STA SMERA PREDSEDNIK ?

**Strahovi i nade poratne Srbije

Po svoj prilici, i sam Milosevic je svjestan da nece moci dugo da odrzi postojece stanje. Kampanja obnove porusenog "sopstevnim snagama" svima u inat i policijska represija, imaju za cilj ne da ga odrze na vlasti, vec da kad dodje trenutak za pregovore o odstupanju, pregovara sa pozicije sile i kao netko tko je i dalje u stanju da postavlja uvjete.

AIM, PODGORICA, 5. 10. 1999. (Od dopisnika AIM iz Podgorice)

Da su Slobodanu Milosevicu dani na vlasti izbrojani, trebalo bi da je jasno i njemu samom. Osobno optuzen pred Haskim sudom za ratne zlocine, predsjednik SR Jugoslavije stoji na celu drzave u medjunarodnom karantinu, u kojoj odnosi dviju federalnih jedinica odgovaraju onim iz bivse SFRJ pred sam raspad, sa stranim vojnim protektoratom nad Kosovom nakon izgubljenog rata sa NATO. Milosevic je na celu drzave cija je ekonomija u rasulu, a nacionalno isfrustrirano stanovnistvo dovedeno na prosjacki stap. Nema, medjutim vidljivih znakova da se Milosevicev rezim sprema na odlazak. Naprotiv, u punom je jeku propagandana kamanja obnove "vlastitim snagama" ciji jezik odgovara, recimo, prvoj sovjetskoj petoljetki sa jedne strane a sa druge, vlast je zapocela brutalan politicki obracun sa dijelom opozicije okupljenom u Savezu za promjene u sta je ukljuceno i masovno policijsko batinanje mirnih demonstranata na beogradskim ulicama.

Kuda sve to vodi? Po jednim, u otvorenu dikaturu u potpuno izoliranoj zemlji poput Albanije jucer ili Sjeverne Koreje danas. Drugi pak smatraju da Milosevic i njegovi kupuju vrijeme ocekujuci spektakularne promjene u svijetu, Rusiji prije svega, pa da onda aktualni rezim postane sponzorirani satelit strateskog nadigravnja velesila. Ne manjaka ni strah da nam u doglednoj buducnosti prijeti vise ili manje krvavi gradjanski rat.

Ipak, ako se bolje pogleda ispod povrsine politickog zivota, po tko zna koji put moze se doci do zakljucka da mnogo sto nije onako kako izgleda. Crveno-crna koalicija na vlasti (Socijalisticka partija Srbije, Jugoslavenska levica i Srpska radikalna stranka), daleko je od monolitnosti i stvarnog samopouzdanja. Medju starijim partnerima - socijalistima i julovcima, dakle - odavno nema onog tipa entuzijazma potrebnog za potpuno autoritaran nacin vladavine. Rijec je o klijentisticki organiziranim stranackim vrhovima, gdje je jedna od osnovnih motivacija za vrsenje vlasti - osobna korist. Istina je, da ti ljudi sve sto danas jesu, i sve sto imaju u posedu duguju aktualnom rezimu. Istina je i da su spremni da ga agresivno brane.Malo tko medjutim vjeruje i da su spremni da potonu sa svim onim sto su dosad stekli ukoliko sadasnji drustveni milje postane neodrziv.

To vazi i za slucaj zavodenja diktature koju bi najvecim dijelom morali sami financirati, kao i za situaciju u kojoj bi nezadovoljstvo gradjana dostiglo razmjere u kojima bi promene postale neminovne. Uostalom, u svim do sada velikim politickim previranjima poput gradjanskog protesta 1996/97, vladajuce strukture je zahvatao ciklus medjusobnih obracuna i podjela na tvrdu i meku struju oko nacina prevladavanja krize. Razlog sto su dosad ostali relativno homogeni i sa malim brojem "otpadnika" je u tome sto je Slobodan Milosevic uspjevao da sacuva netaknuta osnovna pravila igre. Upravo u tom pravcu su i sada usmjerne i kampanja "obnove i izgradnje" i batinanja demonstranata. Prvo treba da posluzi kao demonstracija kako je sve po starom i da ce tako i ostati; policijsko nasilje pak ide za tim da zastrasi pokazujuci da je rezim i te kako u dobroj kondiciji kada treba primjeniti golu silu.

