NOVI ZAKON, STARE DILEME

Nacrt Zakona o javnom informisanju RS

Banjaluka, 3. oktobar 1999. (AIM)

Ovih dana, gotovo konspirativno, pojavila se Skica Zakona o javnom informisanju, koju je izradilo Ministarstvo informacija u Vladi Republike Srpske (RS). Tekst je otpremljen na ogranicen broj adresa, sto bi trebalo da predstavlja proceduru javne rasprave. U propretnom pismu ministra Rajko Vasic pise da je sugestije i prijedloge potrebno dostaviti ministarstvu do 30. septembra ove godine.

Ko bi sve mogao dostaviti sugestije i prijedloge, za sada se ne zna. Recimo, Nezavisno udruzenje novinera RS nije zauzelo svoj stav o Skici, koju su u ruke dobili clanovi njegovog Izvrsnog odbora. Pradsjednik udruzenja Goran Mihajlovic kaze da bi taj odbor trebao razmotriti Skicu i dati svoje misljenje, ali nije mogao reci kada ce to uciniti. Svoje misljenje nije dostavilo ni drugo udruzenje - Udruzenje novinara RS, koje ce to, takodje, eventualno naknadno uciniti. Skica novog Zakona nije dosla u redakcije drzavnih, a ni privatnih medija, niti se o njoj u njima uopste ista i zna. Do sada nije organizovan ni bilo kakav okrugli sto, ili javna rasprava o pomenutoj Skici.

Pitanje koje se samo namece je ko ce, u stvari, dati svoje misljenje o Skici novog Zakona? Ili ce, na kraju, ispasti da niko, osim ministarstava u Vladi i par drugih institucija, nije ni imao misljenje (pa tako ni primjedbe) na nacrt zakonskog teksta.

Na iznenadnu pojavu nacrta Zakona o informisasnju, po svemu sudeci, uticalo je misljenje Visokog predstavnika za BiH, koji je, nezadovoljan odnosom vlasti RS i FbiH prema medijima, priprijetio i mogucnoscu preduzimanja mjera protiv onih koji su za to odgovorni. Tome je, svakako, doprinijela i odluka Visokog predstavnika o formiranju zajednicke medijske korporacije na nivou BiH i donosenje "Odluke o izmjenama i dopunama Zakona o Radio-televiziji RS", koja po svemu predstavlja izmjenu postojeceg zakonodavstva.

"Od februara prosle godine trazili smo od vlasti RS da usvoje zakon o SRT koji ukljucuje i principe na koje su se predstavnici iz RS obavezali 30. februara 1998. godine, a koji podrazumijevaju ukljucivanje medjunarodnih standarda o emitovanju programa", izjavio je zamjenik Visokog predstavnika za medije Sajmon Hejzlok, "ali to vlasti u RS nisu ucinile". "OHR insistira na zakonima koji ce biti uskladjeni u oba entiteta i u skladu sa najboljim standardima evropske prakse", kaze Hejzlok i dodaje da to nije stvar politike, vec nastojanja da BiH postane evropska zemlja.

"Molimo vas da nam pomognete kako bismo dosli do teksta Zakona, koji ce odgovarati trenutnim potrebama konzumenata informacija", pise Rajko Vasic u propretnom pismu uz Skicu novog Zakona, ali njegovo ministarstvo i OHR ocigledno razlicito gledaju na te potrebe. To se vidi i po tome sto je komunikacija izmedju Ministarstva informacija, Vlade RS i OHR-a, blago receno, svedena na najmanju mogucu mjeru. Iz pouzdanih izvora u OHR-u saznaje se da ponudjena Vasiceva rjesenja ne omogucavaju stvaranje politicki nezavisnih i istinski otvorenih medija.

Medjutim, sta god da je u pitanju, RS ce dobiti novi Zakon o javnom informisanju, a da velika vecina novinara, a javnost pogotovo, ne zna kakva se zakonska rjesenja predlazu. U sitaciji kada postoji "sudaranje" nadleznosti izmedju OEBS-a i OHR-a, kada postoji Nezavisna komisija za medije i kada novinarska udruzenja nisu nacisto da li im je bliza profesija ili politika, pokusaj proturanja vladinog nacrta zakona o javnom informisanju u skupstinsku proceduri prijeti novim nesporazumima ma relaciji Vlada RS - OHR.

Nedoumice izaziva sam naziv predlozenog zakona. Naime, zakon o javnom informisanju danas ne postoji ni u jednoj zemlji u tranziciji. U svim zemljama zakone o javnom informisanju zamijenili su zakoni o medijima. Slovenija ima Zakon o javnim glasilima i sprema se da donese Zakon o privatnim medijima, sto su bitne i sustinske razlika.

Bilo je logicno od ministarstva ocekivati da se novim Zakonom urede iskljucivo organizaciono-tehnicki modaliteti (osnivaci, oblik vlasnistva, ulaganja, tehnologija proizvodnje, distribucija i sl.), dok bi zurnalisticko-profesionalni modus operandi ostao iskljucivo u sferi profesije. Medjutim, ponudjena rjesenja idu toliko daleko da regulisu radio-difuzni sistem i Radio-televiziju RS. Vlasnici privatnih elektronskih medija, do kojih je skica zakona dosla, iznose niz primjedbi. "S obzirom na rasprostranjenost, ulogu, znacaj i uticaj komercijalnih radio i TV stanica u RS, smatramo da bi one morale biti posebno istaknute, kao sto je to ucinjeno sa kablovskom televizijom, kojoj je posveceno posebno poglavlje, a ne da se ta oblast svodi pod opstu odrednicu radi-difuzni sistem", istice Zoran Kalinic, predsjednik Asocijacije elektronskih medija RS.

Odgovornost osnivaca javnih medija gotovo se ne pominje. Institut novinarske tajne nije uopste obradjen na odgovarajuci nacin. Nema cvrstih odredaba o zastiti novinara i njegovog izvora. Nejasna je i uloga Komisije za stampu (koja vrsi monitoring stampe u svrhu uskladjenoti sa zakonom, ne ulazeci u uredjivacke, sadrzinske i politicke segmente), a koju imenuje Vlada. Ista situacija je i sa Savjetom za zastitu slobode javnog informisanja, kao jos jednog nadzornog tijele. Stice se utisak da Vlada i preko tih tijela zeli ostvariti uticaj na javna glasila.

Kaznenim odredbama je posvecena posebna paznja, kao i "brojkama" u njima. Kazne se krecu od 200 do 15000 KM. Ali zato u prenormiranom nacrtu nema ni rijeci o proizvodjacima informacija

• novinarima. Ako se pazljivo iscita Skica Zakona tesko je oteti se utisku o popularizaciji dviju cinjenica. Na jednoj je strani apsolutna ingerencija Vlade nad citavom oblascu javnog informisanja, sa citavim nizom regulatorno-nadzornih tijela i kaznenih odredbi, a na drugoj strani guranje novinara na nekadasnje pozicije drustveno-politickih radnika. Tesko je oteti se utisku da je Zakon pravljen po mjeri sadasnjeg Ministarstva informacija i sadasnje Vlade i sa uvjerenjem da ce se i Ministarstvo i Vlada njime dugo koristiti.

Mladen Mirosavljevic (AIM)