STRATESKI ZNACAJ BOSANSKOHERCEGOVACKIH HRVATA

TRECI ENTITET, TUDjMANOV SAN ILI...

AIM, SARAJEVO, 28.10.1999. Nedavni govor hrvatskog predsjednika Franje Tudjmana u Gracacu u Lici i posebno njegova izjava, dan-dva kasnije, pred domacim i inostranim novinarima, o tome da je potrebna revizija Daytonskog mirovnog sporazuma i da u BiH treba da se formira treci, hrvatski entitet, naisli su na brze, veoma negativne reakcije i u politickim krugovima BiH i kod predstavnika medjunarodne zajednice. Vec se moze sabrati solidna zbirka takvih reakcija, ali se, i pored svega toga, vec nakon splasnulih emocija i reakcija, s razlogom moze postaviti i opravdano pitanje stvarne svrsishodnosti i znacaja ovih Tudjmanovih izjava i reakcija na njih.

Naime, po ocjeni mnogih poznavalaca Tudjmanove politike prema BiH, te na osnovi sadrzine najveceg broja komentara o njima, moze se zakljuciti da nije bilo bas nikakvog razloga za bilo kakvo, a kamoli toliko iznenadjenje Tudjmanovim izjavama, jer on, zapravo, i nije rekao nista novo, nista sto i do sada nije javno govorio, konstantno zelio i uporno nastojao da sprovede posredstvom svojih politickih trabanata u BiH. "Strateski znacaj" bosanskohercegovackih Hrvata za sudbinu njegove globalne politike prema BiH nikada nije bio sporan, Tudjman ga nikada nije prikrivao niti negirao, i to je uvijek, pa i nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, presudno utjecalo na odnose izmedju dvije drzave, a narocito na odnose medju federalnim partnerima Bosnjacima i Hrvatima, bolje reci medju dvjema partnerskim nacionalnim strankama SDA i HDZ.

Tudjmanov san o "trecem entitetu" i nije bas uvijek bio samo san. Treba se sjetiti ne tako davnog vremena kada je prakticno postojala i besprijekorno funkcionisala HR "Herceg-Bosna" sa svim elementima stvarnog drzavnog ustrojstva, bez obzira sto je to uvijek bila tipicna paradrzavna tvorevina. No, njoj se nepostojeca ili potpuno bespomocna "prava" drzava BiH, ma kako da je bila legalna i legitimna, nikada nije mogla efikasno oduprijeti, sve dok u Daytonu nije ukinuta voljom i naredbom medjunarodne zajednice i uspostavom Federacije BiH. Pa i nakon Daytona Federacija BiH dugo je "funkcionisala", ako nista drugo onda sigurno na objektivno postojecoj bosnjacko-hrvatskoj "entitetskoj" tendenciji. Zato neki snazni elementi "entitetske" Herceg-Bosne jos zive u pojedinim segmentima ili su njeni pojedini tragovi jos toliko duboki da predstavljaju ozbiljnu smetnju konacnoj uspostavi stvarne, stabilne Federacije BiH. Bilo bi, zato, pravo politicko sljepilo, pa i totalna politicka neodgovornost, zatvarati oci pred cinjenicom da su, i bez Tudjmana, a kamoli s njim, snage zagovornika "treceg entiteta" u BiH jos prisutne i zilave, te da Tudjman nije rekao nista nepoznato i iznenadjujuce. On je samo jos jednom pokusao ono sto je uvijek zelio i sto je i ranije pokusavao.

Ako je sasvim u pravu kad tvrdi da "Bosne nema bez Hrvata", Tudjman u drugom dijelu svoje izjave sasvim iskace iz tog razumnog i prihvatljivog konteksta. Ne priznaje Federaciju BiH kao okvir punopravnog zivljenja i djelovanja Hrvata u BiH, vec ponovo zagovara teritorijalnu podjelu BiH i novu etnicku homogenizaciju hrvatskog naroda u njoj, sto u krajnjem ima za cilj nekakvo prisajedinjenje Hrvatskoj. Ako je, po njemu, "opstanak Hrvata u BiH strateski vazan za strateske interese hrvatske drzave s obzirom na oblik hrvatske granice", te zato zagovara u BiH stvaranje treceg (hrvatskog) entiteta, onda je sasvim sigurno da je pri tome sasvim zanemario, pa i negirao "strateski interes" Hrvata u BiH, a valjda jedino oni i treba da kazu sta zele kad se radi o njihovom vlastitom interesu i njihovoj sudbini.

Reakcije na Tudjmanovu izjavu, rekoh, bile su brojne i najvecim dijelom sasvim negativne. U njima se mogu primijetiti i posve neobicne cinjenice - recimo, cak i Biljana Plavsic tvrdi da "ovakve ideje i neodgovorne izjave mogu pogorsati ionako delikatnu situaciju u BiH, posebno u FBiH u odnosima izmedju bosnjacke i hrvatske strane". Kad ona tako kaze, ne mora da znaci i da tako misli, a pogotovo ne treba vjerovati da su njeni motivi za takvu reakciju identicni, recimo, motivima SDA ili SDP BiH ili nekih drugih partija u Federaciji BiH, pa i u RS. Ali, kad se tako stvari vide, moglo bi se cak reci kako je Tudjmanova izjava djelovala gotovo mobilizatorski da protiv njega budu, eto, i takvi nespojivi politicki cinioci, u pravilu medjusobno nepomirljivo suprotstavljeni.

