GLUHI TELEFONI PODIJELILI HRVATE i SRBE

AIM, ZAGREB, 27.10.1999. Svakoga dana u malom parku, u sredistu Sotina, mjestu nadomak Vukovara, samo nekoliko kilometara udaljenom od Ovcare, okuplja se desetak zena u crnom u velikom vojnom satoru i moli za 37 svojih sumjestana nestalih pocetkom i tokom rata u Hrvatskoj. Pukovnik Ivan Gruic, predstojnik komisije hrvatske Vlade za zatocene i nestale, za njih ne samo da nema dobrih, vec nema nikakvih vijesti. Svima je jasno da rijec "nestali" predstavlja samo diplomatski izraz za "ubijeni", no o Sotincanima, zrtvama agresije na Hrvatsku, njihovi najblizi ne znaju cak ni gdje su pokopani. Ta cinjenica uzrok je napetosti izmedju lokalnog srpskog stanovnistva koje je ondje ostalo zivjeti i nakon zavrsetka procesa mirne reintegracije i Hrvata povratnika. Hrvati misle kako Srbi znaju gdje se nalaze grobovi nestalih, Srbi tvrde da im to nije poznato. Saborski zastupnik i clan Nacionalnog odbora za uspostavu povjerenje, Vojislav Stanimirovic, predlozio je, prije nesto vise od mjesec dana, otvaranje telefona gdje bi svi koji nesto znaju o nestalima i mogucim mjestima na kojima su sahranjeni, anonimno mogli dojaviti informacije. Otvorene su dvije linije, jedna u Sotinu, druga u Zagrebu, no rezultata nema. Ljudi su se doduse javljali, no bez podataka o mogucim grobnicama ili sudbinama 37 nestalih Sotincana. To razbuktava nervozu Hrvata i povecava strahove Srba.

Sotin je samo jedna od "tocaka vrijenja", koja nakon ljetosnjeg ubojstva u Berku - gdje je zbog povratnickog gnijeva stradao jedan Srbin - prijeti da se krhko uspostavljeno povjerenje srusi kao zgrada slabih temelja vec za najmanjeg potresa. Stanimirovic drzi kako su pogorsanju odnosa u Podunavlju kumovali pohodi Ante Djapica i Tomislava Mercepa, koji su sa svojim stranackim istomisljenicima i njihovim radikalnim istupima, dolijevali ulje na vatru. Doista, narocito Djapic, ali ne mnogo manje ni Mercep, optuzivali su Srbe da znaju sve o ubojicama nestalih Hrvata, svaljujuci grijehe onih koji su pobjegli, na kolektivnu srpsku krivnju za zlocine. Frustriranim povratnicima nemoguce je objasniti kako krivnju valja individualizirati sudjenjima onima koji su zlocine pocinili, a ne je rasporedjivanjem i na dojucerasnje susjede i ljude koji ne mogu biti krivi samo zato sto pripadaju narodu ciji su pojedinci uzrok njihovih osobnih nesreca. No, na takvim emocijama najlakse se skupljaju politicki poeni, pa Djapic i Mercep svjesno koriste cinjenicu da ce ljudi svjezih i bolnih rana radije slusati one koji pozivaju na osvetu, nego trezvene i razumne glasove o suzivotu i pomirenju.

Pokusaj individualizacije zlocina pocinjenih u Podunavlju (i ne samo ondje) kao da se namjerno vodi krajnje traljavo, kako bi se iritirali preostali Srbi i kako bi ih se ostavilo u nedoumici i strahu da svatko od njih, u svakom trenutku, moze biti uhicen i izveden pred sud. Najnoviji strajk gladju u osjeckom Okruznom zatvoru, gdje 20-ak Srba ceka na pocetak sudjenja ili pravomocnost vec izrecenih presuda, upozorili su na to stanje. U obracanju hrvatskom ministru pravosudja, Zvonimiru Separovicu, predsjednik Zajednickog vijeca opcina Milos Vojnovic, zajedno sa Stanimirovicem tvrdi kako Srbi strajkuju gladju zbog tri osnovna razloga: sporosti sudskih postupaka (neki su u pritvoru vec mjesecima a da ih istrazni sudac jos nije ni saslusao), neobjektivnosti sudova (slucaj Sodolovacke skupine i presuda Milosu Horvatu), te nepostivanja dogovora postignutih za vrijeme mandata UNTAES-a (abolicija i obecanje da nece biti novih progona za ratni zlocin). Strajkaci traze razgovor s ministrom pravosudja Separovicem, predsjednikom Vrhovnog suda Marijanom Ramuscakom, predsjednicom Nacionalnog odbora za uspostavu povjerenja Vesnom Skare Ozbolt, predstavnikom Komisije iz clanka 11 Erdutskog sporazuma i osobljem misije OESS-a.

