LOV U MUTNOM

AIM, ZAGREB, 11.10.1999. Hrvatska ce izaci na izbore na isti nacin kako se to cinilo svih ovih desetak godina od dolaska HDZ na vlast, a to znaci da ce Tudjmanova stranka sama utvrditi pravila izborne trke, tj. donijeti izborni zakon te utvrditi broj i strukturu izbornih jedinica. Prvi pokusaj da se to ucini u dogovoru s opozicijom, iniciran jos prosle godine, definitivno je propao koncem proslog tjedna, jer se HDZ nije drzao dogovora da u paketu s izbornim zakonom treba donijeti i zakon o javnoj televiziji.

Kao sto uvijek biva, dvije strane svaljuju drvlje i kamenje jedna na drugu, optuzujuci onu drugu stranu da je minirala ono sto je prakticki vec bilo usuglaseno. Tako se moze steci dojam koji ipak nije sasvim tocan da dvije strane nisu ni bile zainteresirane za dogovor, nego je on bio dio predizbornog taktiziranja. Stvarno su, medjutim, postojali obostrani interesi da do dogovora dodje, jer HDZ-u nije u interesu pretjerano zaostravati odnose s opozicijom koja bi vec oko Nove godine mogla doci u priliku da formira vlast, a ni opozicija ne bi htjela previse napinjati strune i riskirati da se ostvari slutnja kako Tudjman i njegova stranka nece u slucaju gubitka izbora htjeti prepustiti vlast.

Tek u zavrsnoj fazi dvije strane pocele su se hladiti prema pregovorima, HDZ jer ne moze ni zamisliti da se u odsudnom trenutku odrekne jedne od glavnih poluga vlasti, Televizije, a opozicija jer su se pregovori otegli do pred same izbore, a prije njih nije psiholoski mudro "grliti" se s izravnim takmacom za vlast. Zato su HDZ-ovi pregovaraci vjerojatno u pravu kada optuzuju opoziciju da je namjerno dosla na zadnji termin pregovora sa zahtjevom za koji je znala da ce biti odbijen, da se smjene urednici HRT-a koji sjede u rukovodnim tijelima vladajuce stranke.

Bilo kako bilo, paradoksalna posljedica propalih pregovora je da sada kada se prvi put pokusalo konsenzusom rjesiti ova pitanja postoji cak i veci pravni nered nego uoci prijasnjih izbora. Pregovori su se, naime, toliko otegli ne davsi na kraju ploda pa se otprilike tri mjeseca prije izbora ne zna kada ce tocno oni biti, po kojem ce se izbornom zakonu raspisati, koliko ce izbornih jedinica biti ... Dakle, prakticki nista. Pa ipak, ispod kore propalih pregovora krije se implicitan sporazum izmedju dviju najvecih politickih grupacija u zemlji - HDZ-a i njegovih desnih satelita, te koalicije SDP(Racan)- HSLS (Budisa) i malih regionalnih stranaka koje su u nju umrezene.

Taj sporazum sadrzan je ponajprije u cinjenici sto su obje strane pokazale jednaku spremnost da se odreknu mjesovitog, vecinsko- proporcionalnog izbornog zakona, i priklone se proporcionalnom. A njegova osnovna osobina je da pasivno slijedi odnos snaga na politickoj sceni, tj. da iskljucuje veliku nadzastupljenost u parlamentu, kojom se dosad obilato koristio HDZ, da bi na ovim izborima prvi put dosla u priliku da se time okoristi i opozicija. Odbacivanjem tog izbornog multiplikatora dvije strane opredjelile su se za mirnu izbornu zavrsnicu, koja ce vrlo vjerojatno zavrsiti nekom vrstom podjele vlasti, a nije iskljuceno da je ona na neki nacin vec i utanacena.

Ovo je dovelo u defanzivni polozaj ostale opozicijske stranke, jer su proporcionalni izbori u biti trka stranackih nomenklatura i birokracija, koje one jos nisu razvile, dok vecinsko-proporcionalni daju prednost afirmiranim pojedincima, kakvih ima dosta i u manjim opozicijskim strankama. Uz ovo, osovina SDP-HSLS pasivizirala je odnose s ostalim opozicijskim strankama, koji su se razvili do razmjerno visoke razine u tzv. sestorici, koju cine sve parlamentarne opozicijske stranke. Zbog toga su cetiri manje stranke tzv. gradjanskog centra - Tomcicev HSS, Gotovcev LS, Jakovcicev IDS i Cacicev HNS - nedavno osnovale koaliciju, a prema zasad polusluzbenim najavama ozbiljno se razmislja i o tome da se posljednje tri poslije izbora stope u jedinstvenu stranku.

