NOVI IZBORNI ZAKON ZA BIH

DALJNJA DISKRIMINACIJA I ETNICKA PODJELA ZEMLJE

AIM, SARAJEVO, 29.09.1999. U Sarajevu se ovih dana sve cesce cuju glasine o tome da su Upravni odbor Vijeca za implementaciju mira i Vijece Evrope, kojima je predat na odobrenje Nacrt novog (stalnog) izbornog zakona za BiH, stavili toliko primjedaba da se on, prakticno, moze smatrati odbijenim. Cak i ako se pokaze da su to samo spekulacije ili pretjerivanja, to ipak jasno oslikava atmosferu u kojoj se ovaj zakon ocekuje i docekuje.

Nacrt zakona je pravila grupa domacih i inostranih eksperata gotovo u potpunoj tajnosti, jer se puni tekst ni do danas nije pojavio u javnosti. Misija OSCE-a cak je obavila i dvomjesecnu javnu raspravu sa gradjanima na nacin kao da se nista u medjuvremenu na zakonu nije radilo i kao da su bas gradjani imali zadatak da prvi decidno odgovore na OSCE-ov slogan "Recite jasno sta Vi zelite od novog izbornog zakona?", pod kojim je ova kampanja vodjena. Sugerisan je utisak kao da ce bas gradjani usmjeriti clanove radne grupe da pravno formulisu ona zakonska rjesenja koja su oni zahtijevali u javnoj raspravi. Cinjenica je da su gradjani pokazali veliki interes za javnu raspravu i da je zaista zabiljezen veliki broj veoma kvalitetnih prijedloga. Ali, kada je objelodanjen sazetak Nacrta zakona koji je radna grupa predala OHR-u i OSCE-u postalo je jasno da je radna grupa, zapravo, sacinila prijedlog koji je duboko razocarao sve razumne i nadom ispunjene gradjane, da ce novim izbornim zakonom osigurati svoja elementarna ljudska i gradjanska prava. Prakticno, iznevjereni su svi osim vladajucih nacio-politickih oligarhija.

Prava lavina veoma negativnih ocjena na autore Nacrta srucila se tokom dvadesetodnevne javne tribine koju je proveo sarajevski dnevni list "Vecernje novine", a u kojoj je ucestvovalo 62 predstavnika politickih stranaka, nevladinih organizacija, gradjanskih udruzenja za zastitu ljudskih prava, udruzenja izbjeglica, pojedinaca, kao i clanovi radne grupe. U toj svojevrsnoj anketi cak 70 odsto ucesnika izrazilo se veoma negativno o Nacrtu zakona, a svoje nezadovoljstvo nisu krili ni clanovi radne grupe. "Sprijeciti etnicku homogenizaciju!", "Muzika za usi nacionalnih stranaka", "Nacrt protiv jednakosti", "Izbjeglice razmisljaju da bojkotuju izbore", "Nova kocnica za povratak", "Lakrdija i fasisticki poziv na etnicku podjelu BiH", "OHR i OSCE se kriju iza Ustava" - to su samo neke od formulacija nezadovoljstva ponudjenim nacrtom zakona. Uz to, u javnosti je transparentno iskazano nezadovoljstvo i zbog toga sto dokument jos nije integralno objavljen, a njegov "sazetak" u interpretaciji OSCE-a samo jos vise zamagljuje ovu ionako veoma komplikovanu zakonodavnu i izbornu materiju.

Za ovo sveopce nezadovoljstvo i duboko razocarenje ponudjenim dokumentom zaista ima veoma mnogo vrlo ozbiljnih razloga.

Nacrtom se, naime, predvidjaju samo neznatne (pozitivne) novine, koje, istini za volju, svakako nisu beznacajne, ali one ni izdaleka ne ispunjavaju ono sto su gradjani ocekivali. Najvaznije novine, kao sto su otvorene liste, preferencijalni sistem glasanja, pa cak i novi propis po kome 30 odsto zena mora biti ravnomjerno rasporedjeno na kandidatskim listama, te jos neke sitnije (u javnosti odmah okarakterisane kao "sminkerske"), predstavljaju, zapravo, kompromis koji su clanovi radne grupe, izgleda, jedino mogli postici.

