Seobe Srba pod Milosevicem

Dosije

Procjenjuje se da je u proteklih deset godina vlasti Slobodana Milosevica oko milion i pol Srba napustilo svoje domove, gradove i sela. Jedni su dosli u izbjeglistvo u Srbiju; drugi su bjezeci od ratova i bijede otisli u druge drzave

AIM, PODGORICA, 27. 9. 1999. (Od dopisnika AIM iz Beograda)

Nema niti jedne fotografije ili video snimka predsjednika SR Jugoslavije Slobodana Milosevica sa izbjeglicama - kako s onim iz bivse Krajine i Bosne, tako i s ovim sa Kosova danas. Nikad ih nije obisao: ni kada su poslije izgubljenih ratova 1995. ceste zakrcile beskrajne kolone traktora, zapreznih vozila i pretovarenih kamiona sa zenama, djecom, starcima i raspustenim vojnicima, niti kada su Srbi sa Kosova 1999. dozivjeli sudbinu prekodrinskih Srba. Do toga svakako nije doslo zbog predsjednikove prezauzetosti - nista i nitko kao izbjeglice ne svjedoci tako ubjedljivo o potpunoj promasenosti i slomovima svih Milosevicevih politika. Svjestan te cinjenice, njegov rezim nije birao, niti bira, nacine kako da iskali svoj bijes po tom svijetu koji je osim akcenta sve izgubio: od isporucivanja Krajisnika kao topovskog mesa Zeljku Raznatovicu Arkanu i njemu slicnim 1995, do natjeravnja 1999. na povratak Srba izbjeglih sa Kosova premda im tamo zivoti punom smislu rijeci vise o tankoj niti.

Procjenjuje sa da samo u SR Jugoslaviji ima vise od 700 000 izbjeglica iz Hrvatske i Bosne, te jos 200 000 sa Kosova. Njihove seobe zapocele su smrcu bivse Jugoslavije, kada je njena teritorija postala poligon crtaca mapa novih "velikih" nacionalnih drzava utemeljenih na etnickom inzenjeringu. Osnovni ton tom procesu davao je Milosevic sa svojim trabantima, mada su ga u stopu slijedili pandani u nekim drugim bivsim republikama. Kako je u to vrijeme tadasnji predsjednik Srbije izgledao mocan i nezaustavljiv, ovi su se cinili tek blijedim imitatorima koji ne biraju sredstva u borbi protiv njega.

Kao i Srbi, na tuzni izbjeglicki put i to prije njih, krenuli su Hrvati, Muslimani, a sa Kosova tamosnji Albanci. Njihove seobe su direktno uzrokovane nacinom na koji su se po diktatu iz Beograda stvarale srpske samoproklamirane drzave Krajina i Republika Srpska 1991/92, odnosno, upravljanje Kosovom i "rjesavanje" albanskog pitanja od 1987. Povratkom pobrojanih, poslije dobijenih ratova, obicno je uslijedio zestoki revansizam. Cesto nije trebalo ni da dodje do konkretnih suceljavanja: u toku balkanskih ratova na kraju dvadesetog stoljeca svaki od sukobljenih naroda dobro je naucio da se vojska suprotne nacionalnosti ne docekuje u sopstevnim kucama. Masove grobnice civila i ratnih zarobljenika kojih je bilo na pretek davale su im za pravo.

IZBJEGLICKI VALOVI

Period od 1990 - 1999. moze se podjeliti na nekoliko osnovnih srpskih izbeglickih (i) ili raseljenickih valova. Prvi je napustanje velikih gradova u Hrvatskoj i Bosni, te onih sredina gdje su Srbi bili u manjini i odlazak u samoproklamirane Krajinu ili Republiku Srpsku, Srbiju ili trece zemlje. Rijec je o predratnim seobama ili onim u prvim mjesecima rata, a osnovni motivi su bili pritisci vlasti, revansizam, nesigurnost i pomanjkanje egzistencijalne perspektive, te zelja da se bude u sopstvenom nacionalnom okruzenju.

