SKANDALOZNA SURADNJA OPOZICIJE I HDZ-A

AIM, ZAGREB, 25.10.1999. Iako Franjo Tudjman u posljednje vrijeme jako cesto istupa u javnosti, a to u pravilu znaci da se lopatama pune kronike skandaloznih izjava, hrvatska opozicija potrudila se posljednjih dana da mu se opasni priblizi, ako ne i dostigne ga. Skandal koji je priredila dogodio se u Saboru, gdje je ovih dana izabrano osam novih sudaca Ustavnog suda, i to na nacin koji je stvorio pravu sablazan.

Opozicija je, naime, pristala da se tih osam sudaca, kojim ce biti zamjenjeno isto toliko njih kojima je istekao mandat, izabere u dogovoru s HDZ-om. Pri tome je svaka strana zadrzala pravo da autonomno izabere svoje kandidate (dvojicu, socijaldemokratu Ivana Matiju i liberalku Jasnu Omejec, predlozila je opozicija). Koristeci se tom klauzulom, HDZ je u novi Ustavni sud ubacio nekolicinu izrazito problematicnih kandidata, na prvome mjestu okorjelog nacionalistu Vicu Vukojevica. Vukojevic je otvoreni zagovornik podjele BiH, svojedobno je i u uniformi HVO-a dolazio na sjednice Sabora, a cak i u HDZ-u odskakao je nepomirljivom i podrugljivom antimuslimanskom retorikom.

Postoje i svjedoci koji tvrde, istina samo u kuloarima, da je i osobno sudjelovao u pogromima muslimanskog zivlja i da se s njih vracao otvoreno se razmecuci tim ratnim "herojstvima". Uz ovo, Vukojevic je i duhovni predvodnik saborske komisije za ispitivanje zrtava rata i poraca, koja vec nekoliko godina skandalizira svojim otvoreno proustaskim postavkama i "nalazima". Posljednji skandal dogodio se bas ovog mjeseca kada je ova komisija objelodanila podatke da je u Jasenovcu pogubljeno svega nekoliko tisuca ljudi, a u cijeloj NDH svega nekoliko stotina Zidova, uz cinicnu ogradu da su istrazivanja vrlo pomna i temeljita i da ce se jos godinama nastaviti.

Predlazuci Vukojevica za ustavnog suca, HDZ je vjerojatno kalkulirao da time najbolje uhljebljuje jednog polumahnitog, ali ipak isluzenog ekstremistu. Jer on ce u Ustavnom sudu, kao, ipak manje privlaciti pozornost nego na listama za skore parlamentarne izbore, na kojima ce se ionako gurati sva sila opskurnih lica s HDZ-ove desnice. No, Vukojeviceva kandidatura izazvala je zaglusujucu poviku u nezavisnim medijima, koji su zestoko optuzili opoziciju da je zbog uskih stranackih interesa spremna dijeliti fotelje i s najbesprizornijim ljudima iz vladajuce stranke.

Zato se optuzeni odlucio na veliki manevar kojim bi izbjegao najvecu bruku, ali ne i ono sto je dogovorio s HDZ-om. Da je to htio, bilo je dovoljno da kandidati koje je predlozila opozicija povuku svoje kandidature, ili ako to nece, da im sam predlagac uskrati podrsku. Nije ucinjeno ni jedno ni drugo, nego se opozicija zadovoljila time da njeni saborski zastupnici ne sudjeluju u glasanju. Tako su nove suce, ukljucujuci dva opozicijska, izabrali sami clanovi vladajuce stranke. Istodobno, opozicija se pocela javno pravdati da nije bilo nikakvog dogovora s HDZ-om, pa da ona nije ni znala da ce Vukojevic, uz ostalo potpuno nekompetentan za novu duznost, postati kandidat za ustavnog suca.

Ali, za Vukojevicevu kandidaturu znalo se i uvelike pisalo po novinama tjednima pa i mjesecima prije, tako da to petljanje ne moze proci ni u manje obavjestenoj javnosti. Oni upuceniji znaju, pak, da je prije biranja novih sudaca donesen i posebni, cak ustavni, zakon o Ustavnom sudu, i to, sto je posebni kuriozitet, konsenzusom HDZ-a i opozicije. A da se pri tome na sve mislilo, svjedoci cinjenica da je njime predvidjeno kako ustavni suci moraju imati najmanje dvanaest godina radnog staza, taman onoliko koliko ih ima jedan od spomenutih opozicijskih kandidata (Jasna Omejec).

