TUDjMAN OTVORIO KAMPANJU

AIM, ZAGREB, 28.9.1999. Narednih dva ili tri mjeseca povecat ce se pritisci na Hrvatsku, izjavio je ovih dana hrvatski predsjednik Franjo Tudjman pozivajuci gradjane da ne gube svijest, ovo je doslovan citat, i odlucnost. Premda nije objasnio zbog cega ce ti pritisci rasti, i premda se posluzio vec debelo otrcanom floskulom kako ti pritisci smjeraju vratiti Hrvatsku na Balkan, jedva da ima ikakve dileme na sto je konkretno Tudjman mislio.

Mislio je po svemu sudeci na sve zaostrenije odnose s Haaskim sudom, koji nakon odbijanja sluzbenog Zagreba da izruci hercegocackog warlorda Mladena Naletilica Tutu glavinjaju prema najnizoj tocki otkako je ovaj Sud utemeljen. Tudjman sada trasira dionice od novih tri mjeseca tog glavinjanja, sugerirajuci da Tuta nece biti za to vrijeme izrucen ni po cijenu da joj se nametnu sankcije (na ovo upucuju i neke usputne indicije, kao izjava ministra Juraja Njavre koji je na pitanje u Saboru zasto ne podnese ostavku kako je najavio u slucaju Tutinog izrucenja, mirno odgovorio - pa, Tuta jos nije izrucen!).

Ovaj scenarij izazivanja sankcija, koji se mogao roditi samo u glavi nekoga tko i vlastiti potop smatra nekakvim rjesenjem, postaje razumljiviji ako se zna da se spomenutih tri mjeseca otprilike poklapaju s vremenom koje je preostalo do cetvrtih parlamentarnih izbora. Racunica je jasna. Po Tudjmanu, bolje je izgubiti dobro ime u svijetu nego izbore, i zato ce se odnosi s medjunarodnom zajednicom do kraja godine tretirati kao prvorazredno unutrasnjepoliticko pitanje. To znaci da ce se ti odnosi zaostravati onoliko koliko je potrebno da se homogenizira biracko tijelo s kojim HDZ racuna na predstojecim izborima, a ne treba previse socioloske imaginacije za zakljucak da se radi o nacionalno najostrascenijem i politicki najkonzervativnijem dijelu hrvatske populacije.

No, rijec je i o najpostojanijem dijelu birackog korpusa, za koji je karakteristicno da mu je prvi politicki izbor u pravilu i posljednji, preciznije oni koji se opredjele za HDZ najcesce ne prilaze nijednoj drugoj stranci. Ali, u posljednjih godinu-dvije s tom vjernom vojskom dogadja se jedan drugi problem. Ona se pocinje hladiti i distancirati od sluzbene politike HDZ-a, drzeci da je on devalvirao svoja izvorna nacela i to u nizu pitanja, pocev od socijalno pravedne i postene drzave, koliko god to uvijek bila gola fraza, do odnosa s opozicijom, koji se smatraju previse popustljivim, i posebno odnosa sa svijetom, koji se smatraju jos popustljivijim.

Zbog toga HDZ-ovi biraci pocinju u posljednje vrijeme sve cesce preskakati izbore, tj. ostajati kod svojih kuca, tako da izborna apstinencija, dosad gotovo eksluzivna bolest opozicije, sada pocinje muciti i vladajucu stranku. Tudjmanov govor u Koprivnici je, prema tome, klasican predizborni istup, koji ima ambiciju vratiti pod HDZ- ovu zastavu pokolebane i razocarane pristase, kako bi se ponovno domoglo izbornog tijela ako ne od cetrdesetak posto kao u najboljim godinama, onda svakako ne ispod trideset posto, sto bi mozda moglo donijeti barem relativnu vecinu zastupnika u Saboru.

Tudjmanov govor je predizboran jos po necemu. Posljednjih mjeseci on je izbacio iz svog rjecnika djetinjarije o hrvatskom gospodaraskom i inim cudima, priznajuci da zemlja ima problema, ali to relativizira time da probleme imaju i najrazvijenije zemlje u svijetu, a posebno time da su za to odgovorni svi, od njega osobno, do opozicije, Crkve i ostalih. Ovo umakanje opozicije u lonac zajednicke odgovornosti ostar je Tudjmanov odgovor na kritike koje se u posljednje vrijeme upucuju vlastima iz vrha crkvene hijerarhije, a iz redova opozicije jos i mnogo prije. Premda pokusaj da se dio odgovornosti prevali na ledja drugih izgleda krajnje prozirno i naivno, bilo bi lose sasvim ga potcjeniti.

