PRODANE HRVATSKE TELEKOMUNIKACIJE

AIM, ZAGREB, 8.10.1999. Hrvatske telekomunikacije, mozda jedini pravi zlatni rudnik u osiromasenoj hrvatskoj privredi, prodane su u ponedjeljak, 4. listopada, njemackom Deutsche telekomu, najvecoj evropskoj i trecoj svjetskoj telekomunikacijskoj tvrtki. Doduse, vlasnik vecinskog paketa dionica (njih 65 posto) jos je uvijek, formalno, hrvatska drzava, buduci su Nijemci od hrvatske vlade kupili svega 35 posto Hrvatskog telekoma, ali sve okolnosti prodaje upucuju na zakljucak da ce njemacki gigant u doglednoj buducnosti ipak postati vlasnik neophodnog kontrolnog paketa dionica. Prodaja vecinskog paketa u ovom trenutku bila bi neizvediva jer su se predstavnici HDZ-a mnogo puta zaklinjali da ce vecinsko vlasnistvo nad HT-om zauvijek pripadati hrvatskoj drzavi, a u vrijeme izbora netko bi ih na to mogao i podsjetiti.

Za spomenutih 35 posto vlasnistva, Nijemci su platili 850 milijuna dolara - gotovo 160 milijuna vise nego sto je ponudio jedini konkurent, norveski telekomunikacijski koncern Talia-Telenor, koji je licitirao 641 milijun dolara - pa se cijena koju je hrvatska drzava postigla prodajuci svoju najvrijedniju tvrtku tesko moze nazvati dumpingom. No, je li prodaja doista tako povoljna kakvom je zele predstaviti clanovi hrvatske vlade, otvoreno je pitanje. Ugovor o prodaji, naime, najstroze je cuvana drzavna tajna cije odredbe nisu jos provalile niti jedne hrvatske novine. Ta i neke druge cinjenice ostavljaju mnogo prostora za nagadjanja o tome zasto su Telekomunikacije, i pod kojim uvjetima, ipak zavrsile u njemackom vlasnistvu.

Sam natjecaj za prodaju HT-a licio je, naime, na pravi poslovni krimic, sa mnostvom iznenadnih i posve neocekivanih obrata. Prvo iznenadjenje predstavljala je sama cinjenica da drzava zeli prodati HT. Jos prije godinu dana, duznosnici HDZ-a kleli su se da ce to poduzece, iz strateskih, sigurnosnih i poslovnih razloga, ostati u vlasnistvu drzave. Visok vanjski i unutarnji dug te skori izbori vladajucu su hrvatsku stranku ipak natjerali da promijeni misljenje. Kada su se vec odlucili na prodaju dionica, vladini duznosnici zakleli su se da nece prodati vecinski paket dionica, vec samo cetvrtinu. I taj je, samozadani limit, probijen pa je - javno - prodano 35 posto dionica. No, nisu to bili jedini obrati. Telekom je, zapravo, u njemackim rukama zavrsio na sveopce iznenadjenje javnosti.

U prvom roku za prodaju Nijemci, stovise, nisu ni figurirali kao moguci kupac jer svoju ponudu na natjecaj nisu ni poslali. Oni su bili nezadovoljni cinjenicom da hrvatska vlada ne nudi vecinski paket dionica, a politika Deutsche telekoma je da uvijek preuzima vecinske pakete. Norveski Telia Telenor poslao je, pak, ponudu na 611 milijuna dolara, sto je na Pantovcaku izazvalo silno razocaranje. Istoga dana, sastali su se hrvatska vlada i Sabor, a donosenje odluke o sudbini telekomunikacija odgodjeno je za 29. rujna jer se ponuda Norvezana cinila preniskom. U medjuvremenu, Nijemci su ipak poslali pismo dr Franji Tudjmanu, trazeci ponovno da sudjeluju u kupnji HT-a, ali pod uvjetima drugacijim od ponudjenih. Vlada je 29. rujna konacno odbila ponudu Norvezana, i najavila novi rok za ponude, cetvrti listopada. Predstavnici vlade ponovno su pregovarali s ponudjacima, te zaprimili ponude: Telia telenor ovaj je put licitirao 30 milijuna dolara vise no prosli put, dakle 641 milijun dolara, a Nijemci su izasli s vrlo dobrom ponudom od 850 milijuna dolara, uz uvjet da 800 milijuna bude isplaceno odmah a 50 milijuna po provjeri svih bilanci.

