UDZBENICI MRZNJE

AIM, ZAGREB, 30.10.1999. Skolski udzbenici sa podrucja drustvenih znanosti uvijek i svugdje predstavljaju vrlo pouzdan pokazatelj opceg stanja u drustvu. Kada je posrijedi Hrvatska, jedan detaljan uvid privukao je znatniju paznju javnosti zimus, objavljivanjem rezultata UNESCO-va istrazivanja "Obrazovanje za mir i ljudska prava za hrvatske osnovne skole", koje je predvodila profesorica sa zagrebackog Filozofskog fakulteta Vedrana Spajic-Vrkas. Tom prilikom ustanovljeno je kako u ovdasnjim skolama i njihovim programima osnovne drustvene vrednote poput tolerancije kotiraju vrlo nisko, te im se niti u perspektivi ne nazire svjetlija sudbina. Ipak, nedavno objavljena socioloska analiza udzbenika povijesti i knjizevnosti, prof. dr. Branislave Baranovic sa Instituta za drustvena istrazivanja, nadmasila je najgora strahovanja sviju onih izvan kruga upucenih po roditeljstvu ili profesionalnoj vokaciji.

Istrazivanje je obavljeno pri Centru za istrazivanje tranzicije i civilnog drustva, a obuhvatilo je udzbenike iz recenih predmeta, od 5. do 8. razreda osnovne skole. Valja naglasiti da prof. dr. Branka Baranovic nije istrazivala faktografsku korektnost iznesenih povijesnih cinjenica, nego njihovu manipulaciju, tocnije ideje i vrijednosti koje su kroz njihovu upotrebu iznesene, te nacin na koji te vrijednosti postavljaju odnose prema drugim narodima i socioloski razlicitim grupama u drustvu. Takodjer, i odnos izmedju osnovnih ideja i vrijednosti, prema nacelno suprotstavljenim pristupima u uobicajenoj i poznatoj konstelaciji. Aktualni hrvatski udzbenici usporedjeni su pritom i s nekim inozemnim udzbenicima iz iste kategorije, s udzbenicima iz vremena socijalisticke Jugoslavije i Hrvatske, te s udzbenicima iz raslojenih skolskih sustava danasnje Bosne i Hercegovine.

A rezultati su se pokazali, s nepristranoga socioloskog stajalista, iznimno porazavajucima. Naime, uslijed prvorazrednih ideja koje zastupa postojeci politicki i kulturalni establishment u Hrvatskoj, skolski udzbenici su razmjerno znanstvenicki neutemeljeni, ideoloski kontaminirani, civilizacijski skuceni... Sto se znanosti tice, opet ne u okvirima cinjenicnog propitivanja, tesko je previdjeti kako su veci dijelovi povijesti Bosne (i Hercegovine) jednostavno utrpani u poglavlja koja razmatraju hrvatsku nacionalnu povijest, primjerice, dok se netom okoncani rat izmedju Hrvata i Bosnjaka niti ne spominje, a kamoli da bi se pokusao neutralno interpretirati. Ustaski ministar i potpisnik rasnih zakona Mile Budak - usprkos podsmijehu hrvatskih knjizevnih autoriteta - zavrijedio je u novim udzbenicima za svoja prozna djela prostor primjeren kakvom nobelovcu...

U zemlji koja je kroz svaku svoju drustvenu pojavnost grubo ucijenjena normama nacionalisticke dnevne politike, govoreci o skolskim udzbenicima do ideoloske ovisnosti dolazimo tako vrlo brzo: krajnje desnicarska i sovinisticka, dakle proustaska ideja dozivjela je u knjigama za cetiri visa razreda osnovne skole svoju novodobnu renesansu. Ustaski poglavnik Ante Pavelic opravdava se toboznjim povijesnim kontekstom, zlocini njegove diktature rehabilitiraju se, a sama ideja nacionalne drzave pod svaku cijenu - narocito tice li se ona zrtvovanja drugog naroda ili religije - zastupa se eksplicitno ali a priori afirmativno. Jedan naknadni novinski osvrt povjesnicara umjetnosti Zvonka Makovica bavit ce se analizom djecje pjesmice bezocno objavljene u osnovnoskolskm udzbenika, u kojoj mali Hrvat poje kako bi zelio za domovinu-mati, zivot dati, samo tako.

