HUMANO U TESKIM USLOVIMA

Kako zive zatvorenici u RS

Banjaluka, 28. septembar 1999. (AIM)

U Republici Srpskoj kazna zatvora izdrzava se u pet kazneno-popravnih ustanova i to u Banja Luci, Bijeljini, Doboju, Srbinju (Foci) i Srpskom Sarajevu. Zatvorski sistem u ovom entitetu naslijedjen je iz pravnog sistema Socijalisticke Republike Bosne i Hercegovine i regulisan Krivicnim zakonom iz

1. godine, koji je u oblasti krivicnih sankcija putem amandmana doradjivan sve do 1992. godine.

U januaru 1993. godine RS je proglasila Zakon o primjeni krivicnih sankcija, kojim se zaljelo u ovu oblast "uvesti savremene ideje u veoma osjetljiva podrucja ljudskih prava i sloboda pomocu normativnih pravila" (Goran Bubic: "Zakon o primjeni kaznenih sankcija: tumacenje, sprovodjenje i rjecnik pojmova", Banja Luka).

Zatvori u RS zakonom su ustanovljani kao nezavisne institucije, koje mogu biti ukinute samo na osnovu drugog zakona, a direktore zatvora i njihove pomocnike postavlja i razrjesava sa duznosti Vlada na prijedlog ministra prevde.

Kako je i ovu oblast pravosudja, a u okviru priprema BiH za ulazak u Savjet Evrope, neophodno uskladiti sa evropskim standardima, na osnovu dogovora zvanicnika Savjeta Evrope i predstavnika RS, odnosno BiH, dogovoreno je da Savjet Evrope u okviru Themis plana 'Projekat 4 - zatvori', posjeti zatvorske institucije u RS i upozna se sa situacijom u njima.

Ovaj dogovor rezultirao je opseznim izvjestajem, koga su nakon obilaska svih zatvora sacinili Roj Volmsija, predstavnik uprave za istrazivanja Ministarstva unustrasnjih poslova Velike Britanije i Dragan Nestorovic, clan Uprave zatvora Svedske. Osim analize stanja u zatvorima, pomenuti izvjestaj sadrzi i niz preporuka za reformu u skladu sa evropskim zatvorskim pravilima.

Protekli rat i slozena ekonomska situacija i u ovoj oblasti ostavili su ozbiljne poslijedice ne samo na fizicko stanje objekata, nego i kvalitet zivota zatvorenika (ishrana, grijanje, higijena) kao i na kadrovsku strukturu osoba zaposlenih u ovim institucijama. Prema Zakonu o izdrzavanju kazne zatvorenici se po dolasku primaju u jedinice za prijem i oslobadjanje u kojima provode do trideset dana. Medjutim, zbog nedostatka strucnog osoblja, takve jedinice ne postoje u zatvorima u Doboju i Bijeljini. U oba ova zatvora ne postoji rukovodilac za tretman, s tim sto u Doboju sadasnji upravnik zatvora Miroslav Vidic, postavljen na funkciju 1992. godine, koji je ranije obavljao posao vaspitaca, obavlja sve poslove socijalne analize zatvorenika. Prema misljenju predstavnika Savjeta Evrope, iznesenom u njihovom izvjestaju, u zatvoru koji moze primiti 160 osoba i ciji je kapacitet popunjenosti 48 odsto, jedna osoba nije u mogucnosti pokriti poslove vaspitaca, socijalnog radnika i psihologa.

Situacija u tom pogledu znatno je povoljnija u zatvorima u Banjaluci i Srbinju, gdje psiholozi u toku cijelog izvrsavanja kazne tijesno saradjuju sa zatvorenicima. Rad sa zatvorenicima se odvije u grupama koje se krecu od trideset lica (Srpsko Sarajevo) do 60 u Banja Luci.

Poseban problem u svim zatvorima predstavlja razdvajanje razlicitih kategorija zatvorenika. Tako se desavaju slucajevi da su u pojedinim zatvorima, uprkos striktnim pravilima, zene kojima je odredjen pritvor smjestene skupa sa zenama koje se nalaze na izdrzavanju kazne.

Higijenski uslovi u svim zatvorime su ispod predvidjenih kriterija i oni se odnose, kako na sanitarne cvorove, spavaonice, tako i na kuhinje. Zatvor u Banja Luci suocen je sa hronicnim nedostatkom snabdijevanja vodom, sto dodatno otezava uslove boravka. Ista situacija je i sa pruzanjem adekvatne medicinske zastite, tako da je u tom pogledu situacija u KPD Srpsko Sarajevo alarmantna.

Ono sto je poseban problem i na sto se upucuje sve vise zamjerki jeste pritvor, odnosno mjera lisenja slobode, koja se izrice licima za koja postoji osnovana sumnja da su pocinila krivicna djela za koja se izrice kazna zatvora. Aktuelni pravni sistem, uprkos striktnim normama Zakona o krivicnom postupku, lica u pritvoru drzi izmedju jedne i jedne i po godine (kakav je slucaj u Banja Luci). Aktivnosti tih lica svedene su na desetominutne setnje tri puta njedeljno, a oni su uskraceni i za primanje pomoci osoba zaduzenih za tretman, redovno informisanje, kao i upraznjavanja svojih vjerskih potreba.

