LJUDI IZVAN ZAKONA

Srbi iz Hrvatske

Banjaluka, 20. oktobar 1999. (AIM)

'Srbi iz Hrvatske su najstarija izbjeglicka populacija na teritoriji bivse Jugoslavije i jedini apatridi u Evropi'! Tom recenicom se zavrsava pismo Udruzenja izbjeglih Srba iz Krajine i Hrvatske, upucenom 12. jula ove godine Julii Taft, pomocniku Sekretara State Departmenta za pitanja izbjeglica.

U pismu se opsirno objasnjava istorijat progona Srba iz Hrvatske i njihov danasnji ustavnopravni polozaj u Hrvatskoj i zemljama u kojima su nasli izbjeglicko utociste - Bosni i Hercegovini i SR Jugoslaviji i trazi rjesavanje njihovog polozaja u skladu sa principima i nacinom na koji je rjesavan status izbjeglica u BiH.

Jezik brojki

Statistika sa izbjeglickom populacijom Srba iz Hrvatske, prema podacima Udruzenja, stoji ovako: iz Hrvatske je izbjeglo oko 550 hiljada Srba. Od toga, 50 hiljada danas zivi u Republici Srpskoj, 450 hiljada u SR Jugoslaviji, a oko 60 hiljada je otislo u inostranstvo. Prema podacima Crvenog krsta RS, u vrijeme bombardovanja SR Jugoslavije, u RS je doslo iz Srbije 9 500 Srba iz Hrvatske, koji su bili u tamosnjim prihvatnim centrima. Predsjednik Udruzenja Petar Dzodan tvrdi da su podaci UNHCR-a i drugih medjunarodnih organizacija gotovo identicni.

Prema popisu iz 1991. godine, a prema podacima Zavoda za statistiku Hrvatske, u Hrvatskoj je prije rata zivjelo oko 750 hiljada Srba, sto je cinilo oko 18 posto ukupnog broja stanovnika. Nema pouzdanih podataka o broju Srba koji danas zive u Hrvatskoj. U Udruzenju procjenjuju da ih ima od 150 do 200 hiljada.

Petar Dzodan, koji obavlja i funkciju pomocnika ministra za izbjegla i raseljena lica u Vladi RS, dijeli Srbe iz Hrvatske i dvije podjednako diskriminisane grupe. Jedni su izbjegli Srbi, koji su rodjeni u BiH, a dugo godina zivjeli i radili u urbanim centrima Hrvatske. Oni u Hrvatskoj ne mogu da ostvaruju svoja imovinska prava, jer im se osporavaju prava na identifikacione dokumente (licne karte), posto ne mogu steci hrvatsko drzavljanstvo. Drugu grupu cine Srbi koji su rodjeni u Hrvatskoj i koji po hrvatskim zakonima mogu steci domovnicu i ostale licne dokumente, ali iskljucivo pojedinacnim prijavljivanjem preko konzularnih dana koje je Republika Hrvatska otvorila u Banjaluci, prvo dva puta nedjeljno, a od prije mjesec dana svaki dan od 9 do 13 casova. I jednima i drugima hrvatska vlast je oduzela stanarsko pravo i njihove stanove privatizovala.

Konzulat u kontejneru

"Konzularni dani su svojevrsna farsa hrvatske vlasti. Oni su otvoreni da bi se stvorio privid da se rjesavaju prava izbjeglica, a u sustini se ne rjesava nista, ili se rjesava toliko sporo da bi svakom izbjeglom Srbinu trebalo 20 godina da ostvari svoja prava na nacin kako to danas predvidjaju hrvatski zakoni", kaze Dzodan. I objasnjava:"Kada smo ih molili da otvore konzularno predstavnistvo, rekli su da nemaju prostor i trazili kucu u kojoj je stanovao Milan Martic. Kada smo oslobodili tu kucu, rekli su nemamo pare za adaptaciju i uredjenje. Onda su im Amerikanci dali kontejner, koji su postavili u dvoriste te kuce i u njemu primaju stranke".

Pokusavajuci da stupimo u kontakt sa ovlastenim radnikom u 'kontejneru', saznajemo da kancelarija nema telefon. Sluzbenik Ivan Vucak nas ljubazno prima ispred kontejnera, smjestenog u dvoristi velelepne vile, i saopstava da nije ovlasten da novinarima daje bilo kakve informacije. "Morate nazvati Veleposlanstvo u Sarajevo", kaze. Na nase trazenje, daje nam broj telefona i ime sluzbenika u Sarajevu. Pitamo: "Zasto kancelarija nema telefon"? "Vi ipak zapocinjete razgovor", odgovara. "Da li su ovdasnje vlasti problem", pokusavamo biti uporni. "Nisu", odgovara i odlazi. U Veleposlanstvu u Sarajevu istog dana dobijamo gospodina Vesu Vegara, na koga smo upuceni. "Koliko Srba dnevno posjecuje Kancelariju u Banjaluci i sta sve mogu dobiti...", pocinjemo sa 'laksim' pitanjima. "Na zalost, ne mogu vam dati nikakve informacije. Morate se licno obratiti veleposlaniku, ali on je mnogo zauzet. Posaljite nam vasa pitanja, pa cemo vidjeti...", odgovara Vegar.