Drugi val predstavljaju zbjegovi pred ofanzivnim akcijama oruzanih snaga Hrvatske vojske ili Armije BiH: u ljeto

1. desetaka hiljada ljudi sa Banije i iz istocne Slavonije bilo je u izbjeglistvu; nekoliko desetaka hiljada je napustilo svoje domove u dijelu zapadne Slavonije decembra iste godine; januar 1993 znacio je izbjeglistvo za nekoliko hiljada Srba iz Ravnih Kotara nedaleko od Maslenice; poslije 1. maja 1995 (hrvatska ofanziva "Bljesak") predstavljala je kraj Srba u ostatku zapadne Slavonije sa centrom u Okucanima, a pocetkom augusta iste godine ("Oluja") gotovo cjelokupno srpsko stanovnistvo - vise od trista i sezdeset hiljada ljudi - napustilo je zapadni dio bivse Krajine sa centrom u Kninu da bi u oktobru 1995, istu sudbinu dozivjela i Bosanska Krajina.

Treci val sacinjavale su izbjeglice nakon potpisivanja mirovnih sporazuma. Rijec je o Srbima iz dijela Sarajeva pod kontrolom Republike Srpske poslije Dejtonskog sporazuma i polaganog i tihog iseljavanja iz istocne Slavonije, Baranje i zapadnog Srema nakon Erdutskog sprazuma 1995, te Srbima sa Kosova poslije Kumanovskog sporazuma 1999.

Za sve ovo vrijeme, odvijao se, naoko skriven, cetvrti izbjeglicko-iseljenicki val: Srbiju konstantno napustaju studenti i strucnjaci, ali i ostali koji zele zivjeti od sopstvenog rada, bez ratova, nacionalnih prebrojavanja...

OD ZLA NA GORE

Kada je rijec o izbjeglicko-raseljenickom zivotu , on se konstantno pogorsavao. Ljeta 1991. rezimski politicari su se utrkivali u brizi za srpske izbjeglice iz Hrvatske, drzavna televizija iz sata u sat pratila njihovo kretanje, a humanitarna pomoc iz Srbije slana je i kad je trebalo i kada nije. U traganju za opravdavanjem rata, naime, svaka zrtva je bila dobrodosla. Kako su srpske vojske i bivsa JNA napredovale, najveci dio tih ljudi se vratio svojim kucama ili su se uselili u kuce izbjeglica hrvatske nacionalnosti sa istog teritorija. No, radilo se samo o privremenom stanju: za nekoliko godina opet ce biti prinudjeni da krenu u novu seobu.

Izbjeglice iz zapadne Slavonije iz decembra 1991. vec su predstavljale monetu u trgovini teritorij za stanovnistvo: srpske snage zauzele su Vukovar, hrvatske trupe narecenu teritoriju, pa je Sarajevsko primirje izmedju Republike Hrvatske i JNA moglo biti potpisano pocetkom januara 1992. To je znacilo da povratka nece biti. Smjesteni u prvi mah u Banja Luci, zapadni Slavonci su zestoko optuzivali vojni vrh i samoprokalmirane srpske vlasti za izdaju, a umirivali su ih politicari poput dr Radovana Karadzica. Uskoro je jedan dio njih naseljen u istocnoj Slavoniji po hrvatskim i madjarskim kucama, a drugi se zaputio put Srbije. Izvjestan broj onih koji su stigli u Vojvodinu koristen je za pritiske i zastrasivanja tamosnjih Hrvata i Madjara. Najpoznatiji slucaj je vezan za lokalnog mocnika iz sela Hrtkovci Ostoju Sibincica. No, kada je Sibincicu i njemu slicnim - iz niza razloga - uskracena zastita rezima, izbjegli zapadni Slavonci su zaboravljeni i prepusteni sami sebi. O tome svjedoci i slucaj da je nekoliko desetina njih 1993. vrlo efikasno izbaceno iz vojnih zgrada na Novom Beogradu u koje su se bili "divlje" uselili.

Prava izbjeglicka bomba je eksplodirala 1995. u bivsoj Krajini. Na put su prvi krenule izbjeglice iz ostatka zapadne Slavonije pod srpskom kontrolom. Vrlo malo ih je uslo u "maticu": preusmjeravni su u istocnu Slavoniju ili su ostajali u Republici Srpskoj. Cilj je bio da se posto poto zadrze na onim teritorijma koje su ispraznjene od Hrvata i Muslimana. Medjutim, tri mjeseca kasnije, nista nije moglo sprijeciti da preko Sremske Race u Srbiju stignu izbeglice iz Korenice, Gracaca, Knina, Petrinje, Benkovaca sa svim svojim stanovnistvoma - od gradonacelnika do smetlara.

