BH-SPORT PO RATNIM SEMAMA

POLITICARI U SPORTSKIM DRESOVIMA

AIM, Sarajevo, 24.09.1999. Sto vise vremena Bosna i Hercegovina zivi u miru, to joj je sport (najvaznija sporedna stvar na svjetu) losiji! Konstatacija koja mnogima zvuci nelogicno, ali je, barem kako to rezultati pokazuju, nazalost, sasvim tacna. Vec su cetiri godine prosle od kako je potpisan Dejtonski mirovni sporazum, a da bh. sport uvijek funkcionise po tzv. ratnim semama. Prije svega, sva domaca takmicenja u svim sportovima jos uvijek su podijeljena na tri dijela - upravo onako kako su ratom bile povucene crte bojisnice. Sve, pa naravno (ili je bolje reci pogotovo) i sport zavisi jos uvijek od "bogova rata" koji su se transformisali u politicare sa najvecim diplomatskim manirima. A to u BiH znaci, stogo kontrolisanje dijela teritorije kojim vladas, a to onda preslikano na sportski teren znaci i sva takmicenja koja se na tvom teritoriju odrzavaju.

Najbolji primjer je propadanje vec prakticno postignutiog dogovora o odigravanju fudbalskog play-offa za prvaka Bosne i Hercegovine. Sto se nije igralo jedni krive Nogometni savez Herceg Bosne koji nije dozvolio mostarskom "Velezu" da domace utakmice igra na stadionu pod Bijelim Brijegom. Drugi odgovaraju da je Nogometni savez BiH (sa sjedistem u Sarajevu) play-off podredio aktuelnim politickim naumima, a treci, oni iz Republike Srpske, nisu ni zeljeli da ucestvuju u razgovorima, a kamoli da prijave svoje ekipa u neko zajednicko takmicenje.

Medjutim, najavu preokreta donio je sastanak u Lozani, odrzan krajem jula. Tamo su celnici Medjunarodnog olimpijskog komiteta pozvali vodece ljude u sportskim organizacijama i rekli im jasno i glasno - jedinstvena takmicenja u BiH moraju se organizirati; ova zemlja imace samo jednu reprezentaciju koja ce je predstavljati na evropskom i svjetskim prvenstvima i olimpijskim igrama. Kad - tad, mada se cini i da je rok vec naredno ljeto, odnosno jesen kada ce se u drugoj polovini septembra u australijskom Sidneju odrzati 27. ljetnje olimpijske igre. Po svemu sudeci, zemlja kengura prva ce vidjeti sportske reprezentativce iz svih krajeva Bosne i Hercegovine koji ce nositi drzavni dres.

Do Sidneja je jos nesto manje od 365 dana. Do tada bh. sportisti i dalje ce se takmiciti u tri odvojenja prvenstva u svakom sportu. To u zemlji koja je tako mala kao BiH, koja ima stanovnika kao jedna osrednja evropska metropola i koja je izasla iz strahovitih ratnih razaranja, znaci ne stagnaciju, nego sigurno trosenje i smanjenje kvaliteta koji, ipak, jedva da postoji. Jer, objektivno, kako se moze ocekivati da ce sport postati bolji i da ce se poceti ravnopravno nositi sa onim u svjetu, ako prakticno svako selo ima svoj klub i ako je glavni cilj svake godine biti bolji od kluba iz drugog sela.

Najbolje je pogledati rezultate bh. reprezentacija i klubova na medjunarodnoj sceni. Oni koji privlace najvise publike i medijske paznje svakako su fudbaleri. Takmice se u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo koje ce se 2000. godine prvi put odrzati u dvije zemlje - Holandiji i Belgiji. U svojoj kvalifikacijskoj grupi, u konkurenciji Ceske Republike, Skotske, Litvanije, Estonije i Farskih Otoka nalaze se na petom mjestu sa samo osam bodova od mogucih 24. Nije nikakvo cudo sto su bili slabiji od Ceske, koja je aktuelni viceprvak Evrope, ali su se navijaci na stadionu Kosevo nadali da se sa ostalim selekcijama njihovi ljubimci mogu nositi.

Naprotiv! Sa Farskim Otocima, koji su se nekada zvali Ovciji i koji imaju stanovnika otprilike onoliko koliko se na pomenutom Kosevu skupi gledalaca kad igra bh. reprezentacija - oko 40 hiljada, igrali su samo 1:0 i 2:2. Neupucenima nije jasno kako to kada u timu BiH ima veliki broj igraca koji igraju u najvecim klubovima Spanije, Njemacke, Engleske, Turske, Hrvatske. Dakle, ne radi se o igracima koji dolaze iz domaceg prvenstva koje je, rekli smo, razbijeno na tri dijela, slabo i koje nije iznjedrilo niti jednog igraca reprezentativnog kvaliteta u posljednje cetiri sezone.

Razlog je u nestrucnom vodjenju tima, pojasnice upuceniji. Jer, selekciju BiH u kvalifikacijama za Belgiju i Holandiju 2000. vodili su i vode treneri koji imaju fudbalskog iskustva, ali su u karijeri trenirali samo klubove iz malih sredina. Bivsa jugoslovenska fudbalska scena, a o evropskoj i da ne govorimo za njih je bila misaona imenica, govorimo li o pozivu trenera. Dzemaludin Musovic, selektor do februara ove godine i njegov nasljednik Faruk Hadzibegic, svakako su bili i jesu velika igracka imena u BiH, ali kao treneri su, ipak, nedokazani. i dok je za prvog "voz vec prosao", drugi je mlad, perspektivan i sto je najvaznije, zeljan ucenja. Samo, treba vremena...

