PRIJETECI SIGNALI NOVINARIMA

AIM, ZAGREB, 7.10.1999. Komesarima Udbe, zloglasne jugoslavenske tajne policije, odnosno bivsim agentima - tako su, gotovo identicnim oznakama, hrvatske novinare pocastili lider jedne ultra desne stranke i sef drzave. Prvo je Anto Djapic, predsjednik Hrvatske stranke prava, na sve ucestalije kritike njegovih ekstremistickih incidenata odgovorio prijetnjom da novinari paze sto pisu, jer je, kako je rekao, njegovo strpljenje pri kraju. Nakon ostre reakcije Novinarskog drustva, on generalnu prijetnju pretvara u tvrdnju da 150 komesara Udbe drze kljucne pozicije u svim medijima te da boljsevicki progone sve koji im se ne uklapaju u jugo-okvire. Svoju je optuznicu potom i konkretizirao, rekao je da, po njegovim spoznajama, udbasi sjede u tjednicima "Nacionalu", "Feralu" i "Globusu" te da u najvecem dijelu utjecajnih dnevnih novina ima novinara koji su bili djelatnici Udbe. Djapic je zakljucno zaprijetio da ce pred nekim redakcijama organizirati demonstracije, da ce dovesti deset tisuca svojih pristasa, "sto pak moze izaci izvan kontrole, a to vodi drzavu u kaos". Treba reci da lider pravasa, koji se najvise istakao u organiziranju crnokosuljaskih marseva, za svoje ispade uvijek dobije raskosan prostor u vlasti bliskim medijima.

Doslovce istodobno predsjednik drzave pokusao je nahuskati policiju na, kako je rekao, bivse agente, glasne u zutim medijima. Tudjman je iznio svojevrsnu platformu udara na Ustav. Rekao je da je "Hrvatska, kao ni jedna druga zemlja, izlozena javnim i tajnim pokusajima rusenja sadasnje vlasti", cime je normalno oporbeno djelovanje svrstao u podrucje antidrzavnih zavjera. Takodjer je ocijenio da se na narednim izborima nece odlucivati o vlasti nego o "hrvatskoj neovisnosti i slobodi", sto je stvaranje osnove za osporavanje i nepriznavanje izbornih rezultata u slucaju oporbene pobjede. Na koncu je trazio da se policija ucinkovitije i konkretnije ukljuci u moderiranje politicke scene; po njegovoj preporuci policija se ne smije zadovoljiti samo naknadnim reagiranjem, nego mora predvidjati i unaprijed sprecavati ono sto je politicki nepozeljno, mora "presjeci spone vanjskih i unutarnjih protivnika Hrvatske, medju kojima su i bivsi agenti koji su danas vrlo glasni u zutom tisku". Tudjman je zapravo otvoreno pozvao na represiju protiv protivnika rezima.

Rijetka je pojava da sef drzave i njegov desni adlatus uglas izgovore iste ocjene, doslovce iste formulacije. Tezu o udbasima u medijskim redovima prije nekoliko je mjeseci plasirao Tudjmanov savjetnik za sigurnost Markica Rebic, prema vlastitom priznanju specijalist za vodjenje specijalnog rata protiv novinara. Bilo je to u vrijeme kada su neki nezavisni tjednici objavili, po Tudjmanovu vlast tesko kompromitirajucu, seriju tajnih dokumenata. Pantovcak je uzvratio prijetnjama i privodjenjem, a Rebic je ustvrdio da u hrvatskim medijima nesmetano rade novinari koji su bili suradnici Udbe.

Postojanje dokumenta u kojem je, navodno, rekonstruirana novinarska suradnicka mreza Udbe osporio je Miroslav Separovic, bivsi celnik krovne tajne sluzbe, koji je prije nekoliko mjeseci okrenuo Tudjmanu ledja. On svjedoci da je prije tri godine sacinjen radni materijal u kome se nagadja tko je od hrvatskih novinara mogao biti suradnik Udbe, ali ta nagadjanja, kaze, nikad nisu provjerena, niti je spisak dovrsen. Separovic je sada objasnio da je na toj listi bilo vise HDZ-ovih politicara nego novinara. Slaven Letica, koji je jedno vrijeme bio Tudjmanov savjetnik, prisjeca se da je i on vidio jedan takav spisak, na njemu su, kaze, bila i dva dopredsjednika HDZ-a.