Sa rijetkim sljedovanjima humanitarne pomoci, sa izbjeglickom legitimacijom kao jedinom ispravom, taj svijet na razlicite nacine prezivljava iz dana u dan. Iako rezim nije osjetio za potrebu da im da drzavljanstvo SR Jugoslavije bez zestoke birokratske procedure, to ne znaci da je digao ruke od Krajisnika kojima je Milosevic, kao i svim ostalim Srbima, obecao zivot u jednoj drzavi. Kao i u Krajini, tako se i u Srbiji s njima bezocno manipuliralo kada god se osjetila potreba: od protuzakonite mobilizacije 1995, preko optuzba da su fasisti koji cine kicmu gradjanskog protesta 1996/97. (Dragan Tomic, predsjednik Skupstine Srbije), do upucivanja i naseljavanja na Kosovu i, na razlicite nacine, umjetno izazivanja konfrontacije sa domicilnim stanovnistvom u cemu se posebno istice jedno od pararezimskih udruzenja - Drustvo straosedilaca Srbije.

Izbjegli iz Bosanske krajine oktobra 1995. su ostali posetedjeni narecenog jer su mahom su ostali u Republici Srpskoj. Raseljeni su po teritoriju na kome je prije rata u BiH vecinu predstavljali Muslimani i Hrvati. I obrnuto - podrucja gdje su predstavljali vecinu, sada naseljavaju pripadnici druga dva bosansko-hercegovacka naroda. Prost etnicki inzenjering: u tudjim naseljima, u tudjim kucama, ali zato sa "svojima"...

Iseljavanja poslije potpisanih sporazuma, za razliku od navedenih, iako se nisu odvijala pod topovskom i mitraljeskom paljbom, nisu bila manje dramaticna. Nakon Dejtonskog sporazma dio Sarajeva pod srpskom kontrolom ostalo je bez svojih zitelja: na jednoj strani njihovo tadasnje vodje su ih na razlicite nacine gurali u iseljavanje kako bi istrajali u kombinacijama ciji je cilj bio dokazaivanje da nikakav zajednicki zivot nije moguc, a sa druge pak strane, ni vlasti Fedracije BiH nisu se pretrgle u davanju ubjedljivih garancija za normalan zivot poslije rata.

Slucaj Srba iz istocne Slavonije, doneke je drugaciji. Pouceni iskustvima zemljaka iz Hrvatske, zantan dio njih se odlucio da ostane. Rijec je o, prije svega, starosjediocima. Ipak, poslije odlaska onih iz drugih regiona koji su se naselili po hrvatskim kucama, mladji dio tamosnje srpske populacije koja smatra da joj nedostaje perspektiva, rasprodaje imanja i tiho odlazi u Srbiju.

Medjutim, Srbi sa Kosova, uprkos saznanjima sto zanaci izbjeglistvo, nakon jos jednog od slomova Miloseviceve politike poslije izgubljenog rata, nisu zeljeli da cekaju povratak Albanaca izbjeglih u sjevernu Alabniju i Makedoniju sa sve naoruzanom UCK. Iako sprecavani od rezima i to ne samo verbalno - politicki, vec i konkretno policijski, najveci dio njih je napustio pokrajinu. Od tada se suocavaju sa administrativnim ogranicenjima i svakodnevno slusaju vijesti o otmicama i ubojstvima svojih zemljaka koji su ostali na Kosovu.

Za sve ovo vrijeme, SR Jugoslaviju napustaju mladi obrazovani. Nista cudno: nacionalni dohodak iz 1990. po stanovniku u Srbije i Crne Gore iznosio je 2700 dolara, a sada se procjenjuje na nekih 980 dolara. Zavisno od struke i umjesnosti, ti ljudi su se razlicito snasli: dok neki peru tanjire u restoranima, drugi brzo napreduju u svojim profesijama. Mnoge od njih muci nostalgija. Medjutim, vrlo ih brzo prodje poslije povremenih posjeta otadzbini.