Hadzibegic se ne libi da se u svakom trenutku konsultuje sa sigurno najboljim trenerom kojeg Bosna i Hercegovina ima - Ivicom Osimom. S njim cak razradjuje taktiku, analizira igru protivnickih ekipa i to znanje pokusava prenijeti na igrace. Osim, koji vodi austrijskog prvaka Sturma iz Graca i sa kojim vec dvije godije igra Ligu sampiona, uvijek je na usluzi svom nekadasnjem igracu. Ako je Osim vec tako raspolozen da pomaze aktuelnom bh. selektoru, onda se postavlja logicno pitanje - zasto sam ne zauzme poziciju selektora? E, tu se opet vracamo u sferu politike.

Ivica Osim, jednostavno, ne pripada niti jednoj paritji i stranci, osim one fudbalske. To ne znaci da je Faruk Hadzibegic neciji "partijski kadar" kako se to voli kazati. Ne, ali njega je na funkciju selektora postavila vladajuca politicka garnitura olicena u liku i djelu Jusufa Pusine, predsjednika Nogometnog saveza BiH. Pusina je, u isto vrijeme, savjetnik clana Predsjednistva BiH Alije Izetbegovica za unutrasnje poslove, nakon sto ga je ovaj prije sest godina smjenio sa funkcije ministra unutrasnjih poslova tadasnje Republike Bosne i Hercegovine.

Izetbegovic, za razliku od svog kolege u Hrvatskoj, Franje Tudjmana, nije neki ljubitelj nogometa i ne mijesa se u posao koji obavlja Pusina, ali mu bezgranicno vjeruje, pa bivsi prvi policajac ima maksimalnog prostora za manevrisanje, pa tako i postavljanje za selektora onoga ko mu se najvise svidja, a ne onoga ko je najpozvaniji za taj posao i ko bi mu mogao praviti probleme. Zato bh. reprezentaciju vodi Hadzibegic, a ne Osim, i zato je bh. reprezentacija peta u devetoj kvalifikacionog grupi, a ne prva ili barem druga.

I u drugom najpopularnijem sportu - kosarci - politicari drze bank. Tako je potpredsjednik Feredacije BiH Ejup Ganic predsjednik Kosarkaskog saveza BiH. Ganic ucestvuje samo u akcijama koje ima reprezentacija i posebno je bila zapazena njegova prisutnost kada su kosarkasi BiH prosle godine igrali protiv svojih kolega iz Hrvatske i - pobijedili dva puta. Pobjede su razgalile narodne mase, a Ganicu donijele pregrst slika u novinama, TV intervjua o materiji o kojoj, objektivno, malo zna. Medjutim, kada su bh. kosarkasi zaredali s porazima na Evropskom prvenstvu u Francuskoj ovoga ljeta, Ganic kao da je iscezao sa funkcije Predsjednika KS BiH. Niti jednog objasnjenja zasto su sve utakmice izgubljene a nase selekcija na kraju sesnaesta, posljednja. Pogotovo nikome iz Kosarskaskog saveza BiH nije palo na pamet da podnese ostavku. Ni predjedniku, ni generalniom sekretaru Huseinu Dzelilovicu, ni selektoru Sabitu Hadzicu koji je, uz igrace, najodgovorniji za slabe rezultate.

A Sabit Hadzic ima isti "sindrom bolesti" kao njegov kolega na klubi fudbalske reprezentacije BiH Faruk Hadzibegic. Bio je dobar igrac, reprezentativac, ali kao trener je potpuno anonioman, nedokazan. U isto vrijeme, jedino bh. kosarkasko ime koje znaju svi koji vole kosarku u Evropi, Mirza Delibasic, nema nikakve funkcije u Kosarkaskom svezu Bosne i Hercegovine. Ni Delibasic nije "kadar". Pa zasto, onda, ne dolazi do promijena medju najodgovornijim ljudima na i oko sportskih terena, kada su rezultati iz godine u godinu losiji? Pomenuti Pusina, Ganic i ini na svoje sportske funkcije (pored mnogobrojnih ostalih) na te pozicije postavljeni su (ili su se sami postavili) u ratu i funkcionisali su kao "ratni predsjednici" sa "ratnim Predsjednistvom, Izvrsnim odborom..."

Jedini adekvatan odgovor je - zato jer to u ovome trenutku nekome odgovara. Kome? Pa, vjerovatno, onima koji dr`e celne pozicije u sportskim organizacijama i koji to zele zadrzati i dalje. Jer da zele da se postizu najbolji moguci rezultati za svoje saradnike (sekretara, selektore, fudbalere, kosarkase...) birali bi najbolje.

Samo, ti najbolji i sami traze da saradjuju sa njima ravnima - dakle najboljima. A to politicari u sportskim dresovima nisu i toga su svjesni, Zato, najboljima jos uvijek nije vrijeme u bosanskohercegovackom sportu. Rat je davno zavrsen.

Mirsad CVIKO (AIM Sarajevo)