NEPROFITNE i NEVLADINE ORGANIZACIJE
AIM, ZAGREB, 15.9.1999. "Jedan od glavnih problema funkcioniranja demokracije u Hrvatskoj je zazor gradjana od aktivnog ukljucivanja u rjesavanje problema i tjeranje nadleznih tijela da rade ono za sto su placena i nadlezna." Tim je rijecima Toni Vidan, predsjednik Zelene akcije, svojedobno opisao stanje u kojem djeluju nevladine organizacije u Hrvatskoj. Zbog toga zazora gradjana, nevladine organizacije cesto imaju poteskoca provesti u djelo neke od svojih inicijativa, a aktualna vlast izostanak sire gradjanske podrske NVO- ima vrlo perfidno koristi za nesmetano provodjenje svoje politike. A kao i svaka vlast, tako ni aktualna hrvatska ne brine mnogo o sirokom spektru ljudskih prava, niti o specificnim interesima pojedinaca ili grupa, kao ni o zadovoljavanju odredjenih potreba nekog manjeg dijela drustva. Stovise, trenutno vladajuca stranka u Hrvatskoj, Hrvatska demokratska zajednica, kao da je sve svoje potencijale upregnula upravo u potiranje tih specificnih interesa, namecuci tek dva obrasca ljudskog ponasanja - muski i zenski, obadva skrojena po standardima koje je demokratski svijet odavno napustio. Svako, pa i najmanje iskakanje iz zadanih okvira vlast smatra nepozeljnim, a to se najbolje ocituje u odnosu prema nevladinim organizacijama.
Do 1997. godine, kada je u Saboru izglasan novi Zakon o udrugama, u Hrvatskoj je djelovalo oko 20.000 nevladinih organizacija. Nazalost, tocan broj nitko ne zna, i brojka od 20.000 tek je okvirna. Prema nekim izvorima, bilo ih je oko 25.000, po drugima 18.000, treci su tvrdili da ih je tek 15.000, ali najvjerojatnije je da ih je bilo izmedju 19 i 20 tisuca, sto je broj s kojim su do tada baratali u Ministarstvu vanjskih poslova RH, odnosno u njihovom Odjelu za ljudska prava. Stupanjem na snagu Zakona o udrugama (15. srpnja 1997.), sve su udruge dobile rok od sest mjeseci za preregistraciju, u skladu s novim zakonom. Jasna Prka iz Ministarstva uprave RH u travnju prosle godine iznijela je podatak da je do isteka tog roka zaprimljeno oko 15.000 zahtijeva za preregistraciju, i svi su rijeseni. Dakle, ako se govori o broju trenutno aktualnih udruga u Hrvatskoj, taj se podatak i danas moze uzeti kao najpouzdaniji, te zakljuciti kako je 15.000 aktivnih NVO-a, na lokalnoj i drzavnoj razini, u Hrvatskoj.
Najvidljivije nevladine udruge svakako su one koje se bave ljudskim pravima. Rat u Hrvatskoj donio je nevjerojatno velik broj slucajeva u kojima su pojedincima uskracena cak i najosnovnija prava, pa i samo pravo na zivot. Neucinkovitost institucija vlasti, a nerijetko i njihovo namjerno unizavanje i gazenje ljudskih prava, rezultiralo je povecanim brojem udruga koje su se pocele zalagati za prava manjina, napose Srba, za prava povratnika, zatim rjesavati probleme smjestaja, prehrane i lijekova za stare i nemocne... U svojim aktivnostima vrlo su cesto onemogucavani na najperfidnije nacine, a nisu izostali ni slucajevi fizickog nasilja nad pojedinim aktivistima. Takvi su dogadjaji doveli do povecanog interesa medija za sve sto se dogadja i za ono sto rade udruge koje se bave zastitom ljudskih prava, sto se pokazalo kao dvosjekli mac. Naime, dok je ono malo nezavisnih medija podrzavalo akcije NVO-a, provladini mediji pod zestokim utjecajem HDZ-a o njihovim su aktivistima gradili sliku kao o neprijateljima drzave, opisujuci ih kao "zute, crne i bijele vragove" (sam predsjednik Tudjman je upotrijebio taj izraz), kao rusitelje mlade demokracije, kao strane placenike (iako je bas sam HDZ narastao zahvaljujuci novcu koji je najcudnijim kanalima dospijevao iz inozemstva).