Okupljanje cetiri stranke centra naslanja se na dobru tradiciju s posljednjih parlamentarnih izbora, kada je slican cetvorolist (tada s HKDU-om Marka Veselice, a bez LS-a Vlade Gotovca) oformio koaliciju Novi Sabor 1995 i na opce iznenadjenje osvojio blizu dvadeset posto glasova. Bio je to trijumf tzv. efekta sinergije, kada stranke dobivaju osjetno vise glasova nastupajuci zajedno nego pojedinacno, sto je bio rjecit dokaz da i male stranke mogu zaigrati vaznu ulogu ako u povoljnom trenutku povuku promisljene i odvazne korake. Doduse, prilike nisu iste danas i prije cetiri godine, jer su se tada poceli osjecati prvi tragovi erozije HDZ-a, ali je opozicija jos bila sasvim slaba i bez daha da stvori znacajniji politicki blok, sto su tek nedavno ucinili Racan i Budisa.

Ali i ovako - stjesnjen izmedju oslabljelog ali jos vitalnog HDZ-a i ambiciozne i sve utjecajnije koalicije SDP-HSLS - nasljednici Novog Sabora nisu bez izgleda da dostignu rezultat iz 1995, pa mozda ga i nesto prebace. Tome u prilog govori najprije to sto one imaju iskustvo izborne trke u ovakvim, visestrukim zapregama, tako da sada trebaju samo primijeniti znanje koje koalicija SDP-HSLS tek skuplja. Ipak, najvaznije je sto su dugi i neprozirni pregovori izmedju HDZ-a i opozicije, otupjeli ostricu ovoj posljednjoj, ucvrscujuci u dijelu javnosti uvjerenje da se opozicija boji previse uvjerljive pobjede, pa mozda i da je u diskreciji medjustranacke diplomacije postigla nekakav sporazum o postepenom i bezbolnom povlacenju HDZ-a s politicke scene.

Kako je glavnu rijec u pregovorima s HDZ-om vodila koalicija SDP- HSLS, koaliciji cetiri manje, centristicke stranke pruza se prilika da prenesu na sebe ocekivanja tog dijela javnosti i da se pojave kao stjegonosa hitnih i radikalnih promjena. Prilika je tim izglednija sto je javnost relativno dobro informirana o zakulisnim zbivanjima oko izbora novog sastava Ustavnog suda, u kojem za dva mjeseca istjece mandat osmorici od jednaest Ustavnih sudacam ukljucujuci i predsjedniku Suda, Jadranku Crnicu. Crnic je posljednjih dana dao nekoliko intervjua, u kojima podsjeca da je jos prije cetiri mjeseca najavio odlazak osmorice sudaca i da je time otvorio zakonski postupak reizbora.

Krajnje je neprihvatljivo, kaze on, da svi o tome sute, a istodobno se u kuloarima govori o desetinama kandidata vladajuce i drugih parlamentarnih stranaka, sto stvara dojam da se javni postupak izbjegava kako bi vodece politicke stranke izgurale svoje kandidate, dok se nestranackih pravnih strucnjaka, pa i sudaca Ustavnog suda koji mogu obnoviti mandat, nitko nije sjetio. Upozorenje je vazno jer se ovdje radi o prvoj opipljivoj indiciji o nekoj vrsti dogovorne podjele vlasti izmedju opozicije, koja nezaustavljivo napreduje, i vladajuce stranke, koja je na odlasku, ali ocito jos moze diktirati uvjete pod kojim ce odmarsirati u proslost.

Bitka za mjesta u Ustavnom sudu, gdje ce do smjene doci otprilike mjesec dana prije nego u Saboru, ima, dakle, sve znacajke generalne probe, jer se na pozornici guraju svi akteri, od nosilaca glavnih uloga do nosilaca tacni. Tako su svoje kandidate istakle i neke manje stranke koalicijske cetvorke, dokazujuci da u ovom vasaru tastine i zudjenih insignija vlasti stvarno ima mjesta za svakoga.

MARINKO CULIC