STIDLJIVA PODRSKA VLASTI

NVO u Republici Srpskoj

Banjaluka, 20. septembar 1999. (AIM)

Na podrucju Bosne i Hercegovine, prema podacima Medunarodnog vijeca nevladinih organizacija ICVA, djeluje 359 nevladinih organizacija.

Ovakav oblik udrzzivanja gradjana na podrucju Federacije BiH zazivio je jos tokom rata, dok se u Republici Srpskoj prve NVO registruju tek polovinom 1996. godine.

Prve ideje za osnivanje NVO na podrucju Federacije BiH potekle su, tokom 1992. i 1993. godine, od strane zena, koje su iskustva o radu i oblike daljeg djelovanja zajednicki razmatrale vec u junu 1996. godine na konferenciji NVO u Zenici, a potom i na prvoj Konferenciji zena BiH istog mjeseca u Sarajevu. Kroz djelovanje Helsinskog parlamenta gradjana Tuzla, Koridora Sarajevo, Medica Zenica, Bosfama Tuzla, (ovdje se navode samo neke od tih NVO) i tokom rata, i u poratnom periodu, pokusala su se kroz rad sa zenama i mladim, te izbjeglim i raseljenim licima, kao najugrozenojom populacijom, prevazici traumatska iskustva i odrediti pravci djelovanja u zemlji, duboko podjeljenoj kako na nacionalnoj, tako i politickoj osnovi. Prve ideje razvoja gradjanske svijesti, a time i izgradnje civilnog drustva, o kojima se u bivsoj Jugoslaviji nije znalo gotovo nista, uoblicene su kroz osnivanje Foruma gradjana Tuzla, i danas najbrojnije i najorganizovanije NVO u BiH, na cijim iskustvima su nakon rata osnovane slicne NVO u oba entiteta.

U Republici Srpskoj rad NVO je tokom prve poratne godine tekao dosta stidljivo, uglavnom zatvoren u relativno uske grupe u Banja Luci i nekoliko gradova zapadnog dijela ovog entiteta. Prvi NVO je Duga, cija je osnovna djelatnost pomoc zena zrtvama rata. Duga je svoje aktivnosti usmjeravala i usmjerava iskljucivo ka populaciji izbjeglih i raseljenih lica. Te 1996. godine sa radom je otpoceo i Gradjanski forum Banja Luka, potom Udruzene zene i Zdravo da ste.

Pravu ekspanziju NVO u RS dozivljavaju tokom naredne 1997.godine, a trend osnivanja ovih organizacija nastavlja se i dalje nesmanjenom dinamikom. Danas u RS djeluje 184 NVO. Nesrazmejr u osnivanju NVO u odnosu istocnog i zapadnog dijela RS i dalje je ocit, pa tako u zapadnom dijelu Republike Srpske djeluje 134, a u istocnom 50 NVO, koje su sa radom otpocele uglavnom tokom prosle ili pocetkom ove godine.

Zakonski osnov za registrovanje NVO razlicit je u entitetima. U Federaciji BiH donijet je novi zakon kojim se uredjuje ova oblast, dok se u RS jos uvijek koristi zakon bivse SFRJ o osnivanju udrzenja gradjana. Nedostatak adekvatne zakonske regulative u toj oblasti, tvde u svim NVO iz Republike Srpske, sve je vise kocnica za djelovanje ovih organizacija.

Interesne sfere udruzivanja su mnogobrojne i krecu se od oblasti ekonomije, razvoja civilnog drustva, pruzanja psihosocijalne pomoci osobam pod ratnom traumom, animacije omladine i zena, pruzanja pomoci u procesu povratka izbjeglih i raseljenih lica, razvoja agrara, ekologije, pa sve do strukovnog uduzivanja.

