IZMIJENJENA DEMOGRAFSKA SLIKA
Crnogorsko skolstvo i izbjeglice
Crnogorska politika prema raseljenim licima u deset godina Milosevicevih ratova zavisila je od njihovog nacionalnog predznaka
AIM Podgorica 22.09.1999. godina
TXT: Oko 25 hiljada Srba i osam hiljada Roma izbjeglo je sa Kosova u posljednja tri mjeseca i utociste naslo u Crnoj Gori. Osim klasicnih humanitarnih problema pocetak skolske godine osvijetlio je i nove dileme. Naime, Crna Gora je pocetkom septembra dobila i novih 3.600 ucenika osnovnih i srednjih skola.
Buduci da je znatan broj novopridoslih usao ilegalno u ljetnja odmaralista koja su u vlasnistvu preduzeca iz Srbije, a koja su uglavnom skoncentrisana u barskoj opstini, tamo su problemi i najizrazeniji. Opstinske vlasti bile su prisiljene cak i da renoviraju stare, napustene skole u bliskom seoskom podrucju. Crnogorski lucki grad dobio je novih 600 djaka, sto je, prakticno, jedna nova skola. Da problem bude veci, najnovije izbjeglice u Crnoj Gori skoncentrisane su u par opstina (Berane, Podgorica, Bar), u kojima prosvjetari odavno kubure sa manjkom skolskog prostora.
Za nove djake, crnogorske skolske vlasti ne prave nikakve probleme pri upisu. Cak i ako djeca nemaju dokumenta o zavrsenom prethodnom razredu, vjeruje se na roditeljsku rijec.
Ali, da li je uvijek i prema svima bilo tako? Crna Gora je tokom tromjesecnog rata na Kosovu i NATO bombardovanja bila utociste za blizu 100 hiljada Albanaca, pobjeglih od surovih progona srpske policije, vojske i raznih paravojski. Njihovi sunarodnici su, medjutim, u manju republiku pristizali tokom cijele prosle godine, tako da ih je u manjoj republici vec bilo izmedju 30 i 40 hiljada.
Za njihovu skolsku djecu, pak, vodjeni su dugi i uzaludni pokusaji da im se omoguci bilo kakvo pracenje nastave. Stavise, pocetkom '98. crnogorska Vlada je donijela odluku po kojoj im je onemogucen upis u crnogorske skole. Obrazlozenje je bilo da su albanska djeca sa Kosova uglavnom bez svjedocanstava o zavrsenom prethodnom razredu. Medjutim, ni za one koji su ga imali, situacija nije bila nista bolja. U tom slucaju, onemogucavajuci faktor je bio taj sto su dolazila iz paralelnog kosovskog skolskog sistema, koji zvanicne vlasti u Beogradu, pa analogno ni one u Podgorici, nijesu priznavale.
Ovakav stav crnogorskih vlasti mnoge je, prije vremena, vratio na kosovska spaljena ognjista, na kojim ih je kasnije docekala prava ratna katastrofa. U Crnoj Gori je u martu ove godine bilo svega 1.700 albanske djece sa Kosova skolskoga uzrasta, medju kojima samo oko 300 prvaka, za koje ni po jednom osnovi nije moglo biti argumenata da ostanu van ucionica.
U pregovore sa crnogorskom Vladom ukljucile su se i medjunarodne organizacije, UNHCR i UNICEF. Crnoj Gori je dato 30 hiljada americkih dolara za stampanje udzbenika na albanskom jeziku, garantovana je finansijska pomoc za adaptaciju i prosirenje postojecih skola, za placanje nastavnog kadra, kojeg je i medju raseljenim Albancima bilo vise nego sto je bilo potrebno i spremnog da radi i volonterski. Uzalud!
Gdje bi medjunarodni pregovaraci i predstavnici Albanaca popustili, crnogorska Vlada bi na drugoj strani zatezala. Tako je druga, i posljednja varijanta Vladinog memoranduma kojim su bili precizirani uslovi upisa Albanaca - skolaraca u crnogorske skole, predvidjala da im skolovanje u Crnoj Gori ne moze biti osnova za nastavak skolovanja u njoj! U medjuvremenu, dok su trajali dugi i mucni pregovori, djeca su izgubila cijelu skolsku godinu. Nikoga nije brinulo sto je i pomenuti memorandum donijet posljednjeg dana prosle kalendarske, a usred skolske godine. U medjuvremenu, stigao je rat i sve je zaboravljeno pred naletom novopridoslih i u brizi za njihovu golu egzistenciju. Crna Gora je jos jednom ubrala znacajne poene pred medjunarodnom javnoscu za humano pona{anje prema njima.
