FILMSKE TEME I DILEME

AIM, ZAGREB, 22.9.1999. Propaganda ustupa mjesto zivotu, i hrvatska se kinematografija tome ne odupire. Ako je suditi po temama filmova koji su ove godine prikazani na Filmskom festivalu u Puli, te po onome sto hrvatski tisak najavljuje kao nove projekte (najcesce mladih) redatelja, godine scenaristickih lutanja po bespucima Domovinskog rata i ljigave rodoljubne propagande, napokon su proslost. Napokon, najvise zbog svega onoga sto su gledatelji vidjeli na velikom i malom ekranu, a sto im je servirano pod firmom nekakve nove, hrvatske estetike i umjetnosti. A, ustvari, radilo se o losim, najcesce nimalo uspjelim kopijama partizanske filmske propagande, filmovima u kojima su postojala tek dva obrasca za likove - pozitivni ("mi", "Hrvati") i negativni ("oni", "Srbi"..., svi ostali). Svako nepristajanje na takvo pojednostavljivanje, na takvu simplifikaciju likova i radnje, bilo je tek nepozeljno skretanje s puta strogo zacrtanog u necijoj glavi koja se pozdravila sa zdravim razumom.

Za sve je "kriv" Vinko Bresan, redatelj najpopularnijeg hrvatskog filma u devedesetim godinama, "Kako je poceo rat na mom otoku". Snimivsi ga prije tri godine, Bresan mladji ponudio je - pogotovo prije tri godine - sluzbenoj hrvatskoj politici potpuno nepozeljnu sliku tada jos uvelike slavljenog hrvatskog junastva. Jedan otok, na njemu kasarna JNA, jedan ludi komandant kasarne koji nikako ne zeli "kapitulirati" i pustiti neduznu djecu alias "neprijateljske" vojnike njihovim kucama, cudni likovi koji odlaze s njim pregovarati o toj "kapitulaciji", i uopce niz scena u kojima je osvajanje kasarni JNA od strane hrvatskih (vojnih) snaga prikazano na satirican nacin, kao komedija... Sve je to bilo dovoljan razlog cuvarima novo(o)kovanog hrvatskog duha da dignu jos jednu u nizu dreka protiv nedovoljno domoljubnih pojedinaca, ovaj put okupljenih oko filma koji je najbolje oslikao ratne epizode, praveci od njih parodiju koja je bila predstavljena kao veliko junastvo. Vinko Bresan otrpio je sve napade ratnih dragovoljaca i njima pridruzenih udruga i pojedinaca, film je postao hit, a rezultat toga je uvelike promijenjena slika hrvatske kinematografije.

Od pet prikazanih filmova na ovogodisnjoj Puli, dva su se eksplicitno bavila ratom, a jedan je, kao i Bresanov "Otok...", dozivio velike kritike hrvatskih branitelja. "Dubrovacki suton" Zeljka Senecica, ujedno i scenariste filma, prica je o stradanju Dubrovnika u ratu, film u kojem se ispreplicu dokumentarne scene razaranja Grada i uzasna pirotehnika koja sluzi kao kulisa ljubavnoj prici izmedju Ane i Ive. Dragovoljci i udruge rodbine poginulih branitelja prigovarali su filmu da povrsno prati stvarne dogadjaje, mada nitko nije objasnio zasto bi ih uopce trebao ikako pratiti. Ni, kako je potka Anine sudbine bas rat, a rat se jos uvijek smatra dogadjajem o kojem ne moze biti ikakvih dvojbi - jer "mi" smo samo pozitivni, Seneciceva sloboda da prikaze hrvatske vojnike pijane i kako dezertiraju ocekivano je naisla na reakcije, a reakcije su - takodjer ocekivano - dobile nesto malo prostora u novinama, da bi nakon nekoliko dana bile zaboravljene. Na Senecicevu zalost, jedino su se dragovoljci ozbiljnije bavili filmom, dok su svi ostali zakljucili samo jedno - film je los, i time ga stavili ad acta.