Mediji su postali popriste vrlo cestih obracuna vlasti s nevladinim organizacijama, a ta se situacija do danas nije promijenila. Hrvatski Helsinski odbor, najutjecajnija organizacija za zastitu ljudskih prava, ujedno je i najcesca meta, ali ni ostale organizacije se ne mogu pohvaliti da su zaobidjene. Zbog tih su obracuna sve ostale nevladine organizacije ostale pomalo u sjeni, iako cine vrlo velik postotak ukupnog broja NVO- a. Za udruge poput "Slow Food Hrvatska", Udrugu roditelja djece s poteskocama u razvoju, Jesuit Refugee Service, Hrvatsku ocnu banku ili Hrvatsko udruzenje za kaznene znanosti i praksu skoro da nitko nije ni cuo, iako i njihove aktivnosti doprinose boljitku cijeloga drustva. Puno vise uspjeha u probijanju medijske blokade imale su zenske grupe (ili udruzenje za promicanje zenskih ljudskih prava), a u zadnje vrijeme pojacan je interes za rad ekoloskih organizacija.
Zute udruge poseban su hrvatski problem, a sindikati su to prvi osjetili. Naime, jos 1990., tadasnji hrvatski premijer Josip Manolic otvoreno je rekao predsjedniku Saveza samostalnih sindikata, najjace sindikalne sredisnjice, Davoru Juricu da nece pregovarati s njim(a), vec s Hrvatskim sindikatom, koji se tada tek osnivao. Kasnije, taj je sindikat prerastao u Hrvatsku uniju sindikata, ali sve ostale sindikalne organizacije smatrale su da je HUS samo sredstvo kojim vlast namece njoj odgovarajuce zakone, ugovore i procese, pogotovo tijekom skandalozne pretvorbe koja se prometnula u pljacku i zavrsila visokom stopom nezaposlenosti. I sam je Juric vise puta upozoravao kako u Hrvatskoj djeluje vise od 700 sindikata sto onemogucava iole organiziraniji i smisleniji pristup rjesavanju bilo kojeg problema iz domene sindikata. No, "zuti NVO-i" osnovani su i na podrucju ekologije, ima ih koji se bave pitanjima branitelja, zenskim pitanjima, pa cak i medju zakladama koje financiraju rad pojedinih udruga.
U Hrvatskoj je jos uvijek veliki problem humanitarna pomoc. Tokom rata njenom raspodjelom bavile su se mnoge organizacije, ali i tu je vlast upetljala svoje prste. Osnovane su mnoge organizacije koje su se pocele baviti tim poslom, ali se kasnije ispostavilo da pomoc dobivaju samo pripadnici jedne nacije (vrlo cesto Hrvati prognani iz BiH) ili vjeroispovijesti. Takvih slucajeva ima i danas, pogotovo na podrucju bivse "Republike Srpske Krajine".
Posebnu seriju problema radu nevladinih organizacija stvara zakonski okvir. Prije svega, tu su restrikcije nametnute spomenutim Zakonom o udrugama. Direktor Centra za razvoj neprofitnih organizacija (CERANEO) Gojko Bezovan spornim smatra odredbe o privremenoj zabrani udruge, zatim razloge za zabranu u slucaju kada u zakonu stoji ako ona djeluje protivno zakonu i statutu, zatim problem statusa vlasnistva bivsih drustvenih organizacija (vrlo slozena problematika vrlo lose zakonski rijesena, a Bezovan cak smatra da nije u skladu s Ustavom). Problem su i visine kazni koje se propisuju ako udruge rade neke prekrsaje. Problem su cak i djelatnosti koje udruge mogu obavljatu, pa se dogodilo da je esperantskom drustvu ne dopusta da drzi tecajeve jezika za svoje clanove. Selektivnost u odnosu prema udrugama Bezovan je ilustrirao cinjenicom da se nekim udrugama dopusta da izdaju audio i video zapise i po svojoj se djelatnosti nalaze u sustavu PDV-a (poreza na dodanu vrijednost), dok neke nemaju tu mogucnost. Velik problem je i neujednaceni standard djelatnosti koje se dopustaju udrugama ako se osnivaju u Ministarstvu uprave i ako se osnivaju u zupanijskim uredima.