Neki se strucnjaci kunu da je, kada prvi natjecaj nije uspio, trebalo raspisati novi i da je kandidiranje Deutsche telekoma u produljenom roku, obzirom da prvi put nisu ni podnijeli svoju ponudu, posve nelegalno. No, kako su u igri oko kupoprodaje Nijemci lobirali na najvisem nivou - u Zagreb su po tom poslu dolazili i bivsi njemacki ministri vanjskih poslova Hans Dietrich Genscher i Klaus Kinkel, a odluku o svemu donio je, zapravo (opet mimo vladinih uvjeta) osobno predsjednik Tudjman, posve je jasno da Norvezanima nije ni na kraj pameti da se zale. Uvjeti natjecaja naime propisuju da ce u slucaju spora arbitraza pripadati hrvatskim instancama, sto znaci da bi to bio gubitak vremena. "Jasno nam je cemu smo posluzili i nemamo drugih komentara", izjavili su predstavnici Telia Telenora. Oni su, po svemu sudeci, trebali samo odigrati ulogu zeca u podizanju cijene HT-a jer su Nijemci, prema ranijim informacijama, bili spremni dati samo 600 milijuna dolara.

Vrijednost Hrvatskih telekomunikacija procjenjivana je prije prodaje u rasponu od 2,4 do 3 milijarde americkih dolara, sto znaci da je ovom kupoprodajom postignuta donja, ali ipak realna granica isplativosti. Matesina vlada tu je cinjenicu odmah iskoristila za samoreklamiranje, tvrdeci kako su od svih zemalja u tranziciji, Hrvatske telekomunikacije prodane po najvisoj cijeni. Sindikat misli drugacije: prema sindikalnim liderima, vlada je prodajom telekomunikacija mislila jedino na svoj interes, odnosno popunjavanje ispraznjenog drzavnog budzeta. Kako u ugovor nije ugradjena socijalna klauzula, sindikati su najavili rat Vladi i DT-u. No, oko toga se nitko nije previse uzbudio

Kako god bilo, hrvatska vlada je ovu operaciju izvela prilicno vjesto, zaradivsi gotovo tristo milijuna maraka, u igri za ciju legalnost se, kad se prasina slegne, nitko nece previse brinuti. Tim novcem vlada je, tvrdi premijer Matesa, osigurala proracun za narednu godinu i rijesila cijeli niz problema. Prodaja Telekoma u svakom ce slucaju poboljsati i sanse HDZ-a na predstojecim izborima. Nece, naime, biti nezadovoljnih penzionera kojima kasne mirovine - to glasacko tijelo u Hrvatskoj se sastoji od milijun ljudi -
a dobar dio novca sigurno ce biti potrosen u drzavne, odnosno u poslove stranacke propagande, poput sanacije poduzeca, otvaranja gradilista, isl.

Rasprodaja "hrvatskog obiteljskog srebra", odnosno najvrijednijih dijelova hrvatske privrede, otpocela je, dakle tamo gdje je bilo najlakse. Telekomunikacije nije bilo osobito tesko prodati jer je rijec o stabilnom poduzecu, s manje vise cistim bilancama, jasnim izgledima na dobit i bez ozbiljnijih konkurenata na domacem trzistu. Od velikih tvrtki, Hrvatskoj preostaje privatizacija Croatia osiguranja, Privredne banke, Rijecke i Splitske banke, INE, Hrvatske elektroprivrede i Narodnih novina. Rijec je o solidnim poduzecima, ali daleko manje vrijednim od Telekoma. Hrvatske telekomunikacije su, naime, mnogo puta ostvarivale vecu cistu dobit od deset narednih poduzeca na rang-listi, i to uzetih zajedno. Samo prosle godine, cista je dobit HT-a iznosila nekih 500 milijuna kuna. Nijemcima ce se ovaj posao, dakle, isplatiti u razumnom roku. Hrvatskoj bi, naravno, bilo najbolje da je ostala vlasnik svojih telekomunikacija, ali prezaduzena se vlast od potapanja spasava svim sto joj stoji na raspolaganju. Ovih se dana najavljuje i prodaja dubrovackih, ali i ostalih jadranskih hotela, i to, kako je izjavio ministar turizma, "ispod knjigovodstvene vrijednosti". Kriteriji ce,
kako se sada tvrdi, biti prvenstveno socijalni. Hrvatska ponavlja madjarski slucaj - u ovoj zemlji, po svemu sudeci, u dogledno vrijeme gospodari svega bit ce stranci.

BORIS RASETA