U podtekstu Tudjmanove zaoke na racun Crkve je sasavim tocna konstatacija da je HDZ svih proteklih godina uzivao diskretnu, a na nizim razinama cesto i otvorenu podrsku crkvenih ljudi, a nije previse krscanski ni viteski, implicitno porucuje Tudjman, odustati sada kada njegovoj stranci vise ne cvjetaju ruze. Sto se tice opozicije, nju se prilicno vjesto ali na kraju ipak bezuspjesno pokusalo uvuci pod zajednicku kabanicu tako sto se prvi put pristalo da se izborni zakon donese u dogovoru s njom a ne jednostranim nametanjem kao svih ovih godina. Cilj je bio jasan. Opozicijskim strankama izaslo bi se ususret oko nekih starih i nikada ispunjenih zahtjeva, kao sto je nadzor izbora, ali bi zauzvrat ona legitimirala izbore kao slobodne i postene, a to bi poslije bilo tesko opovrci i ako oni to uopce ne bi bili.

Opozicija se izvukla iz tog ljubaznog ali lukavog zagrljaja na taj nacin sto je razvrgla sporazum s HDZ-om, iskoristivsi nespremnost vladajucih da ispune onaj njegov dio koji je predvidjao
demonopolizaciju Hvatske televizije. Nakon toga, i HDZ je primjenio slican takticki manevar, izjavljujuci da ako opozicija istupa iz sporazuma, onda on vise ne obavezuje ni vladajucu stranku. Zato se zaprijetilo da ce se ponovno aktivirati stara izborna formula za izbor zastupnika "dijaspore", koja je HDZ-u prakticki unaprijed osiguravala dvanaest zastupnickih mjesta u Saboru (po spomenutom sporazumu taj bi broj bio najvjerojatnije prepolovljen).

Ovo je po svemu sudeci varka, sracunata samo na to da se opozicija vrati u sporazum, i time se zastiti barem jedan bok prema medjunarodnoj zajednici, koja je otpocetka inzistirala na tom sporazumu i prakticki ga sponzorirala. U ovom slucaju medjunarodna zajednica nije u poziciji da samo apelira i pledira, nego i da povuce poteze kojim se moze izravno umijesati u izbore (prakticki vetirati izbore u "dijaspori", posebno u Bosni i Hercegovini, gdje je u nacrt novog izbornog zakona vec i ugradjena odredba da gradjani BiH koji budu izabrani na funkcije u drugim drzavama moraju u roku dva dana vratiti mandate).

Najnoviji potezi i izjave Tudjmana i njegove stranke pokazuju da HDZ uoci izbora manevrira u bitno suzenom prostoru. S jedne strane, pad popularnosti tjera stranku da se vrati "izvornim" nacelima, a to prakticki znaci da se jos vise radikalizira i zauzme borbeniji stav u odnosima s opozicijom i sa svijetom. S druge strane, ako zeli prezivjeti ocekivani neuspjeh na izborima, ona ne moze prekinuti bas sve odnose s opozicijom, jer cak i da skupi nekih tridesetak posto glasova nece vise moci vladati sama, nego u nekoj parlamentarnoj koegzistenciji s opozicijom.

Slicno vrijedi i za medjunarodnu zajednicu. Gubitak podrske medju vlastitim biracima tjera HDZ da se jos vise busa u patriotska prsa, vristi protiv "povratka na Balkan", odbija izrucenje najbesprizornijih haaskih optuzenika itd, uzdajuci se da Hrvatskoj nece biti uvedene sankcije bas uoci izbora, kada se na drzavnom kormilu ionako ocekuju znacajnije promjene. S druge strane, sef diplomacije Mate Granic poslan je, poput dezurne patronazne sestre, u New York da izbjegne najvece lomove u odnosima sa svijetom, opet zato da se, slicno kao s opozicijom, zadrze kakvi-takvi kontakti, i sprijeci da se nakon izbora na vladajuce svali nakupljeni bijes izigrane medjunarodne zajednice.

MARINKO CULIC