Analiza rada NVO u RS pokazuje da najveci broj ovih organizacija nije uspio da svojim idejama animira siri broj gradana i da se na taj nacin rad odvija i fokusira ka veoma malim ciljnim grupama. U razgovorima sa predstavnicima ICVE saznali smo da je jedan od razloga neomasovljenosti NVO cinjenica da se u odredenoj sredini, gotovo u pravilu, vise NVO bavi istom vrtom aktivnosti. Drugi problem je i nedostatak bilo kakve komunikacije i saradnje izmedu tih organizacija pa su, kazu u ICVI, cesti slucajevi kada se takve NVO obrate istom donatoru sa gotovo istovjetnim projektom, namjenjenim istoj ciljnoj grupi. Takvi slucajevi znaju rezultirati odbijanjem svih projekata, sto je dio NVO u Banja Luci i navelo da se organizuju u Forum NVO.

Danas Forum NVO Banja Luka okuplja trideset lokalnih nevladinih organizacija. Prema rijecima koordinatora Foruma Mire Makivic, zadatak Foruma je da svojim clanicama omoguci besplatnu strucnu i pravnu pomoc, olaksa kontak sa vladom i medijima, podstakne razvoj NVO sektora i omoguci kontakte sa donatorima. Medutim, ni rad Foruma, kaze gospodja Makivic, nije znatno doprinio povezivanju NVO koje imaju identicne ciljeve djelovanja, pa tako samo u Banja Luci pravnu pomoc povratnicima iz grupe izbjeglih i raseljenih lica, u oblasti ostavrivanja imovinskih i stambenih prava, pruza sest NVO. "Kvantite nije, nazalost, urodio i kvalitetom", tvrdi Makiviceva i naglasava da ce takav nacin rada, povlacenjem donatora iz BiH, evidentno rezultirati i gasenjem velikog broja NVO.

Ono sto posebno isticu i u Forumu i ICVI, jeste da se najveci broj NVO koncentrisao u velike urbane sredine. Rad organizacija koje se bave izgradnjom civilnog drustva, te afirmacijom prava zena i mladih u malim sredinama sirom BiH, tek je na pocetku, ili ga uopste i nema.

Nista bolja situacija nije ni kada je u pitanju saradnja NVO sektora izmedu entiteta. Ta saradnja jos uvijek je sporadicna i rijetko se manifestuje kroz konkretno zajednicko djelovanje. Tako se susreti predstavnika NVO iz oba entiteta, jos uvijek, uglavnom odvijaju pod patronatom predstavnika medjunarodne zajednice i svode na razmjenu iskustava. Mada je sloboda kretanja u poslednje dvije godine postala uobicajena stvar, elan za meduentitetskom saradnjom, makar i putem okruglih stolova i seminara, znatno je opao. Kljucni ljudi, narocito iz oblasti koja se bavi obnovom civilnog drustva, o toj temi nerado govore, cak i nakon cestih primjedbi da su teme koje obraduju od podjednakog interesa za sve gradane u BiH. Stoga i ne cude zamjerke da se takvi skupovi nerjetko pretvaraju u debatne klubove istomisljenika. Izuzetak od toga je Gradanski alternativni parlament (GAP), osnovan 1996. godine u Tuzli, koji je pokusao da okupi bosanskohercegovacki nevladin sektor koji se bavi razvojem i promovisanjem civilnog drustva u BiH. GAP je kroz svoje trogodisnje djelovanje nizom aktivnosti animirao javno mjenje, i u BH i svijetu, i skrenuo paznju na nevladin sektor koji bi mogao postati ozbiljan korektivni faktor u zemlji.

Od 1996. godine razvojem NVO u BiH posebno se bavi IKVA. Osim prikupljanja podataka o nevladinom sektoru, ova organizacija kreira i podrzava mehanizme za razmjenu informacija i jedinstvenu formulaciju politike medu NVO u BiH. Uz to, ICVA-a ovdasnjem nevladinom sektoru, koji je zapoceo rad bez ikakvih prethodnih iskustava za svoje djelovanje, obezbjedjuje vodice i tehnicku pomoc, kako bi se povecala njihova individualna i kolektivna sposobnost. Ovakva vrsta pomoci animirala je lokalni nevladin sektor da zahtjeva i donosenje odgovarajucih entitetskih zakonodavstava koja ce podrzati, a ne sprjecavati njihov rad.

