SODOMA i ODORA

AIM, ZAGREB, 29.9.1999. Tog jutra - bila je srijeda, 22. rujna - na zagrebackom Opcinskom sudu pocinjao je jedan uobicajeni radni dan. Ljudi su ulazili i izlazili iz goleme Palace pravde i nitko nije primijetio ulazak stanovitog Mate Oraskica; on je, naime, bio toliko "neprimjetan" da ga nisu zapazili ni ljudi koji primaju placu da bi zapazali i pretresali gradjane koji ulaze u sud. Oraskic je tako s "walterom" usetao u zgradu, popeo se na prvi kat, usao u sobu broj 121, onda je izvadio pistolj i hladnokrvno poceo pucati: po dva metka u glavu namijenio je svojoj dvadeset sestogodisnjoj supruzi Gordani Oraskic, njezinoj cetrdesettrogodisnjoj odvjetnici Hajri Prohic, tridesetosmogodisnjoj sutkinji Ljiljani Hvalec i cetrdesettrogodisnjoj zapisnicarki Stanki Cvetkovic. Ova potonja jedina je i prezivjela - doduse, s teskim tjelesnim ozljedama - Oraskicev zlocinacki pohod po sudnici.

Narednih dana o Mati Oraskicu saznat cemo gotovo sve: da ima dvadeset i osam godina, da je tog jutra u sud dosao zbog brakorazvodne parnice, te da je 19. kolovoza ove godine suspendiran iz policijskih redova zbog kradje nekih dokumenata. Na ovom mjestu cemo se zaustaviti zbog fenomena koji u Tudjmanovoj zemlji iz dana u dan poprima sve drasticnije razmjere: Mato Oraskic je, naime, tek najsvjeziji lik iz bogate galerije zlocinaca sto su onu tanku liniju koja kriminalce dijeli od normalnih gradjana preskocili u policijskim cokulama. Ako se malo bolje zagledamo, u toj galeriji navodnih cuvara naseg mirnog sna vidjet cemo notorne ubojice, kradljivce automobila i dilere droge, ali sve to nece biti dovoljno da bismo zaustavili napad citave sile kojekakvih policijskih sefova, koji ce nam zamahati papirima sto govore da je Mato Oraskic iz njihovih casnih redova odstranjen citavih dvadeset dana prije nego sto je odlucio napraviti pokolj i njima nitko ziv na ovome svijetu nece uspjeti objasniti da ludilo njihova dojucerasnjega kolege nije rodjeno u tih dvadeset dana koje je proveo bez znacke i sluzbenog pistolja za pojasom. Naravno, tim bi ljudima jos besmislenije bilo pojasnjavati kako je Oraskic, po svemu sudeci, neuracunljiv i stupio u njihove redove.

Slucaj Mate Oraskica tek je posljednji primjer razbojnickog ponasanja hrvatskih policajaca kojima, ocito, omiljenu razonodu predstavlja ubijanje boga u neduznim gradjanima. Tako je 15. rujna 1995., po nalogu osjecke ispostave Sluzbe za zastitu ustavnoga poretka, na informativni razgovor priveden slavonskobrodski biznismen Sefik Mujkic, a razlog njegova privodjenja bila je sumnja da spijunira u korist bosanskih Srba. Nakon sto je "razgovor" u policijskoj zgradi u Slavonskom Brodu zavrsen, obitelj Mujkic dobila je Sefikovo mrtvo tijelo koje je bilo modro od udaraca. Ubili su ga agenti SZUP-a Miroslav Tarnaj i Zlatko Plazibat, a sluzbeno je obrazlozenje glasilo da je Sefik Mujkic preminuo od posljedica psihickoga soka izazvanog predocavanjem dokumenata o njegovoj spijunskoj aktivnosti. No, sudeci po izvjestaju sudskoga vjestaka, koji je izjavio da se ne moze utvrditi tocan broj udaraca koje je dobio privedeni, ali da ih je bilo "mnogo, izvanredno mnogo", Mujkic je umro od necega sto je puno banalnije od psihickoga soka. SZUP-ovi djelatnici Plazibat i Tarnaj osudjeni su na po pet i pol godina robije, ali je odlukom Vrhovnoga suda slucaj vracen na ponovno sudjenje, ubojice su pustene da se brane sa slobode, a upravo je ovih dana u Slavonskom Brodu poceo ponovni proces ubojicama Sefika Mujkica.