Tesko je povjerovati da ce se minsitar Separovic koji je ljetos posjetio neke zatvore, odazvati molbi srpskih zatvorenika, jer je predizborno vrijeme, pa ministar koji se svrstao medju HDZ-ove radikale, sigurno nece uciniti gaf koji bi mogao razjariti povratnike i tako umanjiti priliv glasova Separovicevoj stranci. No, medjunarodna ce zajednica intervenirati sasvim sigurno, poglavito predstavnici Clanka 11 (veleposlanici najvaznijih zemalja u Hrvatskoj cije su zemlje aktivno sudjelovale u pripremi Erdutskog sporazuma i dvogodisnjoj misiji UNTAES-a koja je obavila proces mirne reintegracije i uspostave hrvatskog suvereniteta nad Podunavljem). Tim prije sto ce ovih dana u Erdutu biti obiljezena cetvrta godisnjica potpisivanja tog sporazuma (12. studenoga), kojom su hrvatske vlasti, zajedno s ostacima srpske uprave na tom podrucju, dogovorile mirno okoncanje visegodisnjeg sukoba koji je odnio na tisuce zivota.

Drasticno pomanjkanje volje da se poboljsa stanje medjunacionlanih odnosa stvara otuznu sliku tog prostora, koji sa svojim hirosimskim pejzazima, dvije godine otkako je onamo dosla hrvatska vlast, ne nudi nikakvu perspektivu povratnicima, jos manje Srbima koji su ondje ostali. U Vukovar se od 22.000 prognanika vratila tek petina, dok Srbi, koji to jos mogu, nastoje otici. Prostor im je medjutim suzen - u
Jugoslaviji ih nitko ne treba, jer dovoljno izbjeglica imaju i bez njih, a zemlje Zapada, koje su ih do jucer primale i gdje su se mogli nadati politickom azilu (primjerice Norveska), sada ih masovno vracaju. Samo ovih dana upravo iz Norveske morat ce se u Podunavlje vratiti oko 1.200 Srba, sto ce ionako teske prilike u Vukovaru i okolnim mjestima, uciniti jos tezima.

Bez obnovljene industrije, novih proizvodnih programa, drzavnih stimulacija i stranih ulaganja, grad i cijelo podrucje oko njega osudjeni su na tiho umiranje. Mozda najbolju sliku stanja daje legendarna vukovarska bolnica, koja je tokom rata zbrinjavala tisuce ranjenika i odakle su, nakon pada Vukovara, odvezeni borci i ranjenici, potom streljani na Ovcari. Bolnica nema elementarnih uvjeta za rad (operacijski se stolovi raspadaju, za dvije godine nije kupljeno nikakve oprema ni uredjaja, telefonska centarla ne radi, pa je nemoguce komunicirati medju odjelima, kronicno manjka lijekova i sanitetskog materijala) pa je 40 lijecnika peticijom zatrazilo odgovornost ministra zdravstva Zeljka Reinera.

Obnova je zastala, izgradjeno je tek nesto kuca na Trpinjskoj cesti i Mitnici (sredstvima Ministarstva obnove i razvitka, tocnije novcem poreznih obveznika) i desetak velikih stambenih zgrada sredstvima Europske unije. Podijeljenost Hrvata i Srba pridonosi sve vecem podozrenju medjunarodne zajednice koja je voljna i spremna ulagati jedino u multietnicki Vukovar. Umjesto da se napori ulazu u tom pravcu, vukovarski se gradski vijecnici dijele i na minornim pitanjima kakvo je preimenovanje gradskih ulica, od kojih neke sluzbeno jos uvijek nose danas posve anakrona imena JNA, Jugoslavenske ratne mornarice i sl. Vukovar se tako nasao u apsurdnoj situaciji da se koplja Hrvata i Srba ondje lome oko naziva ulica, kojih u pravom znacenju rijeci tog pojma, ondje zapravo ni nema. Siva vukovarska svakodnevnica, opca besperspektivnost u porusenom i podijeljenom gradu, katastrofalno visoka stopa nezaposlenosti, pomanjkanje novca i ideja da stvari krenu naprijed, stvorili su kod ljudi naopaku logiku da je korisnije trositi vrijeme i novac na rasprave o nazivima ulica, nego se latiti njihove obnove.

DRAGO HEDL