"Slijedeci je problem kad su u pitanju djelatnosti socijalne skrbi i tu ce se doci u sukob sa Zakonom o socijalnoj skrbi, jer je on dopustio znacajniji udio udruga u obavljanju socijalne skrbi. Po onome sto pise u Zakonu o udrugama nece se moci dopustiti osnivanje udruge u tu svrhu. To je problem koncepta", kaze Bezovan. "U nas se misli da se udruge mogu baviti aktivnostima slobodnog vremena, razbibrige, dokolice, zastite okolisa i zauzimanja za neke stvari, za ljudska prava. To je posve normalno. Ako se tu javi moderniji konstrukt, kakav postoji danas u drugim zemljama u tranziciji, onda se javljaju ozbiljni problemi." Osim toga, neke su udruge podlozne i drugim zakonima, kao npr. studentske na koje se odnosi Zakon o studentskom zboru, sportska drustva koja regulira Zakon o sportu, strane udruge koje se upisuju u posebni registar (Registar stranih udruga), zatim je tu i Zakon o fondacijama i zakladama (zakonska razlika izmedju zaklade i fondacije samo je u njihovom trajanju), ali i Zakon o humanitarnim organizacijama i humanitarnoj pomoci. Sindikati imaju problem sa Zakonom o radu, a sve udruge zajedno muku muce sa zakonom koji regulira javna okupljanja i mirne prosvjede - preveliki su rokovi za prijavljivanje nekog skupa pa se ne moze adekvatnom brzinom reagirati na dogadjaje, problemi su sa osiguranjem koje zakon zahtijeva, a donedavno je velik problem bio i mjesta okupljanja, sto je bilo ostavljeno lokalnim zajednicama da same odluce, pa je tako najveci problem nastao u Zagrebu gdje su samo pojedini trgovi (mahom izvan centra) bili namijenjeni organiziranju prosvjeda.
Uopce, zakonski okvir za djelovanje udruga vrlo je kaotican, i s tom se konstatacijom slazu skoro svi predsjednici i aktivisti NVO-a, ali i mnogi pravnici. Mnogi su prigovori pojedinim zakonima upuceni i od Vijeca Evrope te raznih drugih medjunarodnih institucija. Jedini tko ne priznaje zakonsku nedorecenost, kaoticnost i sukobljenost zakona jest sama Vlada, ali i u Saboru se rijetko cuju opozicijski glasovi protiv ove zbrke. Uostalom, odnos politicara, vladajucih ili oporbenih, zaseban je problem nevladinim organizacijama. Recimo, kad je Zakon o udrugama usao u saborsku proceduru, osnovana je ad hoc koalicija nevladinih organizacija, nazvana Inicijativa za treci sektor. U nju se ukljucio sirok spektar NVO-a, cije je clanstvo zajedno brojilo oko 120.000 ljudi. Za primjedbe ove koalicije nitko nije pokazao interes, a primljeni su jedino kod nizeg savjetnika predsjednika drzave, koji je njihove primjedbe "primio na znanje". Ali primjedbe nitko nije uvazio!
Inicijativa za treci sektor vrlo je studiozno pristupila izradi primjedbi i amandmana, sto cesto nije slucaj u Hrvatskoj. Naime, zbog zakonske hiperprodukcije (godisnje se objavljuje skoro 200 brojeva sluzbenih novina) tesko je slijediti sve propise koji stupaju na snagu ili ciji prijedlozi ulaze u saborsku proceduru. Malo je organizacija koje imaju skolovane pravnike, a ako ih i imaju, ti su pravnici najcesce angazirani za raspetljavanje zackoljica u postojecim zakonima, i to zackoljica koje se odnose na konkretne slucajeve. Cak i tada dolazi do problema zbog lose obradjenih slucajeva, na sto je u svome izvjestaju za proslu godinu upozorio i pucki pravobranitelj, napomenuvsi da ne moze nista uciniti ako predmet nije detaljno zakonski obradjen.
Neshvacanje stvarne uloge nevladinih organizacija, kao i otvoreno pokazivanje prezira prema njima, konstanta je u ponasanju saborskih zastupnika. Miroslav Kis, predsjednik Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskog drzavnog sabora, svojedbno je izjavio kako "nisu odbori ti, pa ni moj odbor, koji ce nevladinim organizacijama slati saborske materijale" jer "to radi tajnistvo Sabora koje prima prijedloge uglavnom od Vlade jer je uglavnom ona taj predlagatelj, ponekad i jedini ovlasteni". Drugim rijecima, onaj tko bi trebao biti najvise zainteresiran za primjedbe nevladinih organizacija, pokazao je potpuno odsustvo zelje za komuniciranjem s njima i uvazavanja njihova misljenja. Kis cak nije zastupnik HDZ-a, vec potpuno nezavisni, pa se vec i na osnovu njegovih rijeci moze zakljuciti kakav stav o NVO-ima prevladava medju ostalim zastupnicima.