"Gdje i kako Srbi dobijaju informacije o svojim pravima u Hrvatskoj", pitamo Boru Martinovica, banjaluckog novinara sa statusom izbjeglice iz Hrvatske. "Sve sto uspiju da dobiju, dobiju preko IOM-a i nekih drugih medjunarodnih organizacija. Prije dobiju neke dokumente ilegalnim kanalima, za dobre pare, nego preko konzulata", kaze Martinovic. Da konzularna kancelarija sluzi samo za evidentiranje, mogli smo da se uvjerimo na licu mjesta. Srbin iz Gospica kaze da je trazio svoju radnu knjizici. "Rekli su mi da ce provjeriti preko ministarstva rada da li dokumentacija moje firme postoji ili je unistena, pa ce me obavijestiti sta dalje da radim..." objasnjava sta ga sve ceka da bi dobio ovaj dokumenat. Martinovic ovakav odnos hrvatske vlasti prema izbjeglicama naziva zavaravanjem medjunarodne zajednice i obmanjivanjem svojih gradjana, koje ne priznaju.

Dvostruki izbjeglicki standardi

Duple standarde u tretiranju izbjeglica Petar Dzodan objasnjava na primjeru prava izbjeglica u BiH: "Izbjeglicama iz BiH je Dejtonskim sporazumom priznato pravo na imovinu, stanarsko pravo i biracko pravo. Izbjeglice iz BiH mogu da se vrate u drustvene stanove koje su koristile do rata i mogu da glasaju u odsustvu. Izbjegli Hrvat iz BiH ima pravo da glasa za organe i predstavnicka tijela u BiH, ali isto tako ima pravo glasa i u Hrvatskoj, jer je dobio domovnicu i ima status gradjanina Hrvatske. Srbin koji je izbjegao iz Hrvatske nema pravo glasa u Republici Srpskoj (BiH) i nema pravo da glasa za organe i predstavnicka tijela u Hrvatskoj, ciji je drzavljanin".

Drugi primjer je jos ocigledniji. Izbjeglicama iz Hrvatske hrvatske vlasti su oduzele stanarsko pravo. Srbi koji su napustili stanove nemaju pravo da ih traze nazad. Dakle, oni nemaju gdje da se vrate. Izbjeglice iz BiH to pravo imaju na osnovu propisa koji je donio Visoki predstavnik.

Na odgovor ceka i pitanje kakva su prava Srba u procesu privatizacije u Hrvatskoj? Da li ce imati status dionicara, hoce li im biti priznata bilo kakva prava po osnovu minulog rada, osim penzije...?

Sta Srbi traze?

U Udruzenju izbjeglih Srba iz Krajine i Hrvatske da je za masovniji povratak Srba u Hrvatsku potrebno da medjunarodna zajednica prisili Hrvatsku da Srbima osigura samoupravu na etnickim prostorima gdje su predstavljali vecinu. "Snazna samouprava bi bila izraz iskrene volje Hrvatske da Srbima pruzi pravnu i opstu sigurnosti", smatra Djodan, dodajuci da bi pitanje Srba u Hrvatskoj trebalo rjesavati na istom principu kao i pitanje Albanaca u Jugoslaviji, jer je njihov procentualni broj u ukupnom stanovnistvu priblizno isti.

U pismu, citiranom na pocetku teksta, nudi se kao rjesenje kantonizacija Hrvatske na principima na kojima je kantonizovana BiH. Srbi bi, po predlogu, mogli imati tri kantona

• krajiski, zapadnoslavonski i istocnoslavonski. Tvrdi se da bi takav model trajno rijesio srpsko pitanje u Hrvatskoj i bio u saglasnosti sa Paktom stabilnosti za jugoistocnu Evropu.

Za svakog ko razumije jezik cinjenica, Srbi izbjegli iz Hrvatske su danas ljudi izvan zakona, bilo da se nalaze u BiH, bilo u SR Jugoslaviji. Za one koji se bave humanitarnim pravom i zaklinju u evropske i medjunarodne konvencije o ljudskim pravima, pravni status oko pola miliona ljudi u srcu civilizovane Evrope trebao bi biti opomena savjesti. Zvuci cinicno svaka prica o cuvanju multinacionalne i multietnicke strukture Balkana ukoliko Srbi izbjegli iz Hrvatska, nakon devet godina izbjeglistva, budu na povratak i dalje cekali u redu pred kontejnerom i bez prava glasa na narednim izborima u Hrvatskoj.

Branko Peric (AIM)