ROK UPOTREBE

Kako se Milosevic odnosio prema svim tim seobama utoku svoje vladavine? Procjenjuje se da je oko 1 500 000 Srba napustilo svoje domove, svoje gradove i sela, te krenulo u izbjeglistvo ili u druge zemlje gdje se moze normalno zivjeti. Najednostavniji odgovor je da Slobodanan Milosevica sudbine svih tih ljudi ni malo nisu interesirala. Naprosto, predstavljali su samo materijal pomocu koga se izgradjivao, ucvrscivao i odrzavao njegov rezim. Jednom iskoristeni, kasnije su medjutim,postajali puka balast i nezgodni svjedoci.

Srbi sa Kosova najprije su posluzili za uspon Milosevica na vlast: tokom kasnih osamdesetih manipulacija njihovim polozajem u pokrajini, bila je temelj cuvene "antibirokratske revolucije". Devededesetih, su pretvoreni u glasacku masineriju vladajuce stranke koja je, uslijed albanskog bojkotiranja izbora, na svakim izborima u stratu obezbjedivala tridesetak poslanickim mjesta u republickom parlamentu. Na kraju, kada je Miloseviceva "olako obecana brzina" prema Kosovu dozivjela potpun debakl u ratu sa NATO-om, za te ljude rezim ne nalazi drugu ulogu nego da ih sto vise zadrzi na Kosovu kako bi za unutasnjo-politicku upotrebu mogao tvrditi da je SR Jugoslavija ocuvala svoj suverenitet i teritorijalni integritet nad pokrajinom. Cak sto vise, njihova stradanja i nedostatak zastite od KFOR, zlopotreblajva se kao jedan od krucijalnih argumenata o globalnoj antisrpskoj zavjeri.

Nesto slicno je uradjeno i sa Srbima iz Hrvatske. Kako se vidi iz knjige Borislava Jovica "Poslednji dani SFRJ", Milosevic se 1991/92 uglavnom bavio planiranjem kako da zaposjedne one dijelove Hrvatske u kojim su Srbi bili u vecini. Sudbina srpskog stanovnistvo u hrvatskim gradovima, koga je bilo i vise od onog u mahom ruralnoj Krajini, nije ga zanimala. I tako, koristeci Knin tokom pet godina, kako radi pritisaka na Hrvatsku i kao vazan ulog u pogadjanju sa medjunarodnom zajednicom, tako i radi paralize politickog zivota u samoj Srbiji, za Milosivica su na kraju, kada je sve propalo, Karjisnici postali oni koji su sami krivi za svoj udes. Eto, ispalo je: nije on njih vec oni njega uvukli u rat.

U pocetnom planu stvaranja "skracene" Jugoslavije (Srbija, Crna Gora, Makedonija i BiH) Srbima iz Hrvatske je bila namjenjena uloga inicijalne kapisle; bosanski Srbi su u svemu trebali da budu i odlucujuci faktor. Kako ta ideja nije mogla biti ostvarena, glavesine sa Pala su imale zadatak da zauzmu sto veci komad Bosne, omoguce kontakt sa Krajinom i odrze se onoliko dugo koliko treba, da bar utemelje jos jednu srpsku drzavu na teritoriji bivse Jugoslavije. Nakon mora krvi prolivenog u Bosni, etnickog ciscenja, stradanja i razaranja, Dejtonski sporazum nije bio nista drugo do iznudjen potez kojim se Republika Srpska spasava od potpune propasti poput one u Krajine.

Mnogo manje od Srba koji su napustili svoja "vjekovna ognjista", a cija je "odbrana" bila temeljni alibi Miloseviceve ratne politike, rezim nije primjecivao egzodus mladih i obrazovanih iz same Srbije.. Taj proces mu je cak i odgovarao: otisli su i odlaze upravo oni cije znanje i sposonosti predstavljaju najvecu opasnost po aktualnu vlast u Srbiji - ovakvu kakva je.

U proteklih deset godina Milosevic je odbacivao sva razumna rjesenja da bi se redovno suocio sa slomom. Iz njegove perspektive, to je na neki nacin i bilo logicno: kako priznati da je od samog starta sve ionako bilo potpuno promaseno i osudjeno na neuspjeh? Dok god se stvaraju i gaje nacionalni neprijatelji, nacionalni porazi ne ugrozavaju vlast. Izbjeglice i raseljene osobe kao jedna od najpogubnijih i najstrasnijih posljedica te politike, za Milosevica i njegove trabante, nisu nista drugo do nuspojave bespostednog i bezocnog ocuvanja sopstvene vlasti.

Filip Svarm (AIM)