrate.

Ne moze a da se ne prizna da je u vremenima dok se Makedonija kolebala, da li da prekine pupcanu svezu sa starijim bratom - Srbijom, dok je bila prisutna neizvjesnost i strah, kamo ce drzavu odvesti put samostalnosti na cemu je insistirao VMRO-DPMNE, jedan stari komunisticki "lisac" poput Gligorova bio je kao Bozjom rukom doveden da izbalansira usplamtjele etnicke strasti. Ne zbog njegova jasna koncepta za buducnost zemlje, ne ni zbog vizije demokracije i demokraticnosti, vec zbog njegove sposobnosti da Makedoniju dovede u "cekaonicu" te da ceka, kakav ce biti konacni rasplet zahuktale velikosrpske sovinisticke politike pri cemu zlobnici tvrde da Gligorov zali sto je ta politika dozivjela neuspjeh posto je obecao svom "skolskom drugu" Milosevicu da ce vjerno cekati da "urazumi" ostale neposlusne narode pa da mu zatim preda cijelu i neozlijedjenu nekoc najposlusniju politicku filijalu Beograda - Makedoniju. Jos dodaju da je bas to obecanje zavaralo JNA da se iz Makedonije povuce neshvatljivo mirno bez ijednoga ispaljena metka. Bilo kako bilo, ovakav cak dobro nepromisljen koncept beogradske ratne radionice pokazao se kao vjesta politicka igra koja je Makedoniji donijela 100-procentna dobit, bar gledano s pozicije rata i mira u cemu je novostvorena drzava uspjela ostati po strani od ratnog pozara.

Jednostavno receno, prvi mandat Gligorova obiljezile su godine bucno najavljenih izrecenih etnickih politickih ambicija, dani kad su skoro sve politicke elite prihvatili logiku velikosrpske politike "gdje ima srpskih grobova dotle je nase". U tim godinama najrentabilniji su bile upravo osobine Gligorova, covjeka koji je izasao ispod Titova kaputa: iz kabineta svakoga da isprati s mnostvom obecanja znajuci sam da ce se malo, ili nista od obecanoga realizirati. Bila su to vremena za koja Amerikanci vele da je potrebno da se ima samo jedan kvalitet: da znas neprekidno govoriti: mo mo mo... i ze ze ze... no nikad da ne kazes - moze! I on je poceo svoju predsjednicku karijeru opetujuci: su su su... zivot zivot zivot..., ali nikad nije objasnio, sta podrazumijeva pod pojmom - suzivot! Ostao je dojam da Gligorov termin "COHABITATION" shvaca kao modificiranu alternativu "bratstva i jedinstva" iz prethodnih decenija, recept sto su ga primjenjivale negdasnje politicke kuhinje, politicki koncept sto se ukratko moze definirati kao suradnja politickih elita (ili, tacnije receno, politickih sekti) u vrhu piramide - sa dobro aranziranom politickom ikebanom za "paradnu demokraciju" koja pred svjetskom politickom javnoscu zemlju lazno legitimira kao demokratsku i tolerantnu ostavljajuci "osnovicu" piramide - drzavne institucije, javna poduzeca, policiju, vojsku, centre odlucivanja u rukama samo jednog etniteta

• Makedonaca.