Uza sve ovo, sveucilisni profesor pravnih znanosti Ivan Padjen optuzio je opoziciju da je samo izglasavanje novog zakona o Ustavnom sudu, tik prije izbora novih sudaca, bio dio dogovorene trgovine. Da je, naime, ostao na snazi stari zakon, po njemu sadasnji sastav Sabora ne bi ni smio izabrati nove suce, nego bi to mogao uciniti samo novi parlament koji ce se konstituirati nakon predstojecih izbora. Opozicija je, dakle, zakljucuje Padjen, napravila kapitalan ustupak HDZ-u, dopustajuci mu da na dugih osam godina, koliko traje mandat ustavnih sudaca, instalira svoj Ustavni sud, i tu veliku povlasticu naplatila s dva mjesta u novom sazivu ovog Suda.

Kao sto se vidi, postoji vise nego dovoljno dokaza da je dogovor ne samo postojao, nego da je uza svu buku koja se oko njega podigla dosljedno proveden do kraja. Zato nervozno izmotavanje opozicije slici na aspirin kojim se bezuspjesno pokusava smiriti tesku upalu neciste savjesti, ali ni to u svemu ovome nije najgore. Vec podulje, naime, neki ovdasnji analiticari upozoravaju da ima ozbiljnih indicija kako HDZ i opozicija vec sada dogovaraju podjelu vlasti nakon izbora, pa i da je mozda rezultat tih izbora na neki nacin vec usuglasen. Sada to vise ne zvuci kao pretpostavka, nego kao plan koji se poceo realizirati. Sto je toliku priblizilo dvije strane da zbog toga riskiraju i ovakve eksplozivne skandale?

Vjerojatno je najtocniji odgovor da je to obostrani strah od izbora. Koliko god tvrdio suprotno, HDZ se prvi put pribojava velikog izbornog poraza, koji bi za njega bio odgodjena propast, jer bi se njegova vlast reducirala jos jedino na nesto vise od dvije godine koliko ce jos trajati mandat Franje Tudjmana. S druge strane, opozicija se, koliko god tvrdila suprotno pribojava da ce njena pobjeda biti toliko tanka i neuvjerljiva da ce omoguciti suparniku da raznim smicalicama odbije predati joj vlast. U posljednje vrijemje taj je strah produbljen pritajenim glasinama iz Tudjmanovog tabora da bi se u izborni zakon mogla ubaciti zabrana koaliranja. To bi sasvim rastrojilo vec dovrsenu semu izbornog nastupa opozicije, koja se teskom mukom organizirala u dva koalicijska bloka (SDP-HSLS i HSS-LS-IDS-HNS), a sada bi tik prije izbora to palo u vodu.

Druga prijetnja je da se umjesto devet izbornih jedinica, koliko ih je uglavljeno nedovrsenim dogovorom HDZ-a i opozicije, Hrvatska podijeli u deset, jedanaest ili dvanaest. Istodobno bi se smanjio broj zastupnika koji se bira u svakoj jedinici, sto bi uz spomenutu zabranu koaliranja, bilo ravno "smrtnoj presudi" malim strankama, a takvim se, s izuzetkom Racanovog SDP, mogu smatrati prakticki sve. Zato nije bilo iznenadjenje sto su se opozicijske stranke okupljene u tzv. sestorki odjednom odlucile inicirati nastavak pregovora s HDZ-om oko novog izbornog zakona i nadzora nad Televizijom. Pregovori su prekinuti proslog mjeseca zbog navodno nepomirljivih stavova ponajprije oko Televizije, za koju se trazi novi zakonski okvir koji bi je od stranacke pretvorio u javnu, ali je to sada vise nitko ne spominje.

Ne trazi se vise cak ni da urednici na TV koji istodobno sjede i u rukovodecim tijelima HDZ-a napuste jedno od toga. Umjesto svega toga, postavljen je samo zahtjev da posebno medjustranacko povjerenstvo prati rat TV i kaznjava ocite primjere stranacke pristranosti. Ucinjeno je to po svemu sudeci tek toliko da se u javnosti ne stvori dojam totalne nemoci. Pa ipak, skandal s Ustavnim sudom stvorio je ne samo takav dojam, nego i mnogo gori. On je pokazao da u pregovorima s HDZ-om opozicija nije uvijek inferiorni partner koji se takticki povlaci pred jacom stranom, nego da stranacki egoizam HDZ-a zna koristiti kao alibi za vlastiti egoizam. I to bez obzira na konsternaciju javnosti koja se u ovom slucaju naprosto pretpostavljala.

MARINKO CULIC