Financiranje udruga zasebna je serija problema u koju se ukljucuje i
nekoliko zakona koje do sada nismo spomenuli, ali i drzavne sluzbe koje
znadu biti (i to vrlo cesto) selektivne pri dodjeli sredstava, a sve to slijedi
i vrlo rigidna porezna politika. Na razvoj udruga u Hrvatskoj ce jako
negativno, i to na duzi rok, utjecati sadasnja stopa PDV-a od 22 posto, sto
je povecalo troskove poslovanja neprofitnih organizacija, koje ionako
imaju vrlo ogranicena sredstva, koja najcesce osiguravaju iz clanarine,
domacih i inozemnih donacija, te ua jedan dio NVO-a iz drzavnog
proracuna. U Hrvatskoj je ozbiljan problem i sto se neoporezive donacije
mogu dati samo organizacijama u kulturi i umjetnosti u prilicno visokom
iznosu i mogu se u basnoslovnim iznosima davati organizacijama u
sportu. Primjerice, ako ste vlasnik trgovackog drustva, mozete dati do
pola milijuna kuna neoporezivo sportskom klubu, cak ako je trgovacko
drustvo, tj. ako ste sami vlasnik. Ako ste obveznik poreza na dohodak,
mozete dati do pedeset tisuca kuna oslobodjeno od poreza za sport. A za
skrb o primjerice djeci ili invalidima, ne mozete dati nista. Neke od tih
olaksica strpane su u Zakon o sportu, iako je to porezna tema.
Nadalje, od nedavno je u Hrvatskoj na snazi i Odluka o mjerilima i kriterijima za financijsku potporu udruga koje su od interesa za Republiku Hrvatsku. Prije je stajalo da ce se financirati one udruge koje provode politiku Vlade Republike Hrvatske. Ipak, to je promijenjeno i stavljeno je da ce se financirati one udruge koje se zalazu i provode najvise vrednote Ustava. Ali i dalje su ostali nejasni kriteriji po kojima se novac raspodjeljuje. U 1997. godini udrugama je podijeljeno oko deset milijuna dolara iz drzavnog proracuna, a ove je taj iznos mnogo manji, tek 1,5 milijuna dolara, podijeljenih preko nedavno osnovanog vladinog Ureda za udruge. No, nema skoro nikakvih podataka koliko su novca NVO-ima podijelile jedince lokalne uprave. No, podjela novca iz drzavne blagajne pokazala je da se novac ne dijeli po proklamiranim kriterijima. Samo jedan primjer: don Anto Bakovic i njegov Hrvatski populacijski pokret dobili su novac iz proracuna, iako sam Bakovic slovi za nacionalistu (cak sovinistu) najgoreg kova, dok je njegov list Narod leglo mrznje prema svemu sto nije hrvatsko.
Zakoni stvaraju probleme i nazivima udruga. Naime, udruge ne mogu biti nazivane stranim imenima, zbog cega je ATTACK (Autonomna tvornica kulture) imala problema s registracijom. No, novi je problem ATTACK-u nastao kad su htjeli otvoriti web-stranicu attack.hr, sto je odbijeno jer attack nije hrvatska rijec. S druge strane, ukoliko naziv udruge u sebi sadrzi rijec Hrvatska u bilo kojem (odgovarajucem) padezu, to se dodatno sankcionira, zbog cega je sitnih problema imao Amnesty International Hrvatska. Uostalom u Zakonu stoji i odredba po kojoj se rijec Hrvatska treba upotrebljavati na nacin da se istice ugled i dostojanstvo Republike Hrvatske, sto - osim sto je bezvezna odredba - govori i o tome kako se zakonodavac vise bavio formom nego sadrzajem.