Ako je u grupnom portretu prvog pluralistickog cetvorogodisnjeg mandata prepunog kontraverzi Gligorov uspio spasiti dusu i ne pasti s politicke klackalice, u drugom mandatu kao da je izgubio energiju i, cini se, maska novopecenog demokrata se je istopila prije vremena. Ne samo zato sto se vidjelo kako je predsjednik teledirigiran od samo jedne partije (socijaldemokrata Branka Crvenkovskog a da se nikad nije doznalo, da li Branko upravlja Kirom ili Kiro Brankom), ne ni zbog afere koja je "oca nacije" prikazala kao strastvenog i velikog ljubavn ika (afera s njegovom ljubavnom vezom sa savjetnicom za kulturu po cemu je Gligorov, bar ovako, smjestio Makedoniju medju zemlje s demokratskom tradicijom iduci stopama Billa Clintonna, predsjednika najdemokratskije zemlje - Sjedinjenih Drzava), vec zato sto kao covjek br. 1 u zemlji nikad nije dokazao da se osjeca kao predsjednik svih gradjana, bez razlike na njihovu etnicku i partijsku pripadnost. Da se cutio predsjednikom svih gradjana, da je osjecao jednaku obvezu prema svima onima koje predstavlja, sjetio bi se pri cestim odlascima u Ohrid, prolazeci kroz Tetovo da svrati tek da cuje koji su zahtjevi Albanaca i kako zvuci albanski jezik. Ono ako ne zbog svojih sugradjana albanske etnicke pripadnosti, onda bar za "rad" tada najvece albanske partije - Partije za demokratski prosperitet - koja na drugim predsjednickim izborima nije istupila s vlastitim kandidatom samo da bi olaksala posao "mudrom predsjedniku" i da mu omoguci, i sa albanskim glasovima, da lakse dobije bitku vec u prvom izbornom krugu da bi docnije zaboravio glasove Albanaca i, ne trepnuvsi okom, da izjavi da iza Tetovskog univerziteta stoje "radikalni Albanci", da politicke partije pocne klasificirati kao "konstruktivne" i "destruktivne", kao "bugarofilske" i "velikoalbanske" ne pronasavsi nikad niti jednu srpske provenijencije! Znaci, ako Gligorov nije dugovao svim Albancima, Partiji za demokratski prosperitet bio je i ostao duznik; zato sto mu je ova partija dala legitimitet Albanaca unatoc tome sto je Gligorov sa svojim "mladim lavovima" na celu s Brankom Crvenkovskim dobro materijalizirao "albansku opasnost" pocev od poznate afere s oruzjem i svih docnijih situacija kad su Albanci mislili da im ne preostalje drugo do da izadju i svoja prava traze na ulici.

Bilo bi nepravedno i grijeh da se za njegov politicki odnos kritizira samo Gligorov. Nije receno tek tako da svak pravi ono sto mu dopustaju. Predsjedniku Gligorovu njegova vlada dopustila je ne slusati glasove ostalih osim partije iz koje potice - Socijaldemokratskog saveza, jer ostali se nisu prestrojili, jer VMRO-DPMNE si je dopustio da obradjuje "njivu" a da lavovi Gligorova uberu plodove. Jos zato sto je u albanskom politickom kampu bilo premnogo onih "kadrova" koji su se zadovoljili mekom ministarskom foteljom i lijepom tajnicom pred vratima kabineta zaboravljajuci da je etnicka ravnopravnost nesto vise od paradne reprezentacije u liku i djelu petorice ministara u vladi Crvenkovskog, da civilno drustvo nije moguce u drzavi u kojoj predsjednik svoje birace djeli na dvije kategorije - Makedonce i ostale gradjane.

Produbljenija analiza lako moze dokazati da je dolasku Gligorova na celo Makedonije doprinjela tadasnja politicka naivnost "komita" - VMRO-vaca i lakomost za ministarskim mjestima neokomunista u tada najjacoj partiji Albanaca - PDP. I jedni i drugi Gligorovu su stvorili lijepu priliku da se pred svijetom prikaze kao "mudar" i "umjeren" politicar, vjesto prikrivajuci da u svojoj "torbi" nema nikakve nove formule osim onih nekoc naucenih u Titovoj skoli a prema kojim se politicki uspjeh najcesce postize u "bitkama" protiv unutrasnjeg i vanjskog "neprijatelja drzave" i citav svoj politicki koncept zasniva na principu "zavadi pa vladaj!". Kao najbolji nacin da se sakriju ekonomski neuspjesi, privatizacija koja prerasta u pljackanje opstenarodnog bogatstva i sve druge anomalije sto su omogucile da njegove malobrojne pristalice postanu basnoslovno bogate a ostali neopisivo siromasni tako da ce svaka godina vladanja njegovih neokomunista biti obiljezena s nekoliko zrtava-Albanaca palih u konfliktnim situacijama iniciranim i kontroliranim od strane policije: Bit-pazar, Radoliste, Mala Recica i definitivno Gostivar kad se izgleda i svjetska javnost uvjerila da se medju preostalim politickim komunistickim diktatorima kameleonima u postkomunistickim zemljama Gligorov razlikuje samo po tome sto je vise kameleon nego komunist. Time je uspio okoncati politicku karijeru a da se nije konacno moglo utvrditi, koja je bila njegova istinska "boja".

AIM Skopje

KIM MEHMETI