Godinu dana kasnije, tocnije u rujnu 1996., bosanskohercegovacki drzavljanin Munever Katanic priveden je u Prvu policijsku postaju u Dubrovniku, jer mu je istekla dozvola boravka u Hrvatskoj. U recenu je postaju doveden ziv, ali je iz nje iznesen mrtav. U policijskom saopcenju koje je izislo poslije toga stajalo je da kod Katanica prilikom uhicenja
"nisu pronadjeni predmeti pogodni za samoozljedjivanje", ali je isto tako pisalo da je privedenome, na njegovu molbu, "ostavljena tek kutija s nekoliko cigareta i plasticni plinski upaljac". Kako stoji u priopcenju, obdukcijom je utvrdjeno da se najvjerojatnije radi o trovanju ugljicnim monoksidom, te je nacelnik Policijske uprave dubrovacko-neretvanske donio rjesenje o udaljenju s posla i pokretanju stegovnog postupka protiv cetvorice dezurnih policajaca. Naravno, ne zato sto su Munevera Katanica nasmrt prebili, nego zato sto su mu dopustili da zadrzi upaljac i cigarete, a pusenje je - to je opcepoznata stvar - stetno za zdravlje.

Od svih zagrebackih policijskih stanica, po svojim je "suptilnim" metodama narocito poznata ona na Trnju. Dvadeset jednogodisnji Vladimir Piskulic priveden je prosle godine na saslusanje u recenu policijsku stanicu, a jutro nakon toga prebacen je u bolnicu gdje su mu ustanovljene modrice po cijelome tijelu. Policija je lijecniku kazala da je Piskulic "pao na stubistu u postaji", a tjedan dana nakon policijskog tretmana Vladimir je preminuo. Policijski su organi kasnije saopcili da je Piskulic umro od prevelike doze lijekova, a formulaciju po kojoj je "pao na stubistu u postaji" promijenili su u jednako neuvjerljivu konstrukciju da je "pao sa stolice". U trnjansku je policijsku stanicu u kolovozu prosle godine priveden i Ilija Misic zbog sumnje da se bavi svercom automobila i cigareta. Buduci da tijekom informativnih razgovora nista nije htio priznati, slijedilo je batinanje koje bi, vjerojatno, potrajalo do smrti da Misic spas nije potrazio skocivsi kroz zatvoreni prozor na drugom katu policijske zgrade. Premda su policijski organi tvrdili da nikakva premlacivanja nije bilo, masnice po Misicevim ledjima ne mogu se tumaciti spektakularnim sudarom s asfaltom.

Jedan od svakako najekstremnijih primjera policijskoga bahatluka zabiljezen je 2. studenoga 1996. u Djakovu. Bilo je pola sata iza ponoci kad je u taj grad banulo dvadesetak pripadnika Specijalne policije PU Osjecko-baranjske. Dosli su u nekoliko sluzbenih vozila s ukljucenim rotirajucim svjetlima, u sluzbenim uniformama i sa sluzbenim naoruzanjem, a cilj njihova nenajavljenog posjeta bilo je utjerivanje straha u kosti neduznim gradjanima. Divljanje je pocelo pred kaficem "Pink Panther" gdje su ljutiti specijalci pucali u procelje zgrade i zapalili plasticnu tendu iznad ulaznih vrata u kafic. Usput su pretukli jednog maloljetnika, a potom se mjesto njihova borbenog djelovanja preselilo pred pecenjarnicu "Pam-Pam". Orgijanje razjarenih specijalaca svrsilo je u disko-klubu "Samba", a epilog ove ogranicene policijske operacije bio je stravican: vise od trideset osoba dobilo je teske, teze i lakse tjelesne ozljede; mnogi su dobili potres mozga, bilo je polomljenih noseva, slomljenih ekstremiteta i izbijenih zuba. Specijalci su, za razliku od nevinih gradjana, prosli s laksim novcanim kaznama. Razlog njihovu nocnom pohodu na Djakovo bila je osveta za kolegu koji je ubijen pred "Pink Pantherom", a uzrok je navodna neuracunljivost vecine "nocnih vitezova".