Poseban problem jeste nedostatak osoblja u zatvorskim ustanovama, na sto ukazuje i podatak da je u zatvorima RS popunjeno 70 odsto predvidjenih radnih mjesta. Zaposleno osoblje, zbog nedostatka sredstava, ima male ili nikakve mogucnosti strucnog usavrsavanja, a istrazivanja pokazuju da cak 25 procenata zatvorenika zahtijeva socijalnu psiholosku pomoc, koju nije moguce obezbijediti.

Nedostatak strucnih kadrova odrazava se ne samo na sam postupak resocijalizacije zatvorenika, nego i za njihovo pripremanje za pustanje na slobodu. U Srpskom Sarajevu ne postoji Centar za socijalni rad, tako da se samo uz pomoc porodice, a i to nije pravilo, takva lica pripremaju za slobodu. Saradnja sa predstavnicima Centra za socijalni rad nije bolja ni u drugim sredinama, a opsta ekonomska situacija i velika nezaposlenost ne ostavlja tim licima gotovo nikakvu mogucnost da se nakon izdrzane kazne zaposle i lakse prilagode drustvu i porodici.

U RS rad se smatra osnovnim programom rada sa zatvorenicima. U Banja Luci je 80 procenata zatvorenika sposobno za rad i svi su zaposleni u pekari, kuhinji, zatvorskoj poljoprivrednoj ekonomiji, u radionicama, a jedna cetvrtina zatvorenika je angazovana na radu izvan zatvora. Slicna situacija je i u ostalim zatvorima u kojima su svi sposobni zatvorenici radno angazovani.

Ono sto se procjenjuje kao kljucni problem jeste polozaj maloljetnika i zenskih osoba. U RS ne postoje posebne ustanove u kojima bi te kategorije lica izdrzavale kaznu. Jedina ustanova koja je odvojena za posebne kategorije zatvorenika nalazi se na Sokocu i u nju se smjestaju lica kojima se izrice mjera obaveznog lijecenja i cuvanja u zatvorenim ustanovama.

U postojecim zatvorima odvojena su krila u kojima zenske osobe izdrzavaju kaznu i u kojima na licni zahtjev i uz saglasnost nadleznih organa najcesce zajedno rade sa muskarcima u zatvorskim kuhinjama.

Na problem maloljetnih delikvenata i sto brze rjesavanja ovog pitanja, ukazuju kako sudije, tako i socijalni radnici. "Prema zakonu, maloljetnik se u slucaju sumnje da je izvrsio tesko krivicno djelo, smjesta u pritvor sa punoljetnim licima. Kako pritvor ne moze trajati duze od mjesec dana, a sudski postupak traje najmanje sest mjeseci, ova lica se nakon toga pustaju na slobodu", kaze Dragan Miljevic, sudija Okruznog suda u Banjaluci, dodajuci da to dodatno otezava sudski postupak.

U nedostatku specijalizovanih vaspitno-popravnih ustanova za maloljetnike, takva lica su duzi vremenski period bila upucivana na izdrzavanje mjere u SR Jugoslaviju. Kako se nakon izbijanja krize u Jugoslaviji od te prakse odustalo, sada se, kaze sudija Miljevic, izrecene sankcije ne mogu nigdje sprovesti.

Nikola Doprontic, socijalni radnik angazovan na poslovima sa maloljetnim delikventima u Centru za socijalni rad Banja Luka, ukazuje na potrebu da se postojeci vakuum u ovoj oblasti treba sto prije rijesiti. Stoga, socijalni radnici, umjesto izgradnje potpuno novih ustanova, predlazu da se pri postojecim zatvorima izgrade specijalizovane ustanove za maloljetne delikvente (VP domovi i maloljetnicki zatvori), koji bi se logisticki naslanjali na vec postojece KPD.

Pomocnik ministra za pravosudje u Vladi RS Strahinja Curkovic najavljuje da njegovo ministarstvo radi na izradi liste prioriteta, kako bi se gdje god je to moguce, situacija u zatvorima RS poboljsala. Ako se zna da je, nakon NATO udara

1. godine, zatvor u Srbinju (Foca) pretrpio stete u iznosu od dva miliona konvertibilnih maraka, onda, kaze Curkovic, mnogo toga zavisi od sredstava kojima ministrstvo pravde bude raspolagalo.

Ono sto je zakljuceno nakon ekspertske analize predstavnika Savjeta Evrope, jeste da se zaposleni u svim KP domovima u RS korektno i profesionalno odnose prema zatvorenicima. Zatvorenici, posebno mladji, se strucno osposobljavajua, stepen kaznjavanja izolacijom je nizak, humano se postupa prema dobno starijim zatvorenicima, pogotovo zenskog pola i svakodnevno se nastoji da se boravak u tim ustanovama ucini humanijim.

Gordana Katana (AIM)