Kao sto je ustaski konc-logor Jasenovac opisan biranim rijecima - a "u njemu se provodio teror protiv Zidova, cigana (! - op. B. Baranovic) i Srba", uz navedeni popis uglednih Hrvata koji su takodjer tamo pogubljeni - s izbjegavanjem cinjenice da je u Jasenovcu zlocin proveden prvenstveno po etnickoj osnovi (u apsolutnim brojevima najvise na stetu srpskog naroda, a u relativnima na stetu Roma), tako je Bleiburgu i pripadajucim partizanskim zlocinima odvojen neproporcionalno velik prostor. Branka Baranovic izrazava ga i u cetvornim centimetrima, pa doznajemo kako je za Jasenovac odvojeno ukupno 52,5 a za Bleiburg 446 centimetara. Ta povrsina, za razliku od "suhog" osvrta na Jasenovac, doslovce je natopljena krvlju zrtava zlocina koji je ovaj put atribuiran kao "grozan" i "neljudski", s tim da partizani '45. Zagreb ionako nisu oslobodili, nego su ga - "zauzeli".

Slika hrvatskog naroda i hrvatske povijesti nudi se u skolskim udzbenicima u iskljucivoj crno-bijeloj tehnici: Hrvati su od stoljeca sedmog, a mozda i odranije, jedan patnicki i slobodarski narod, dok su s druge strane svi oni agresori i najcesce susjedi koji nam uvijek iznova prijete zatiranjem. To su prije svih srpski i turski agresor, ali samo nesto malo manje Madjari, Austrijanci, Talijani, Mleci. Kada su posrijedi Srbi u interpretaciji autora ovih knjiga za djecu - procjena je prof. Baranovic - moze se izdvojiti i tipicni "hate speach", tj. govor koji producira nesnosljivost i nepovjerenje prema drugom narodu. Branka Baranovic ne spominje ime pjesnika ciji su objavljeni stihovi o bradonjama koji hrvatskim prognanicima cupaju srca, no naknadno smo pronasli da se radi o Slavku Mihalicu, akademiku i predsjedniku Drustva hrvatskih knjizevnika.

Jednak odnos iz drugog smjera, istina je, istrazivac je pronasao u srpskim udzbenicima na mjestima koja navode hrvatski narod. No, kada je posrijedi Mihaliceva pjesma, zanimljivo je da je na iste stihove istovjetno reagirala i komisija za kontrolu udzbenika u Bosni i Hercegovini. Naime, tamo kontrola funkcionira trilateralno: udzbenike jedne strane uvijek provjeravaju predstavnici preostale dvije, i u njima precrtavaju mjesta koja bi mogla znacajno stetiti nekoj od njih. Baranoviceva je misljenja da nije problem izgovara li se istina u slucajevima kada ona moze biti sokantna, vec radi li se o protuzakonitom i neciviliziranom manipuliranju govorom mrznje, te postoji li dio istine koji ne smije biti izgovoren. Tako je o zlocinima nad Hrvatima u ratu od '91. do '95. receno sve, dok o zlocinima koji su pocinili hrvatski vojnici i policajci nije receno nista.

Aktualne drustvene procese karakterizira inzistiranje na ocuvanju nacionalnog identiteta, dok stvarni zivot s druge strane vodi svakodnevnom transcendiranju nacionalnog, i povezivanju s drugim nacijama u svim kljucnim aspektima zivota. Na ovaj socioloski zakljucak prof. dr. Baranovic nadovezala je rezultat svog istrazivanja, koji pokazuje da su nasi udzbenici suvise etnocentricni i ksenofobicni, opsjednuti idejom nacionalne drzave i njezina ostvarenja. U njima nema nijednog dokumenta koji govori o ogranicenjima nacionalne drzave, s obzirom na razvoj vlastitih liberalno-demokratizacijskih procesa ili s obzirom na europske nadnacionalne integracijske procese koji pokazuju tendenciju ogranicavanja drzavnih suvereniteta. Hrvatski udzbenici ne uce o ekonomskim, kulturalnim i religijskim (izuzev katolizacijske naravi), nego iskljucivo o temama politickim i ratnim.

U vecem dijelu, hrvatski udzbenici korespondiraju sa europskim i americkim standardima samo na razini zadanih programatskih ciljeva, dok su u realiziranom sadrzaju potpuno drukciji i kudikamo gori. Dominantne anticivilizacijske ideje koje su u njima zastupljene voljom hrvatskog rezima koriste se, sto je najgore, u razredima koje pohadjaju ucenici u dobi koja je najpodloznija dirigiranoj socijalizaciji, sto znaci da se greske naknadno mogu jako tesko ispraviti. Ako je tomu hotimicno tako, a prof. dr. Baranovic tvrdi da svakako jest ("Zivimo u ideoloskom kontekstu koji karakrerizira dominacija ideologije etnickog nacionalizma kao idejne osnove politickog programa transformacije i reguliranja drustvenog zivota."), onda se na nesrecu moze pretpostaviti da su aktualni hrvatski udzbenici ustvari definitivno ispunili svoju stvarnu politicku svrhu.

IGOR LASIC