Rad i opstanak nevladinog sektora u oba BiH entiteta iskljucivo zavisi od donatora i njihove zainteresovanosti za BiH. NVO finansira niz vladinih i nevladinih organizacija iz Sjedinenjih Americkih Drzava, od koji prije svega Americka agencija za razvoj USAID, zatim Kanade, te niza zapadnoevropskih zemalja. Donatori lokalnim NVO obezbjedjuju sredstva za rad (prostor i neophodnu tehnicku opremu), te finansiraju konkretne projekte. Aktuelne vlasti na nivou entiteta do sada nisu pokazle posebno zanimanje za nevladin sektor. Prepreka za rad uglavnom nema, jer je sama zakonska procedura osnivanja i registracije dosta liberalna i otpor prema NGO i njenim aktivistima uglavnom postoji u manjim sredinama, gdje dominantnu ulogu u vlasti imaju rigidne nacinalne strukture. Problem jeste u cinjenici da se gotovo nijedna NVO ne moze osloniti na bilo kakvu, neuslovljenu, materijalnu podrsku aktuelnih vlasti, kako na lokalnom tako ni na entitetskom nivou.

Kod donatora, koji dolaze iz zemalja gdje se iz bidzeta izdavaja dio sredstava za finansiranje projekata nevladinog sektora, stoga vlada nevjerica da bi NVO uskoro mogle dobiti siru drustvenu podrsku i uci u fazu samoodrzivosti. Strah postoji i kod predstavnika lokalnih NVO. Ni smatraju da ce sa povlacenjem donatora, koji svoju paznju sa BiH sve vise usmjeravaju ka ostalim ugrozenim podrucjima u regionu, doci u pitanje opstanak mnogih NVO.

Jedan broj NVO, koristeci vlastite potencijale u strucnim kadrovima i tehnickoj opremi, kroz niz strucnih tecajeva, koji se naplacuju, iznalazi izvore sredstava koji bi bili osnov za njihiov opstanak kada se donatori povuku, ili smanje obim sredstava za finisiranje ovdasnjeg nevladinog sektora. Iskustva sa drzavnim institucijama u oblasti saradnje na realizaciji konkretnih projekata, razlicita su od NVO do NVO. Ta saradnja odvijala se i odvija veoma polako, ali postoji sve veca zainteresovanost za ono sto NVO rade. Kao dobar primjer, lokalne NVO navode cinjenicu da je Skupstina grada Banja Luke otvorila kancelariju za saradnju sa nevladinim sektorom.

Rad nevladinog sektora na cijelom prostoru BiH jos je nedovoljno afirmisan i kroz medije. Poseban problem prestavljaju, kazu predstavnici NVO, drzavni mediji, koji kroz svoje informativne programe aktivnosti NVO ne prate nikako, ili tek u vidu agencijske vijesti. Nesto bolja situacija je u stavu alternativnih medija prema radu nevladinog sektora, smatraju njihovi predstavnici, dodajuci da veliki broj gradana BiH i danas posjeduje stura ili nikakva saznanja o tome sta je cilj rada nevladinog sektora.

Buducnost vecine NVO u BiH stoga podjednako zavisi od podrske donatora, aktuelnih vlasti i medijske afirmacije. Istina je i to da ce samo okrupnjavanje nevladinog sektora i potpuno profilisanje ciljeva djelovanja omoguciti njihov opstanak. Stoga je, kazu u banjaluckoj kancelariji Helsinskog parlamenta gradjana, perspektiva u povezivanju ne samo unutar BiH, nego i na regionalnom nivou na principima koje je promovisao Samit Pakta stabilnosti za jugoistocnu Evropu.

Gordana Katana (AIM)