Sa zavrsenim ratom, svi izbjegli Albanci vratili su se u svoje kuce i na spaljena ognjista. Ali, pristigli si njihovi susjedi, Srbi, Crnogorci i Romi, surovo protjerani iz svojih kuca sa Kosova. Ovi posljednji, sami cesto imaju ignoranstki odnos prema skoli i prema sigurnom zaposljenju, sto obavezuje mnogobrojne humanitarne organizacije, ali oslobadja mnogih obaveza lokalnu i republicki vlast.
Srbi i Crnogorci, pak, mnogo su realniji, imaju mnogo veca ocekivanja, u cemu im se cesto i izlazi u susret. Upis u skole i na fakultete za njihovu djecu "prirodno" se podrazumijeva, sto stvara utisak da je crnogorska vlast vise naklonjena pridoslicama pravoslavne vjere.
Nedavne dileme i sporenja oko upisa u crnogorske skole otvorili su i drugu dimenziju problema drzave - izmijenjenu demografsku strukturu. Primjer za to je - Herceg Novi, granicna primorska opstina prema Hrvatskoj, u koji je planski useljeno vise Srba iz Bosne nego sto je bilo domicilnog stanovnistva. Prema dostupnim podacima 25 odsto stanovnistva te opstine cine pridoslice, izbjeglice iz Hrvatske, Bosne i sa Kosova. Vazeci zakon pred posljednje parlamentarne izbore prosloga maja, omogucavao im je da samo nakon sest mjeseci boravka u Crnoj Gori steknu pravo na glasanje i da budu glasani.
Kao ubjedljivo obrazlozenje za ovakvo privilegovanje pridoslih Srba i Crnogoraca iz bivsih jugoslovenskih republika ponavljano je da je rijec o raseljenim, a ne izbjeglim licima, dakle, onima koji se sele unutar iste drzave. Taj argument, za ostale nacionalnosti, u praksi nije uvazavan. Stavise, srpska nacionalisticka euforija u crnogorskoj varijanti mnoge domicilne Muslimane i Albance, pa i Crnogorce, otjerala je sa njihovih vjekovnih ognjista, tako da se demografska slika Crne Gore u posljednjih deset godina prilicno izmijenila.
Izmijenila se toliko, da je to postao realan problem za aktuelnu politicku vlast i faktor njene moguce nestabilnosti.
Zarko Rakoevic, predsjednik Socijaldemokratske partije, koja je i predlagac zakona o crnogorskom drzavljanstvu govori o demografskim promjenama u rubnim crnogorskim opstinama.
- Rubna podrucja republike izgledaju bas onako kako je to zeljela politika koju prepoznajemo kao namjernu destabilizaciju Crne Gore. Konkretno: U Beranama 25 odsto lokalnog stanovnistva danas cine izbjeglice i raseljena lica, U Baru 28 odsto, u Tivtu cak 36 odsto, u Budvi, Herceg Novom i Ulcinju po 25 odsto. ocigledno, mijenja se demografska slika Crne Gore, istice Rakcevic.
Niko iz vrha drzavne vlasti ne krije da je upravo ovo motiv za predlaganje jedne prilicno rigidne varijante zakona o crnogorskom drzavljanstvu. Celnici Socijaldemokratske partije, iz koje je potekao predlog da se ono dobija tek nakon deset godina zivota u Crnoj Gori, ne kriju da su bili podstaknuti upravo velikim prilivom Srba koji svoj nacionalni interes cesto stavljaju ispred crnogorskog drzavnog interesa, sto im potpuno odredjuje politicku poziciju. Crnogorska koaliciona vlast pocela je da se plasi nije li ovakvom prethodnom praksom, u Crnu Goru uvedena u zamku. Zato se predlogom zakona onemogucava izlazak na izbore bez drzavljanstva, a bez njega ne bi bilo moguce ni vrsenje odgovornih funkcija.
No, za crnogorski drzavni problem, cini se, najmanje su krivi nevoljnici koji su ovdje nasli utociste. Sada njihova sudbina zavisi iskljucivo od dobre volje crnogorske vlasti. Upravo to dokazuje upis u osnovne i srednje skole u Crnoj Gori. Prije tri mjeseca crnogorska vlast nije dozvoljavala upis izbjeglih Albanaca, a danas, prilicno, selektivno to dozvoljava djecacima i djevojcicama druge nacionalne strukture.