Ono sto je u javnosti izazvalo najvise nezadovoljstva jeste cinjenica da Nacrt zakona podrzava etnicku diskriminaciju gradjana, jer se, kad je rijec o izboru clanova Predsjednistva ili o izboru za clanove Doma naroda parlamentarne skupstine, najmanje jednoj trecini birackog tijela (dakle gradjanima) negira i aktivno i pasivno biracko pravo. Nacrt na taj nacin, zapravo, drasticno krsi temeljna ljudska prava gradjana BiH u razlicitim formama i to ga, u ovoj varijanti, cini apsolutno diskriminirajucim i neprihvatljivim dokumentom.

I clanovi radne grupe, kao i predstavnici OHR-a i OSCE-a, svim silama su se upinjali da ovaj neprirodni i u sustini sam po sebi kontradiktorni kompromisni prijedlog opravdaju postojecim ustavnopravnim ogranicenjima koja proisticu, najprije, iz Daytonskog mirovnog sporazuma, a zatim i iz daytonskog Ustava BiH. Ali, pri tome, oni se nisu pozvali upravo na one (najvaznije) clanove i stavove ta dva dokumenta u kojima se nalaze rigorozna zastita ljudskih prava i onemogucava bilo kakva, a narocito etnicka diskriminacija ljudi. Jer, na primjer, i u Clanu 7 Generalnog okvira mirovnog sporazuma za BiH, a narocito u Aneksu 6 tog dokumenta, te u Clanu 2 Ustava BiH, naglasava se vrlo jasno neprikosnovenost ljudskih prava. U Clanu 10 Ustava BiH, u kojem se govori o amandmanima na Ustav, u stavu 2 specijalno se, u vezi sa osnovnim slobodama i pravima covjeka, naglasava da "nikakav amandman ovog Ustava ne moze da eliminise niti umanji prava i slobode navedene u Clanu 2 ovog Ustava, niti da izmijeni ovaj paragraf". Stav 4 Clana 2 Ustava BiH posebno obezbjedjuje odsustvo diskriminacije gradjana BiH po bilo kojem osnovu.

Ako se tim izricitim odredbama jos doda i cinjenica da su svi medjunarodni akti i povelje koje govore o ljudskim pravima i slobodama i njihovoj zastiti sastavni dio Daytonskog mirovnog sporazuma, a onda, po tome, i Ustava BiH i da su oni stariji i od samog Ustava BiH, onda je jasno da nikakav pravni, a ponajmanje politicki razlog ne moze biti opravdanje da se u Nacrtu izbornog zakona "ozakoni" diskriminacija ljudi. Zato, ako pravni eksperti tvrde da su postojale i da postoje ustavne smetnje da se sacini drukciji, nediskriminirajuci izborni zakon, onda su mogli, i radi pravilnog informisanja gradjana, ali i zarad sopstvene savjesti, insistirati upravo na ovim afirmativnim odredbama Daytonskog mirovnog sporazuma i Ustava BiH i istaci njihovu primarnu valjanost i prednost nad svim onim drugim, diskriminirajucim odredbama kojih svakako ima veoma mnogo. Dakako da od clanova radne grupe niko nije imao pravo da trazi da krse postojeci Ustav BiH, ali je i obicnom covjeku, nestrucnjaku za ustavnopravna pitanja, jasno da se i Ustav moze mijenjati po odredjenoj proceduri i da se u slucaju Nacrta izbornog zakona moze povesti inicijativa za donosenje amandmana na Ustav BiH, kojima bi ove diskriminirajuce odredbe bile anulirane, a novi izborni zakon zaista dobio istinske demokratske osobine. Ako je to jedini nacin, a jeste, da se sprijeci svaka, pa i diskriminacija gradjana u oblasti izbornog prava, onda i clanovi radne grupe na tome moraju insistirati i ne pristajati da formulisu zakon koji diskriminira gradjane i u mnogim drugim segmentima krsi ili ugrozava njihova prava i slobode.

