IZBORI U OZRACJU VOJNOG UDARA

AIM, ZAGREB, 7.9.1999. Ako bi izbori u Hrvatskoj bili danas, a ne sredinom sijecnja sljedece godine kada je za to krajnji rok, koalicija SDP-a i HSLS-a dobila bi 31,8 posto glasova, a sada valadajuci HDZ 20,7 posto. Tako naime kaze najnovije ispitivanje javnog misljenja sto ga redovito provodi zagrebacki "Jutarnji list", a rezultati nikad pouzdanih novinskih anketa - na zalost vladajucih - ovog su puta potkrepljeni i ishodima lokalnih izbora odrzavanih proslih mjeseci, kada je HDZ na opcinskim izborima bivao potucen do nogu.

Kako u takvim uvjetima napisati izborni zakon koji daje kakve takve izgleda na pobjedu. Dok je popularnost HDZ bila znatno veca od one koju trenutno uziva, pisac dosadasnjih izbornih zakona, Tudjmanov savjetnik i HDZ-ov strucnjak za ustavno-pravna pitanja dr. Smiljko Sokol, imao je znatno laksi posao. No, postoje trenuci kada nekoj stranci, s obzirom na podrsku koju uziva u javnosti, vise ne odgovara ni jedan izborni sustav. Cini se da HDZ upravo prozivljava takvo vrijeme pa se predizborna bitka sve vise prenosi na izvaninstitucionalno polje, u kojem se traze nacini kako zadrzati vlast ako se izbori izgube.

Bilo kako bilo, HDZ je 2. rujna u saborsku proceduru uputio svoj prijedlog izbornog zakona, nakon sto su o tome definitivno propali pregovori s oporbenom sestorkom (SDP, HSLS, HSS, LS, HNS i IDS). Taj zakon na prvom citanju trebao bi se naci u Saboru vec 23. ili 25. rujna, a na drugom 15. listopada, kako bi se ispostovali ustavni rokovi. HDZ se odlucio za cisti razmjerni susav, vjerojatno procjenjujuci da mu takav izborni model, s obzirom na okolnosti, najvise odgovara. Prednost tog modela je u pravednom preracunavanju osvojenog broja glasova, sto znaci da dobiveni postotak glasova osigurava jednak postotak zastupnickih mjesta u parlamentu. HDZ je, dok su mu izborne sanse bile bolje, izbjegavao taj model jer mu je vecinski sustav omogucavao da i s 30-ak posto osvojenih glasova osigura saborsku vecinu.

Uglavnom, HDZ-ov prijedlog izbornog zakona podijelio bi Hrvatsku na devet izbornih jedinica, u kojima bi se na priblizno 400.000 biraca, biralo 12 zastupnika. Mada izborne jedinice jos nisu skrojene, prema onome sto se do sada zna, cini se da bi one uglavnom slijedile granice zupanija i da se ne bi tezilo prekrajanju koje bi razbijalo pojedine kompaktne glasacke sredine (napr. Istru) kako bi se ostvario bolji izborni rezultat. Deseta izborna jedinica bila bi predvidjena za glasanje dijaspore, na osnovu tzv. nefiksne kvote, sto znaci da bi broj zastupnika iz te jedinice ovisio o prosjecnom broju glasova u ostalih devet izbornih jedinica. Po HDZ-ovom prijedlogu zakona izborni bi prag bio pet posto, bez obzira nastupe li stranke zajedno ili u koaliciji.

Sto se nacionalnih manjina tice one bi imale ukupno pet zastupnika, koji bi se birali u manjinskim izbornim jedinicama. Talijani, Madjari i Srbi imali bi pravo na jednog zastupnika. Cesi i Slovaci zajedno, odnosno Rusini, Ukrajinci, Zidovi, Nijemci i Austrijanci takodjer zajedno, birali bi po jednog zastupnika, a njihov bi se mandat podijelio prema broju manjina, sto znaci da bi se zastupnici mijenjali nakon odredjenog vremenskog razdoblja. Prijedlog da Srbi u Saboru imaju samo jednog zastupnika vec je naisao na ostre reakcije lidera srpske zajednice u Hrvatskoj. Milan Djukic i Veselin Pejnovic, predsjednici Narodnog vijeca Srba, odnosno Srpskog narodnog savjeta u tome vide "suspenziju ionako supendiranog Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina". Oni najavljuju kako ce Srbe, ne promijeni li se izborni zakon, pozvati na bojkot izbora, a Pejnovic izjavljuje da ce - prodje li Seksov, tj. HDZ-ov prijedlog - podnijeti tuzbu Ustavnom sudu.