Nema sumnje da su neki hrvatski novinari kontaktirali s Udbom, kao sto nema sumnje da Tudjmanove obavjestajce zanimaju njihova imena. Ponekad je dovoljno samo da se prisjete svojih nekadasnjih suradnika. Jer u HDZ-ovoj Hrvatskoj bivsi su udbasi postali kljucni ljudi tajnih sluzbi nove vlasti. Medju vrlo bliskim Tudjmanovim suradnicima takodjer ima ljudi s udbaskim repovima. Nekima se znaju i kodna imena. Podaci o tome u nekoliko su navrata procurili u javnost, ali sluzbena je politika te teme znakovito odsutjela. Kao sto nikada nije htjela generalno i principijelno raskrstiti s tajnim policijama bivseg rezima, kako je to napravljeno u vecini tranzicijskih zemalja.

Zato, po svoj prilici, nema izgleda da se liste, kojima tako skladno masu Djapic i Tudjman, pojave u javnosti. Jer, ako bi se objavili kompletni spiskovi bivsih udbasa, pokazalo bi se da je u tom drustvu i mnoga Tudjmanova medijska akvizicija. A plasiranje selektivno i tendenciozno skrojenih lista ili fabriciranih optuznica - sada je suvise rizican potez. Postoji javnost, rade i sudovi... U ratnim su godinama u Hrvatskoj pokrenuti mediji specijalizirani za objavljivanje najcesce izmisljenih dosijea. Cak su i neki, navodno, ugledni listovi znali objaviti evidentno falsificirane dokumente ("Vjesnikovo" optuzivanje Ivana Zvonimira Cicka kao dousnika jugo-obavjestajaca); ali u predvecerje izglednih politickih promjena tesko je vjerovati da bi se ponovo na to odlucili. Stoga javno vitlanje optuzbama o udbasima sluzi ponajvise za sijanje nelagode, podozrenja i straha u novinarskim redovima. Praksa pokazuje da se iz bivseg rezima naslijedjeni i novostvoreni dosijei najvise koriste kao sredstvo pritiska. Znalci tvrde da je rijec o citavoj "industriji ucjena".

Oporba i nezavisni mediji vrlo su ostro reagirali na predsjednikov govor. Tvrdi se da je on protivan Ustavu. Iz najjace oporbene, Socijaldemokratske stranke isticu da je rijec o trostrukoj prijetnji: Tudjman prijeti medjunarodnoj zajednici, svima koji s medjunarodnom zajednicom suradjuju te nezavisnim medijima i novinarima. U toj stranci raspoznaju da sef drzave govori iz svojih kratkih hlaca, da se sluzi anakronim terminima i zastupa povijesno prevladane ideje. Drugi podrugljivo primjecuju da se Tudjmanov vremenski stroj ovoga puta zaustavio na 1948. godini; samo im, kazu, nije jasno kome je dodijelio ulogu Staljina, a kome Djilasa. Vladimir Primorac, nekadasnji sudac Vrhovnog suda i bivsi saborski zastupnik, tvrdi kako postoji razlog za strah da bi Hrvatska mogla postati policijska drzava. Po njegovom misljenju, Tudjmanov se govor protivi Ustavu, pa bi se od Sabora i Ustavnog suda moglo zatraziti pokretanje postupka za prestanak njegove duznosti. Predsjednik Hrvatskog helsinskog odbora Vjekoslav Vidovic slaze se s tom ocjenom; izjave zbog kojih bi se Tudjman trebao povuci s funkcije on je sklon pripisati njegovom zdravstvenom stanju.

Umjesto Tudjmanova povlacenja, s Pantovcaka su pokusali povuci njegov govor. Nelagoda, mozda i strah od onoga sto je sef drzave izgovorio vidljiv je i u pokusaju njegova Ureda da se cijeli taj istup naknadno retusira. S Dvora su kriticare optuzili da Tudjmanove izjave netocno navode i kidaju iz konteksta te da ih nekorektno i zlonamjerno interpretiraju. Nije prvi put da se hrvatskog predsjednika mora braniti od njega samoga. U vise se navrata vec iz njegova Ureda tvrdilo da su njegove rijeci krivo shvacene i tumacene. Moguce je da Tudjman ne shvaca pravi smisao svojih poruka te da ih postaje svjestan tek nakon sto mu se objasne njihove konzekvence.

Najnoviji istup hrvatskog predsjednika pokrenuo je analize o mogucoj ulozi vojske, policije i tajnih sluzbi u predstojecim izborima te raspletu politicke situacije u Hrvatskoj. Signali su emitirani, ostalo slijedi.

JELENA LOVRIC