Nije, dakle, iznenadjujuce sto je Tudjmanova izjava naisla na sveopci zestok otpor lokalnih politickih faktora. Mozda je neko zbog te izjave doista i bio (opet) uznemiren, pa i ozlojedjen. Ali, politicku loptu na zemlju su spustili i uzavrele glave brzo ohladili SAD i predstavnici medjunarodne zajednice gromoglasnom izjavom da nema govora ni o kakvom mijenjanju Daytona, niti o nekom "trecem entitetu". I, nakon nekoliko dana, moze se reci da je Tudjmanov "treceentitetski" balon sasvim ispuhao. Preostalo je, ipak, da se hladne glave analizira razlog i stvarna posljedica njegove izjave.

Ako se, samo za trenutak, ostavi po strani licemjerna sustina njegove zelje za teritorijalnom podjelom i etnickom homogenizacijom BiH, sto u biti jeste drasticno negiranje i otpor Daytonskom mirovnom sporazumu, ostaje da se zakljuci da su nesumnjivo (bili) u pravu oni analiticari koji su Tudjmanovu izjavu shvatili samo kao njegovu predizbornu propagandnu dosjetku, namijenjenu, zapravo, novoj homogenizaciji njegovog birackog tijela, ali ovaj put u situaciji kada svi relevantni politicki analiticari procjenjuju da je na predstojecim izborima u Hrvatskoj na pomolu poraz Tudjmanove politike i njegove svevladajuce HDZ. Ovaj put, dakle, ozivljavanje HR "Herceg-Bosne" u formi treceg, hrvatskog entiteta u BiH bilo je, najvjerovatnije, namijenjeno vise lokalnoj hrvatskoj predizbornoj upotrebi, a najmanje "strateskim interesima" Hrvata u BiH. U tom smislu treba ozbiljno shvatiti izjavu donedavnog visegodisnjeg ambasadora SAD u Hrvatskoj, Pitera Galbrajta, da "zivimo u vrijeme sumraka Tudjmanove vladavine". Vrijedi citirati i njegov stav da je "Tudjmanova politika nanijela najvise stete upravo bosanskim Hrvatima. Tudjmanova politika prijeti da eliminira postojanje Hrvata - postojanje katolika u BiH koje je staro vijekovima".

S tog stanovista promatrano manje je vazno sta Tudjman i njegovi najekstremniji "hrvatski" trabanti u BiH misle i zele. Buduci da se radi doista o sudbini BiH i o sudbini njih samih u njoj, najvaznije je sta misle i zele bosanski Hrvati. Vec iz reakcija na Tudjmanovu izjavu o "trecem entitetu" vidljivo je da je cak ni vrh HDZ BiH nije tako gorljivo prihvatio. Oni naglasavaju tek to da "uspostava treceg entiteta nije nesto sto treba proglasavati dogmom" i dodaju da "HDZ BiH odlucno odbacuje ona stajalista koja ne dopustaju demokratske diskusije i u okviru njih demokratska rjesenja". Ali, vec neko vrijeme je jasno da ni HDZ BiH nije vise tako tvrdokorni pobornik Tudjmanove politike u BiH, mada je jos u njoj jaka ekstremna struja. Nije manje vazna ni cinjenica da HDZ BiH nije vise neprikosnoveni "vodja" hrvatskog naroda u BiH. Hrvatski narod u BiH, osim svojih bosanskih franjevaca (tih visevjekovnih casnih cuvara Bosne), sada ima vise realnijih, tolerantnijih, probosanski usmjerenih politickih i nacionalnih grupacija i politickih vodja - Nova hrvatska inicijativa, Hrvatski narodni savez (koji cine Hrvatska seljacka stranka i Hrvatska narodna zajednica) i jos neke. Od presudne je vaznosti da oni preuzmu vecinski utjecaj na hrvatsko stanovnistvo u BiH, kako bi njihov "strateski interes" definitivno postao - zivot u Bosni, zajedno sa drugim narodima, i kako bi u njihovoj svijesti BiH definitivno postala njihova prva i jedina domovina. Nema sumnje da ce takva svijest sazrijevati zavisno od toga kako se i koliko brzo urusava Tudjmanova politika i rezim u samoj Hrvatskoj. Ali, Hrvati u BiH moraju biti svjesni da njihova sudbina u BiH ne ovisi od Tudjmana vise nego od njih samih.

Zato najnoviju Tudjmanovu izjavu niposto ne treba potcjenjivati, makar kao upozorenje da su snage koje zele podjelu BiH jos snazne. Ali je, isto tako, niposto ne treba ni precjenjivati. Bice da su najvise u pravu oni koji, imajuci u vidu tvrdnju Pitera Galbrajta, misle da je to bila samo jedna predizborna politicka "bombica", zaduzena za homogeniziranje domace (u Hrvatskoj) izborne klijentele, ali i kao pokusaj da se povrati vec dobrano izgubljeni rejting njegove "bosanske politike" medju samim Hrvatima u BiH. No, samo ce Hrvati u BiH odluciti sta je njihov "strateski interes" u BiH u blizoj i daljoj buducnosti. Zavisno od toga kako ce se odrediti prema najnovijim Tudjmanovim "entitetskim" i ostalim politickim idejama, na najvecem iskusenju vjerovatno ce se naci HDZ BiH. Hrvati u BiH, srecom, vec imaju, mimo HDZ BiH, mnogo siri izbor za svoja politicka opredjeljenja, pa bi logicno bilo da i HDZ BiH svoju sudbinu vise vidi u BiH, nego u Hrvatskoj.

Slavko SANTIC (AIM, Sarajevo)