S IZBORIMA DOLAZI I INFALCIJA
AIM, ZAGREB, 30.9.1999. Mnogi u Hrvatskoj sada smatraju da se zajedno s izborima priblizava i trenutak, u kojem ce stabilnost hrvatske kune konacno izgorjeti u plamenu nove inflacije. To bi bio logican kraj visegodisnje ekonomske politike, kojoj je jedini oslonac bilo veliko zaduzivanje; inozemno, ali isto tako i neplacanje racuna kao specifican oblik domaceg zaduzivanja. Kad toga ne bi bilo, tvrdi poznati hrvatski ekonomist i bankar, dr. Guste Santini, inflacija bi vec iznosila preko 40 posto mjesecno.
Prethodni val inflacije zaustavljen je jos oktobra 1993., do kad su cijene
rasle za oko 35 posto svakog mjeseca. Ali do tad je raznim metodama -
medju kojima "suradnja" s ulicnim trgovcima markama nije bila najmanje
vazna - vlast prikupila dovoljne devizne rezerve da bi mogla proglasiti
unutrasnju konvertibilnost. Nakon toga rusenje inflacije bilo je samo
tehnicki posao, proveden po poznatom receptu, provjerenom i u bivsoj
Jugoslaviji, u vrijeme Vlade Ante Markovica. Ali vec tada nezavisni su
ekonomisti upozoravali da pravi posao tek predstoji. Nitko u svijetu nije
uspio trajno zaustaviti inflaciju, bez smanjivanja drzavne potrosnje,
tvrdili su oni. Takodjer se ocekivala takozvana "druga faza stabilizacije",
u kojoj je trebalo osposobiti privredu da brzo povecava proizvodnju i
ponovno osvaja izgubljena trzista.
U Hrvatskoj se nije dogodilo nista od toga. Umjesto da ojaca poduzeca, vlast ih je sistematski unistavala omogucivsi pljackasku privatizaciju i nekontrolirani uvoz svega i svacega. Istovremeno ni drzava nije smanjivala potrosnju, vec ju je, sasvim suprotno, stalno povecavala. Tako je budzet narastao od 24 milijarde kuna u 1994., prvoj godini bez inflacije, na 50 milijardi u ovoj godini.
Pa ipak, tokom punih sest godina, inflacija je ostala niska. Cijene su godisnje rasle za samo 2 do 3,5 posto, da bi tek u ovom augustu dosegle 5 posto. Kako je to bilo moguce? Tako sto se prevelika potrosnja nije podmirivala stampanim novcem, vec stranim zajmovima. U pet godina, od 1994. do 1998. hrvatski je inozemi dug povecan sa 2,5 na 9 milijardi dolara. Racunajuci po stanovniku, Hrvatska je danasi duplo vise zaduzena nego Rusija, koja se u svijetu smatra primjerom prezaduzene zemlje. Dok svaki ruski stanovnik prosjecno duguje oko hiljadu, svaki je hrvatski gradjanin duzan dvije tisuce dolara. Doslovno nista od tog silnog novca nije potroseno za obnovu stare i razvoj nove proizvodnje, koja bi sutra mogla vracati kredite. Sve je otislo u potrosnju; u najboljem slucaju u izgradnju autoputeva, kojima se vladajuci HDZ uoci predstojecih parlamentarnih izbora, skoro svakodnevno hvali,.
Stranim zajmovima istovremeno su obnavljane i devizne rezerve, pa se cinilo da je sve u najboljem mogucem redu. Inflacija je ostajala niska, a kurs kune stabilan. Usamljeni su glasovi, doduse, upozoravali da se ne moze zaduzivati bez kraja i konca i da zemlja postaje sve vise ovisna o stranim kreditorima. Odnosno da gubi ekonomski, a to znaci i politicki suverenitet, u koji se neprestano zaklinje vladajuci nacionalisticki pokret predsjednika Franje Tudjmana. Neki su podsjecali i na takozvanu Brzezinskijevu doktrinu iz sedamdesetih godina, nazvanu po savjetniku nekadasnjeg americkog predsjednika Cartera. Taj je gospodin tvrdio kako se komunisticke zemlje, ukljucujuci i bivsu Jugoslaviju, moze rusiti tako, da se potice njihova sklonost prevelikoj potrosnji. To se radilo samo na jedan nacin; obilatim kreditima. Poslije je trebalo samo zavrnuti slavine, sto je pocetkom osamdesetih uvelo i Jugoslaviju u recesiju i nestasice svega i svacega; od benzina i deterdzenata, do mlijeka i toaletnog papira.