Radikali kao mladi kolacioni partner razvili su se u proteklih deset godina kao svojevrsni politicki parazit. Njihovoj jeftinoj i brutalnijoj nacionalnoj i socijalnoj demagogiji naime, Milosevic je svjesno izrucio onaj dio deklasiranog i osiromasenog stanovnistva koji je pokazivao razocarenje njegovom "popustljivoscu" i iznudjenim politickim zaokretima. Radikali Vojislava Seselja, u tom kontekstu, obavljaju dva zadatka: plasenje domace i svjetske javnost mogucnoscu da ovakav rezim moze smjeniti jos gori i, izigravanje stranke poretka i pendreka kada god se Milosevic suoci sa izazovima gradjanskih demonstracija. Iako njihova paralamentarna snaga djeluje prilicno impozantno, u osnovi je rijec o politickom obliku zivota stvorenom u labartoriji. Ovo niposto ne znaci da radikale treba potcjenjivati. Dobar dio energije i svjezine rezim upravo duguje radikalskom makijavelizmu, cinizmu, bezprincipijelnosti i bezobzirnosti na koje su spremni u svakom momentu.

Na drugoj strani su koalicija Savez za promene i Srpski pokret obnove. Prvi su se organizirali svakodnevne demonstracije u Beogradu i po unutrasnjosti Srbije ciji je maksimalisticki cilj iznudjivanje ostavke Slobodana Milosevica; drugi se pak zalazu iskljucivo za smjenu vlasti na prijevremenim izborima. Paradoks cijele sitacije ogleda se u cinjenici da Milosevic ni ostavku, ni izbore ne namjerava da da bez velikog pritiska do koga opet ne moze doci bez najsireg opozicionog povezivanja u kome ucesce SPO Vuka Draskovica ima krucijalan znacaj. Javnost je toga i te kako svjesna: kao sto varira broj okupljenih na demonstracijama (u svakom slucaju, nije ni priblizan onome na gradjanskim protestima 1996/97), tako i Draskovic nikako da stekne potrebnu politicku uvjerljivost. U krajnjoj liniji, Savez za promjene, je bar zapoceo predizbornu kampanju.

Dodatna otezavajuca okolnost je sto opozicioni lideri ponovo moraju da povrate povjerenje javnosti. Naime, dosad su sve gardjanski protesti propadali uslijed njihove medjusobne surevnjivosti i sitnih politikantskih igara. Zato i ne cudi da su nedavno sve opozicione stranke, neocekivano glatko postigle nacelan dogovor o uvjetima pod kojim su spremne da izidju na izbore.

Izopcen iz medjunarodne zajednice, sa unutrasnjim ekonomskim i socijalnim rasulom, nacionalnim i drzavnim debaklom, Milosevic jos dugo nece biti u stanju da odrzava politicki status kvo, a ni da napravi zaokret ka necem drugom sto mu garntira vlast po svaku cijenu. Ne zbog toga sto on to ne bi zelio, vec zato sto njegovi nemaju snage za otvorenu diktatura, zato sto mu globalni politicki trendovi uprkos svemu ne idu na ruku i zato sto nakon desetogodisnjeg krvrenja i bijede u jednom besprimjerno smutnom vremenu, Srbija nije spremna na gradjanski rat. U takvim okolnostima, naprosto je sazrjelo vrijeme za promjenu vlasti nezavisno od volje opozicije i cak uprkos njoj.

Po svoj prilici, Milosevic je toga svjesan. Kampanja obnove porusenog "sopstevnim snagama" svima u inat i policijska represija, imaju za cilj ne da ga odrze na vlasti, vec da kad dodje trenutak za pregovore o odstupanju, pregovara sa pozicije sile i kao netko tko je i dalje u stanju da postavlja uvjete. Sto ce tada uslijediti, na koji ce nacin pokusati da obezbjedi svoj status i uticaj svojih trabanata, predstavljace glavne probleme post Miloseviceve Srbije.

Filip Svarm (AIM)