Jer, dugorocno gledano, ovakav zakon, ako bi bio prihvacen, trajno bi etnicki, politicki i geografski podijelio BiH, potvrdio i ucvrstio etnicku homogenizaciju stanovnistva, a to znaci da bi, uz mnoge druge negativne efekte (onemogucavanje povratka izbjeglih i raseljenih, reduciranje ili oduzimanje razlicitih gradjanskih prava, ugrozavanje slobode kretanja itd.), definitivno i trajno udaljio BiH od svih evropskih i svjetskih integracijskih procesa.

Bas zato, treba se nadati da, uprkos snaznim otporima koji vladajuce nacional-politicke oligarhije (dakako, uvijek "u ime svojih naroda"!) pokazuju prema radikalno demokratskijem formulisanju novog stalnog izbornog zakona, a na cemu javnost insistira, predlozeni Nacrt izbornog zakona nece biti prihvacen ni od strane Upravnog odbora Vijeca za implementaciju mira, ni od strane Vijeca Evrope, institucija kod kojih je Nacrt bio na razmatranju i odobrenju. Ako se budu postivali temeljni evropski i svjetski standardi iz podrucja ljudskih prava, onda ne bi bilo ni logicno, ni dobro da bude odobren zakon koji dugorocno odredjuje sudbinu drzave BiH, a koji afirmise upravo diskriminaciju ljudi i njihovih temeljnih prava i sloboda. Upravo medjunarodna zajednica, ma sta to znacilo, duzna je da prije svih, i upravo uprkos snaznim otporima lokalnih naciokratija, obezbijedi primjenu tih standarda. Jer, bez isprazne frazeologije i slatkorjecive retorike, samo tako je jedino moguca dosljedna implementacija Daytonskog mirovnog sporazuma.

OSCE je tokom dva ljetna mjeseca, uz pomoc nekih eminentnih nevladinih organizacija organizovao javnu kampanju medju gradjanima mnogih gradova BiH, kako bi se saznalo sta oni zele od novog izbornog sistema. Ako se prihvati da je kampanja imala najbolje namjere, onda se ne moze poreci cinjenica da je dobijeno mnogo jasnih i nedvosmislenih odgovora - gradjani zele da preuzmu odgovornost za sudbinu svoje zemlje, ali bez diskriminacije i krsenja njihovih prava i sloboda. Nazalost, u Nacrtu zakona zahtjevi gradjana, uz pomenuto opravdanje radne grupe, u najvecoj mjeri nisu uzeti u obzir.

Ovih dana je, ocigledno, stigao "odgovor" Upravnog odbora Vijeca za implementaciju mira i Vijeca Evrope. Gradjani BiH jos ne znaju ni kako izgleda integralni tekst Nacrta zakona, a jos manje znaju sta stoji u toliko ocekivanom odgovoru nadleznih evropskih institucija. Zasto se to od njih toliko sakriva nije jasno, ali je sasvim jasno zasto je kod gradjana naraslo neskriveno nezadovoljstvo takvim odnosom OSCE-a i OHR-a prema njima i zasto postoji opasnost od svojevrsnog bojkota takve prakse.

OSCE sada namjerava da organizuje novu javnu debatu, ovaj put, navodno, o konkretnom tekstu Nacrta. Hoce li, prije toga, javnost biti detaljno informisana o primjedbama koje su stigle iz pomenutih evropskih institucija nije samo retoricko pitanje. Gradjani su jasnim odgovorima i jos jasnijim zahtjevima potvrdili svoju privrzenost odredbama medjunarodnih dokumenata o ljudskim pravima i, jos vise, svoju privrzenost ideji demokratizacije i oblikovanja civilnog drustva u BiH, kao integralnom dijelu Evrope i svijeta. Ali, ako i nova javna debata o Nacrtu izbornog zakona bude imala istu sudbinu, onda je uopce ne treba voditi, niti uzalud trositi vrijeme, energiju i novac. Zato se cini da bi ta nova javna debata, zapravo, trebalo da se povede u cilju pokretanja inicijative za usvajanje ustavnih amandmana, ako je to jedini nacin da se zelje, zahtjevi i nade gradjana BiH zaista ostvare. Dakako, ako je ikome uopce stalo do toga.

Slavko SANTIC (AIM, Sarajevo)