I u Hrvatskoj je proizvodnja pocela padati cim se stanjio priliv stranog novca. U ovoj godini ona ce se smanjiti za 2 posto, a i bez toga jos uvijek je 20 posto manja od nekadasnje. Hrvatska udruga poslodavaca to objasnjava prevelikim porezima, kamatama, neplacanjem racuna i bujajucom korupcijom; ukratko prevelikim teretom na njihovim ledjima. Sve je to, medjutim, postojalo i prije, ali tek je izostajanje stranih kredita dovelo probleme do crvenog usijanja. Zemlja je funkcionirala zahvaljujuci tome sto je svake godine povecavala svoj dug i to za veci iznos nego prethodne; u prosloj godini za 2 milijarde, u pretprosloj i onoj prije nje za po 1,5 milijardu dolara... Ali sad je inozemstvo pritsnulo kocnicu, pa je odjednom postalo nevjerojatno komplicirano dobiti svaki dolar novog kredita. U ovoj je godini hrvatski inozemni dug povecan za samo 400 milijuna, sto je pet puta manje nego 1998.
To je ipak bilo dovoljno da (zasad) sacuva devizne rezerve, ali ne i da financira preveliku potrosnju. Pocetkom godine, u dramaticnom televizijskom obracanju naciji, hrvatski je predsjednik Franjo Tudjman priznao da nedostaje 12 od svakih 100 kuna koje se trose u zemlji. U istom dahu on je najavio stednju i smanjenje potrosnje, ali to nitko nije shvatio ozbiljno. Najmanje njegov HDZ, koji je odlucio da u izbornoj godini doslovno kupi sto vise glasova i to naravno, novcem iz drzavnog budzeta. Tako je 250.000 javnih sluzbenika dobilo vece place, iako se bruto domaci proizvod smanjuje, ubrzana je isplata penzija "uskladjenih" s troskovima zivota (one sada kasne nekoliko dana manje nego prijasnjih mjeseci), a predsjednik Tudjman se javno hvali da je osobno trazio od Vlade ukidanje poreza na kruh, mlijeko, knjige i lijekove.
Ali za sve to novaca u budzetu nema. Istovremeno s presusivanjem inozemnih kredita, pocela je zakazivati i naplata poreza, sto je neizbjezno kad se smanjuje proizvodnja, a povecava nezaposlenost i bijeda. Koliko se zna (to je podatak koji ubrzano zastarjeva) budzet je prekratak za milijardu maraka, usprkos ubrzanoj rasprodaji javnih poduzeca. Jos vise novca nedostaje u privredi. Registrirano je oko 23 milijarde kuna (skoro 6 milijardi maraka) neplacenih racuna, a skoro 170.000 zaposlenih mjesecima ne prima placu. Prema procjeni sindikata, poslodavci duguju radnicima najmanje pet milijardi kuna, odnosno skoro 1,3 milijarde maraka. Da ni stanovnistvo nema novaca, najbolje se vidi u trgovini na malo, koja ima 4,5 posto manji promet nego prosle godine. Kad se tome doda i 5 posto inflacije, ispada da je potrosnja gradjana smanjena za 9,5 posto.
Ovih je dana u Saboru premijer Zlatko Matesa po prvi put priznao da medjunarodna zajednica primjenjuje prema Hrvatskoj rezim "tihih sankcija". On je to rekao odgovarajuci na zastupnicko pitanje o (ne)suradnji s Haaskim sudom, ali razloga ima vise: od nezadovoljavajuceg stanja demokracije i slobode medija (posebno televizije), preko cuvanja rezultata etnickog ciscenja sprijecavanjem povratka izbjeglih Srba, do pretenzija na dijelove Bosne i Hercegovine. Vladajuci HDZ je vec vise puta pokusavao pred inozemstvom promijeniti dlaku. Sada se, medjutim, od njega trazi nemoguce; da promjeni svoju cud.
Zato mnogi smatraju da je inflacija neizbjezna, ali da ce vlast tiskati novac tek mjesec ili dva pred izbore, koji bi se trebali odrzati oko nove godine. Tako bi eksplozija cijena bila problem nove vlade, koju ce, sudeci prema svim anketama, sastaviti sadasnja opozicija. Ali i njoj je, tvrde cinici, inflacija jedino rijesenje. Ona ce obezvrijediti potrosacka prava, koja je HDZ dijelio kapom i sakom, a istovremeno ce najbrze i najjednostavnije "oporezovati" sve u zemlji i omoguciti da se vracaju ogromni dugovi koje je napravila vlast HDZ-a.
Mnogi ugledni ekonomisti ipak upozoravaju, da inflacija najvise pogadja siromasne slojeve stanovnistva i da racun moraju platiti drugi; u prvom redu prevelika drzavna potrosnja. Da bi se izbjegla mogucnost povratka inflacije, ugledni dr. Zeljko Rohatinski, cak predlaze odustajanje od monetarne samostalnosti i uvodjenje njemacke marke kao paralelne valute u domacem prometu. Nakon toga, euro bi zamijenio i marke i kune. "To bi znacilo da smo spalili sve mostove iza sebe i prihvatili evropska pravila ponasanja", kaze on. Hrvatska se, medjutim, jos uvijek nalazi na drugom kolosijeku i na nekom drugom mostu.
MILAN GAVROVIC
1
5