Jedno od zanimljivijih pitanja svakako je i pravo glasa Srba koji su tokom Domovinskog rata izbjegli iz Hrvatske. Znatan dio njih dobio je hrvatske dokumente i po toj bi osnovi bilo logicno da i oni, kao i ostali hrvatski drzavljani imaju pravo glasa. No, Vladimir Seks bio je prilicno jasan izjavivsi kako ne treba ocekivati da gradjani srpske nacionalnosti, bez obzira na prebivaliste (a najvise ih je u Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini) dobiju pravo glasa u desetoj izbornoj jedinici, jer oni naprosto nisu dijaspora. Jasna Omejec, duznosnica Liberalne stranke slaze se sa Seksom da hrvatski Srbi nisu dijaspora u smislu kako su to, primjerice Hrvati u Americi. No, ona drzi da svim hrvatskim drzavljanima, dakle i izbjeglim Srbima s boravistem u Jugoslaviji i Republici Srpskoj, mora biti osigurano pravo glasa. Njena ideja na tragu je onoga sto cvrsto zastupa i medjunarodna zajednica. Stalno vijece OESS-a u Becu, koje je nedavno, uz puno teskih rijeci na racun Zagreba raspravljalo o prilikama u Hrvatskoj, bilo je u tom pogledu iznimno jasno: izborni zakon mora zajamciti "jednaku mogucnost pristupa izborima za sve hrvatske gradjane u inozemstvu, bez obzira na njihovu nacionalnost ili namjeru da se vrate". Jasno je da se taj stav poglavito odnosi na izbjegle hrvatske Srbe.

S izbornim zakonom, onakvim kakvog ga je predlozio HDZ, nije sretna ni hrvatska oporba. Tako ce Drazen Budisa najaviti da ce opozicija izaci sa svojim prijedlogom izbornog zakona. Oporba ce, kaze Budisa, predloziti mjesoviti izborni sustav u kojem bi se 80 zastupnika biralo proporcionalnim sustavom, a 40 vecinskim. Nacionalne manjine birale bi pet zastupnika, a posebne liste za dijasporu ne bi bilo. Bit ce zanimljivo ako se u Saboru pojave dva prijedloga izbornog zakona. Medjunarodna je zajednica izrijekom trazila da se HDZ i oporba usaglase oko novog izbornog zakona, tj. da o tom vaznom pitanju postignu konsenzus.

Da ce tako i biti cinilo se 25. svibnja kada su oporba i HDZ o tome postigli nacelni sporazum. No, taj je sporazum ukljucivao i usaglasavanje Zakona o HRT-u, odnosno pretvaranju drzavne televizije u javnu. Svjestan koliko mu u promidzbenom smislu znaci televizija i da bi bez njene uloge ionako mrsave sanse na izbornu pobjedu bile jos tanje, HDZ je odlucio izigrati taj dio sporazuma. Umjesto novog Zakona o HRT-u HDZ je predlozio izradu pravilnika kojim bi se precizno regulirali stranacki nastupi u predizbornom vremenu. HDZ tako smatra - a za oporbu je to posve neprihvatljivo - da prostor u drzavnim medijima stranke trebaju dobiti ovisno o zastupljenosti u Saboru. Izlisno je reci da u sadasnjem sastavu Hrvatskog sabora HDZ ima natpolovicnu vecinu.

Vec spomenuta rasprava u beckom sjedistu Stalnog vijeca OESS-a jasno je podcrtala - a na tome su osobito inzistrirali Amerikanci -
"da su javni mediji i dalje cvrsto pod kontrolom vladajuce stranke". OESS smatra "presudnim da se na tom podrucju u izbornoj godini postigne napredak", te dodaje kako "politicka zloupotreba hrvatskih elektronskih medija nije sukladna s teznjom Hrvatske da se pridruzi euroatlanskim institucijama". Tu cinjenicu posebno je naglasio i Richard Holbrooke, americki veleposlanik pri UN-u, prigodom nedavnog boravka u Zagrebu.

Preizborno se vrijeme zgusnjava i postaje sve napetije, a izrazene socijalne tenzije prenose se i na politiku. Predsjednik Ustavnog suda Jadranko Crnic, koji je svojom nezavisnoscu postao trn u oku vladajucoj stranci, upozorava da bi izbore trebalo odrzati do 15. studenoga, kako bi sadasnji saziv Ustavnog suda mogao nadgledati izbore. HDZ pak cini suprotno, nadajuci se da bi novi ljudi u toj vaznoj instituciji, za razliku od Crnica, mogli zazmiriti na oba oka kako ne bi vidjeli izborne nepravilnosti. Strucnjaci upozoravaju na cinjenicu da se Sabor mora raspustiti prije nego mu potkraj studenoga istekne mandat, a odrze li se izbori u sijecnju, Hrvatska bi duze od tri mjeseca funkcionirala bez parlamenta. To bi moglo stvoriti tesku politicku krizu, koja pomijesana sa socijalnim napetostima zemlju moze odvesti u pravi kaos. Prizivanje vojnog udara, sto posljednjih dana otvoreno propagira Ante Djapic, predsjednik HDZ-ove satelitske stranke HSP, mozda bi moglo postati hrvatska realnost.

Doduse, pustajuci te probne balone, Djapic ih u igru uvodi na mala vrata: pokusa li hrvatska haaskom sudu izruciti svoje generale - napregnutih glasnica govori ovih dana Djapic - vojska bi trebala zastiti ustavni poerdak. Djapic govori ono sto HDZ misli, ali zbog medjunarodne javnosti ne smije reci. No, kad se prica jednom pusti u javnost, analogija s kazalistem postaje neminovna: puska koja se u prvom cinu pojavi na sceni, u trecem mora opaliti.

DRAGO HEDL