Sami clanovi udruga vrlo cesto kritiziraju odnos medija prema njima. Naime, cak i nezavisni mediji pokazuju interes za rad neke udruge tek kad u njoj dodje do nekih problema. Primjerice, za postojanje Hrvatskog lovackog saveza nitko se ne bi raspitao da nije bilo problema oko njegove imovine. Udruge imaju premalo sredstava da bi pokrenule vlastite publikacije, a kad bi to i napravile, one sigurno ne bi bile jeftine, sto znaci da bi najvecem dijelu ljudi bile nedostupne. Rad na medijima, ili konkretniji rad na medijskoj prezentaciji, opet zahtijeva ljudstvo, sto znaci i novac, kojega nema. Zahtijevanje istinski pluralnih i otvorenih medija, koji bi realnije prikazali sto udruge stvarno rade i s kojima se problemima susrecu u svom radu, svakako bi pridonio boljoj percepciji NVO-a u cijelom drustvu.
Nuzna posljedica bi bila da vlast vise ne bi mogla zaobilaziti takve udruge, sto bi znacilo da se ne moze ponasati kako ona zeli, vec kako se od nje zahtijeva. Uostalom, kada bi se njihov rad drukcije medijski prezentirao, ne bi se moglo dogoditi da se izglasa ovakav Zakon o udrugama, za koji Vesna Terselic iz Antiratne kampanje Hrvatske kaze da samo "odrazava negativan stav politickih snaga koje sada vode Hrvatsku spram nezavisnih gradjanskih inicijativa". Odnosno, "Zakon salje jasnu poruku da su aktivnosti kojima se bave nevladine organizacije smetnja, a ne dobrodosla pomoc i dopuna vladinim programima. Zakon samo nastavlja tradiciju poslusnosti", baziranu na ideji da je "drzava tu da bi nadzirala svaku aktivnost".
Juraj Hrzenjak, koji je radio analizu mnogih zakona, kaze da "uvidom u Ustav ili Zakon o lokalnoj upravi, Zakon o udrugama, nisam nasao, ni posredno, ni neposredno, da su opcine i gradovi, njihova vijeca i poglavarstva, pa ni zupanijske skupstine duzni po bilo kojem pitanju iz svog djelokruga obratiti se, konzultirati ili, ne daj boze, respektirati misljenje nevladinih organizacija". Zbog takvih odnosa snaga vlasti i NVO-a dogadjaju se skandali poput aktualnih preuredjenja zagrebackih trgova, koji sve vise lice na rugla, jer vlast ima svoju koncepciju, a misljenje drustva arhitekata (ili neke druge udruge) uopce se ne trazi.
Govoreci svojedobno na okruglom stolu o nevladinom organizacijama, direktor Hrvatskog Helsinskog odbora Bojan Munjin nije krio svoje nezadovoljstvo stanjem u drzavi i polozajem NVO-a. "Ovdje moramo organizirati okrugle stolove da bismo dosli do nekakvih nacela oko slobodnog udruzivanja gradjana. To je ono sto zamara, sto iscrpljuje, i sto zapravo otupljuje ostricu jednog normalnog razvoja, slobodnog u drustvu." "Uz manje politike i vise razumijevanja stvarnog znacenja slobodnih gradjanskih inicijativa, jer je slobodno gradjansko sudjelovanje neophodno u dijalogu s vladom, sluzbenicima, clanovima parlamenta, imat cemo bolje zakonodavstvo", dodao je na istom stolu Pavel Demes iz slovackog Usluznog centra za treci sektor. Hrvatskoj Vladi kao da do toga nije stalo, kao da radi namjerno protiv dobrog zakonodavstva.
Ne treba zaboraviti ni cinjenicu da se postivanju ljudskih prava, odnosno toleranciji spram drukcijih misljenja, interesa, svjetonazora i ciljeva covjek uci od rodjenja. Na zalost, hrvatsko skolstvo jos uvijek koristi udzbenike pisane jezikom konflikta, a nikako "jezikom suradnje, komunikacije i kritike koja bi bila konstruktivna", kako ga naziva Vesna Kesic iz Grupe za zenska ljudska prava B.a.B.e. Naprosto, ratna se stvarnost preselila na stranice udzbenika, ali ratnu terminologiju nije zamijenila mirnodopska. Specificni interesi pojedinaca ili manjih drustvenih grupa, koji bi svoje zadovoljenje (makar djelomicno) trebali realizirati kroz nevladine organizacije, zahvaljujuci takvom odgoju u skolama jos dugo nece dozivjeti svoju puninu. Stanje se cini zabetoniranim, a to frustrira sve one koji su se na bilo koji nacin ukljucili u rad treceg sektora, u rad nevladinih organizacija.
MILIVOJ DjILAS
1
10