Potkraj 1997. godine devetnaestogodisnji Milan Djekic poginuo je pred splitskim klubom "Palladium", a metak koji mu je dosao glave ispaljen je iz pistolja zapovjednika antiteroristicke jedinice MUP-a Vinka Budise. Prema izjavama svjedoka, ubojstvo se dogodilo nakon pijane svadje dviju zavadjenih skupina mladica, a glavnim izazivacem okarakteriziran je upravo MUP-ov specijalac. Budisa je, po ocevicima, nasrnuo na Djekiceva brata Zeljka, a ovaj je, pokusavajuci izbjeci sukob, odlucio otici iz lokala. Nakon toga je Budisin pistolj opalio usmrtivsi Milana Djekica. Policija je u svom izvjestaju zaobisla izjave svjedoka, a javnosti je ponudila potresnu sliku na kojoj se zapovjednik specijalaca nalazi na tlu i pokusava dohvatiti pistolj, dok po njemu pljuste udarci. Zbog napada na sluzbenu osobu podnesena je kaznena prijava protiv Zeljka Djekica, a organi reda, koji su se ubrzo nakon ubojstva nasli na mjestu zlocina, Vinka Budisu nisu priveli cak ni na informativni razgovor. Split, takodjer, pamti i slucaj premlacivanja Jehovina svjedoka Nikse Violica kojeg su temeljito "obradili" pripadnici 72. bojne Vojne policije. Razlog je bilo Violicevo odbijanje da - zbog vjerskih uvjerenja - obuce uniformu Hrvatske vojske.

Treceg rujna 1998. u splitskoj je bolnici preminuo cetrdeset cetverogodisnji stomatolog iz Genove Riccardo Cetina. Sve je pocelo dva dana ranije u gostionici "Vis" na Jadranskoj magistrali izmedju Splita i Sibenika: Cetina je navodno narusavao javni red i mir sto se ocitovalo u nehoticnom razbijanju boce likera. Na poziv vlasnika spomenute birtije sibenska je policija krenula u lov na djenoveskog zubara, te su ga pokusali zaustaviti kod benzinske crpke u Primostenu. Nije im uspjelo, jer je Riccardo stisnuo gas, a policija ga je ulovila tek nakon sto se sudario s vozilom ceskih registarskih oznaka. Odmah su ga poceli krvnicki mlatiti, a on se, nakon sto su mu skinuli lisice, ponovno dao u bijeg. No, policija ga je ubrzo sustigla i cijeli je postupak batinanja jos jednom ponovljen. Bilo je to sasvim dovoljno da Riccardo Cetina izdahne.

Hrvatska se tako svrstala medju rijetke zemlje u kojima policajci ubijaju strane turiste zbog remecenja javnog reda i mira, dok dokazane kriminalce i misteriozne ubojice pustaju da slobodno secu ulicama. Dokaz tome je i cinjenica da policija vec mjesecima ne uspijeva rasvijetliti mafijaske likvidacije Ivana Sakote, Spejtima Tacija, Ibrahima Dedica, Mijata Vrdoljaka, Bernarda Hutinskog, Ivana Mirka Krpelnika, Alberta Burica, Zeljka Sobota i Omera Zahirovica. Njihove ubojice nisu, naime, strani turisti, a pored toga nisu narusavali javni red i mir.

IVICA DjIKIC