PRESUDA SAKICU, NE i NDH

AIM, ZAGREB, 6.10.1999. Epilog sedmomjesecnog sudjenja Dinku Sakicu, nekadasnjem zapovjedniku ustaskog logora Jasenovac, najteza je kazna propisana u hrvatskom zakonodavstvu - 20 godina zatvora. Sud ga je proglasio krivim jer je u zbivanjima II svjetskog rata, tokom kojeg je na podrucju tadasnje NDH, provodjenjem rasnih zakona i zakonskih odredbi protiv tzv. nepocudnih i pogibeljnih osoba, u vremenu od 1941. do 1945. godine u logor Jasenovac internirano, te u istom zlostavljano, muceno i poubijano vise desetaka tisuca civila, uglavnom Zidova, Roma, Srba i Hrvata, nakon sto je od veljace 1942. do 1945. godine kao pripadnik i casnik 'Ustaske obrane' u zapovjednistvima logora Stara Gradiska i Jasenovac obnasao razne duznosti, kao zapovjednik logora Jasenovac u razdoblju od svibnja 1944. do 28. listopada 1944. godine,
protivno nacelima i odredbama Konvencije o zakonima i obicajima rata na kopnu iz 1907. godine, za vrijeme upravljanja logorom Jasenovac, i to zapovijedanjem i drugim oblicima upravljanja - donosenja i provodjenja odluka - zlostavljao, mucio i ubijao zatocenike osobno naredjujuci ili sudjelujuci u izvrsenju tih cina, te kao zapovjednik logora nije nista poduzimao da sprijeci neposredno podredjene pripadnike "Ustaske obrane" u cinjenju zlocina. Dakle, kaze se dalje u dispozitivu odluke - nakon nabrajanja konkretnih radnji za koje je Sakic oglasen krivim - Sakic je krseci pravila medjunarodnog prava za vrijeme rata naredio da se civilno stanovnistvo ubija, muci, da se necovjecno postupa prema njemu, da se primjenjuju mjere zastrasivanja i terora, da se primjenjuje kolektivno kaznjavanje, da se prinudjuje na prisilni rad i izgladnjuje stanovnistvo.

Usprkos brojnim svjedocima koji su prodefilirali sudnicom u toku sedam mjeseci, predocenoj arhivskoj gradji, historicarima koji su govorili o naravi NDH i ustaskom logoru Jasenovac, Sakic je ostao dosljedan nepriznavanju zlocina i odsustvu kajanja. Nedavno je, u "otvorenom pismu" (koje je navodno tajnovito "procurilo" iz pritvora u javnost) Vladimiru Primorcu, bivsem sucu i advokatu (kojega je hrvatska vlast "odstranila" iz sudstva) i kolumnistu splitskog "Feral Tribunea" ponovio isto ono sto je vec rekao u ranijim intervjuima: da je sve radio u skladu sa svojom vjerom u Boga i hrvatski narod. Po njemu je "NDH bila pravna drzava", po njemu su cinjenice o zlocinima "najobicniji falcifikati" (bas tako!), a te objede sire "Veliko-srbi i jugoslaveni svih boja" (ponovo citat), dok su ispovijedi prezivjelih jasenovackih logorasa "fantazije laznih svjedoka". U logorima su, tvrdi uporno Sakic, zavrsavali tek "oni kojima se dokazala subverzivna djelatnost protiv hrvatske drzave", a on je i dalje "ponosan na svoje ustastvo jer je suradjivao u tom narodnom pokretu koji se borio za ostvarenje hrvatske drzave i branio bioloski opstanak hrvatskog naroda koji su neprijatelji nastojali potpuno unistiti"...

E sad: sud je svoje obavio, odvagnuvsi sve sto mu je bilo na raspolaganju i ocijenivsi da je Sakic "zasluzio" iskljucivo najtezu propisanu kaznu. Usprkos cinjenici da ni jedno dosadasnje istrazivanje nije do kraja rasvijetlilo dileme o tocnom broju jasenovackih zrtava, zakljucak da je rijec o nekoliko desetaka tisuca ubijenih "sigurno nije pogreska koja bi bila na stetu okrivljenog Sakica", konstatirao je sud.

Drzavno odvjetnistvo, medjutim, nije naslo za shodno da - iako je, na kraju krajeva, propisana kazna ista - umjesto ratnog zlocina protiv civilnog stanovnistva, Sakiceve zlocine kvalificira kao zlocin genocida. Naprotiv, zupanijski tuzilac dao je novi doprinos i historijskoj i kazneno-pravnoj znanosti i praksi u svojoj zavrsnoj rijeci: "Misljenja smo da, usprkos tome sto se ponasanje okrivljenika moze povezati s dijelom politicke vlasti u NDH koja je provodila genocid prema Zidovima i Romima, a u odredjenim slucajevima i netrpeljivu agresiju prema Srbima, smatramo da se kazneno djelo genocida ne moze pripisati optuzenom Sakicu". Dodaje i to da "nije Sakic odredjivao koji ce se ljudi uhititi i upucivati u logore, a prema tome niti prema njihovim rasnim i vjerskim i politickim uvjerenjima" - kao da Sakic nije bio upravo u tom "dijelu politicke vlasti u NDH" koja je logore uspostavila i punila ih na osnovu rasnih zakona donesenih odmah po uspostavi te fasisticke drzavne tvorevine.

No, tuzioceva tocka gledanja ipak pokazuje da je genocida bilo, bar prema Zidovima i Romima, dok se likvidacije Srba kvalificiraju kao "netrpeljiva agresija". Zasto - ako su vec Srbi, kako to proizlazi iz tuzilackog stava, zrtve nize kategorije - optuznica nije Sakica ni kad su posrijedi Zidovi i Romi ubijeni u Jasenovcu optuzila za genocid, umjesto za ratni zlocin protiv civilnog stanovnistva, pitanje je na koje odgovor moze biti iskljucivo politicke naravi.

Tuzilac, naime, zastupa drzavu. Drzava se jasno odredila prema zbivanjima u Drugom svjetskom ratu: od predsjednikovih povjesnicarskih spekulacija o tek tridesetak tisuca pobijenih u Jasenovcu (podatak ispravljen u njegovoj knjizi "Bespuca povijesne zbiljnosti" u americkom izdanju, ali ne i u onom "za domacu upotrebu"), do toleriranja fasistickih (ustaskih) simbola u Hrvatskoj danas, vise od pet desetljeca nakon poraza fasizma u svijetu. Zato se moze konstatirati da je "pravda pobijedila" iskljucivo u sudnici i iskljucivo u pogledu jednog jedinog krivca za zlocine iz proslog rata. Hrvatska je ponovo propustila priliku da se suoci sa mracnim dijelom svoje proslosti i dalje zamagljujuci, u svijetu jasan odgovor, na pitanje - tko je, u stvari, pobijedio u Drugom svjetskom ratu, fasisti ili antifasisti?

TATJANA TAGIROV