"Crvena prasina" Zeljka Ogreste prica je o Crnome, mladicu koji bjezi iz jugo-vojske, ulijece u nametnuto mu ubojstvo, iz zatvora pak ulijece pravo u rat a potom u neizvjestan mir, iz ljubavi u razocarenje, iz zaposlenosti u nezaposlenost, a sve to dok okolina od njega ocekuje da bude predvodnik nekakvih promjena... I sve se to odigrava u drustvu kojemu je zakon potreban samo u onom dijelu gdje ima rupe. Vrlo uspjesan scenarij ovoga filma potpisuje jedan od najcitanijih hrvatskih knjizevnika, Goran Tribuson, cija je citanost najbolji garant kvalitete scenarija, a time i filma koji je prikazan i na ovogodisnjem Venecijanskom festivalu. Dejan Sorak sam je ispisao scenarij za svoga "Garciu", pricu o povratnickoj sudbini hrvatskog emigranta iz Cilea koji trazi svoga oca, nestalog zahvaljujuci jugo- udbasima. Hrvatska u ratu, a jos vise nakon rata, podcrtavanje razlika izmedju zagrebacke strke i uzurbanosti, s jedne, i rovinjske mediteranske opustenosti s druge strane, pronalazak oca u malom ribarskom mjestascu, zaljubljivanje i, na kraju, smrt glavnoga junaka

• od Sorkovog filma su stvorili interesantan politicko-sentimentalni melange lisen domoljubnih zanovijetanja.

Mladom Hevenu Hitrecu u filmu Bogorodica scenarist je bio otac Hrvoje Hitrec. Nazalost, oni su se pozabavili ratnom pricom iz Slavonije, i bas zahvaljujuci ocevoj ionako velikoj profaniranosti, prije svega politickoj zbog priklanjanja HDZ-u, film je otklizao u bezvezariju, i to toliku da je cak i glavna glumica, Zlatnom Arenom za najbolju ulogu ovjencana Lucija Serbedzija, izjavila da ne bi gledala takav film u kinu, osim zbog toga sto u njemu glumi. A kriticari kao da su nju pitali za misljenje. Nasuprot tome, "Da mi je biti morski pas" Ognjena Svilicica, koji je osim rezije potpisao scenarij i glazbu, pravo je osvjezenje hrvatske kinematografije, film koji vraca nadu i dokazuje kakav potencijal postoji medju mladim redateljima, ali ga se rijetko koristi. Sviliciceva prica o dva mlada Vlaja koji se spustaju u Split trazeci zabavu i provod ustvari je prica o sukobu ruralnog i urbanog, o procesu kojim su najmarkantnije obiljezene devedesete godine u Hrvatskoj. Steta je samo sto Svilicicev film nije tehnicki, pa cak i montazerski bolje napravljen, vec se stalo negdje pri kraju puta, steteci prije svega samom Svilicicu, ali i remeteci gledateljsku koncentraciju.

"Reflektor", novi projekt na kojem Svilicic upravo pocinje raditi, prica je sitnim narkomanskim poslovima, a neobuzdanost ovoga redatelja pokazuje i podatak da u pripremi ima vec i treci film, radnoga naslova "Trajekt". Pricu se dogadja na trajektu do Splita, a govori o obitelji koja se trajektom vraca sa sprovoda, i vec na trajektu nastaju svadje oko raspodjele nasljedstva. Uz to, posada trajekta zuri na utakmicu, ali trajekt se pokvari i - zaplet tek pocinje. I "Trajekt", i "Reflektor" i "Morski pas..". imaju teme u kojima je politika maknuta na daleku marginu, do granice nevidljivosti. Sve su to scenariji koji se bave tipicno splitskim situacijama, svakodnevnima, bez mnogo filozofiranja, ali sa smislom za lokalni kolorit. Na tragu svoga prvoga filma, i Vinko Bresan ce se u svom novom filmu "Marsal", koji ovih dana zavrsava, opet pozabaviti lokalnim navadama: u tom se filmu duh pokojnog marsala Tita pojavljuje dvojici ribara, a cijela se prica (opet) odvija na otoku. Naravno, sve postaje mnogo interesantnije uzme li se u obzir da je u Hrvatskoj zadnjih godina bilo raznih ukazanja, barem onoliko koliko ima i otoka, sto mladi Bresan, po scenariju koji mu je napisao otac Ivo, itekako dobro zna iskoristiti.

Apsolvent rezije na Akademiji dramskih umjetnosti Dalibor Matanic snima televizijski film "Blagajnica hoce ici na more", kako kaze - "pricu o borosanama" po vlastitom scenariju. Tema je socijalno obojena, a blagajnice koje se bore za svoje poslovno prezivljavanje, koje same odgajaju djecu i pokusavaju im dati najbolje sto mogu - a mogu vrlo malo, takodjer je zivotna, svakodnevna prica iz Hrvatske. Uostalom, i "Tri muskarca Melite Zganjer", proslogodisnji redateljski uspjeh Snjezane Tribuson, prica je u kojoj se svaka djevojka s povecanom kilazom moze prepoznati. Lijepi muskarci koji dolaze, ali i odlaze u narucje neke druge, naprosto ne pitaju za mentalne kvalitete, a podeblja Melita u ocajnom traganju za muzem pomalo podsjeca na Steficu Cvek, lik iz romana Dubravke Ugresic i iz filma Rajka Grlica. (Sto je u svakom pogledu plus za "Melitu...")

O filmu "Mondo Bobo" Gorana Rusinovica uveliko se pisalo, a za dobru otpadnicku pricu s mnogo nicim izazvanog pucanja ali tim pucanjem izazvanih zrtava, Rusinovicu su za scenaristicki predlozak posluzili izresci iz crne kronike o Vinku Pintaricu, jedno vrijeme pravom junaku hrvatskih medija, a sve zbog njegovog uspjesnog izbjegavanja policijskih potraga. S druge strane, Hrvoje Hribar svojom je "Puskom za uspavljivanje" pristojno zabiljezio izgled prosjecnog, jos uvijek ilegalnog bordela u Hrvatskoj, prepunog strankinja, pijanih sitnih makroa, namjestenih ubojstava koja to nisu, a koja ce to tek postati. Dakle, film o svemu onome sto takodjer svakodnevno citamo po tisku.

Tesko je govoriti o velikim pomacima u kinematografiji, a jos je teze pet filmova godisnje nazivati kinematografijom. No, brojne svadje oko sudbine filmskog studija "Jadran film", jos uvijek zakonski nerijeseni odnosi oko financiranja filmova, odsustvo suvisle zakonske regulative oko sponzorstva, tek nedavno ustolicena prva nevladina organizacija koja se bavi filmom, te odsustvo odgovornosti kod nacionalnog povjerenika za film - tek su neki od elemenata koji su redatelje natjerali da se okrenu proizvodnji filmova kojima drzava nece biti otac i majka, ocuh i maceha. Prisilna financijska nezavisnost otvorila je vrata i scenarijima sa zivotnim temama, a novinske crne kronike, koje svakodnevno postaju sve obimnije, postale su vrelo ideja za scenariste. Naravno, krajnji rezultati jos uvijek su daleko od srpskih filmova (hvalospjevima ovjencane "Rane" su nedosanjani san hrvatskih redatelja), ali to pitanje spada u domenu filmske tradicije, kojoj slijedi redizajn, i neizbjezne hrvatske ustogljenosti, koju tek treba odstraniti. A to je proces za koji treba snimiti mnogo vise filmova no sto se sada snima.

MILIVOJ DjILAS

1

6