BORBA PROTIV KORUPCIJE I NEMOC PRAVOSUDjA

STA JE SLADjE - VELIKA PLACA ILI STRANKA?

U zemlji gdje pravosudje ima politicke gospodare ne moze se ocekivati efikasna borba protiv korupcije.

AIM, SARAJEVO 05.09.1999. Kao konkretan doprinos borbi protiv korupcije lansiran je prijedlog da sudije i tuzioci u Bosni i Hercegovini budu placeni do 3000 KM mjesecno. Predlagaci vjeruju da ce visokim platama kupiti postenje sudija i tuzilaca i ojacati njihovu nezavisnost naspram politicke vlasti. Malo je, medjutim, onih koji vjeruju da ce ova mjera sama po sebi osposobiti pravosudni aparat da se uhvati u kostac sa korupcijom, a vlast, koja je iznad prava, svede u okvire zakonitosti.

Ovo je drugi put u posljednjih dvadeset godina u BiH da se predlazu slicne mjere s istim obrazlozenjem, ali je problem maltene ostao isti. Partijsko rukovodstvo BiH je u oktobru 1983. godine otpocelo pompezno najavljenu kampanju za zastitu zakonitosti u cemu su sudovi dobili istaknuto mjesto. I tada je neko gromoglasno povikao: "Sudije su slabo placene!" Neefikasnost pravosudja opravdavana je niskim placama zaposlenih u cijelom lancu kontrolnih organa (policija, inpekcija, sluzba drustvenog knjigovodstva) koji servisiraju i pravosudje, ali ta ocjena ni izbliza nije bila tacna. Policija, tuzioci, sudije, bili su i te kako efikasni, pa i rigorozni ako je iza konkretnog gonjenja stajala politicka odluka.

Sta se promijenilo u medjuvremenu? I tada i sada pravosudje je servis vlasti - onda jedne, a sada, zavisno od mjesta djelovanja, partije na vlasti. Bez politicke odluke nezamislivo da se u ozbiljnim stvarima pokrece pravosudni aparat. Javni zivot u BiH obiluje optuzbama o uplitanju politicara u rad sudova o cemu cesto govore medjunarodni zvanicnici. Zar nije prvi policajac Sarajevskog kantona, Ismet Dahic, povodom hapsenja Ramiza Delalica objelodanio postojanje politickih intervencija da se slucaj zataska. Ali to nije pravi primjer. Ima li tog tuzioca koji ce u Mostaru, na primjer, po svojoj savjesti otvoriti istragu protiv, recimo, Brune Stojica, i ispitati njegovo bogatstvo? Ili, na Palama protiv transakcija Momcila Krajsnika, ili u Sarajevu, da bi se ustanovilo odakle generalu Fikretu Prevljaku pare za motel na Jablanickom jezeru ili Bakiru Alispahicu za fabriku boja? Ko je u RS sjeo na optuzenicku klupu nakon sto je Biljana Plavsic dokumentovala kriminal u "Centreksu" i "Selekt-impeksu"? Da li je moguce da pravosudje otvori istragu o finansiranju politickih partija ili protiv neke visoke licnosti pod uslovom da nije u politickoj nemilosti? Sve su ovo primjeri o kojima su domaci listovi cesto pisali. Hajmo reci da tuzioci i sudije nisu bili motivirani da otvaraju komplikovane i teske slucajeve zbog slabe place. Ali, hoce li se usuditi beskompromisno raditi svoj posao kad dobiju tih 3000 maraka? Nece ni tada, jer pretpostavka nezavisnoti sudske vlasti i sprovodjenje zakonitosti ne lezi iskljucivo u materijalnom polozajau tih funkcionera. Ako su ljudi u pravosudju bili poslusni sa 700 maraka place, sa 3000 KM imace cetiri puta vise razloga da slusaju stranacke nalogodavce.

Glavni problem lezi u modelu izbora kadrova u pravosudju koji je u nadleznosti ministra pravde na entitetskom nivou (Rapublika Srpska), odnosno na kantonalnom u Federaciji BiH. Prakticno, naimenovanje sudija je u rukama politickih stranaka. U takvim uslovima jedan ambiciozan sudija nastojace da se preporuci kao "rezimski podoban" ako zeli da se nadje na listi za imenovanja ili unapredjenja. Tako "lojalnost stranci" u mjerilu vrijednosti postaje vazniji kriterij od lojalnosti drzavi. Rezultat takvog nacina izbora jeste sto sudije dobijaju politicke gospodare koje ih biraju, ali imaju i mogucnost da ih kazne zbog eventualnog neposluha kada dodje vrijeme reizbora.

Kad se na ovaj problem nadoda bezakonje i nedostatak postivanja institucija, onda su sudije razapete izmedju golog pritiska i politicke ovisnosti. U takvoj situaciji strada zakon. Samo se domaci politicari cude zasto stranci upozoravaju na korupciju. U izvjestaju Transparency Iternational iz 1998. godine sumira se "dominatnost mafijaskog stila gangsterizma koji vlada u BiH od pocetka rata 1992 "Lokalni mocnici iz svijeta kriminala spremni su prijetiti sudijama, tuziocima ili policijskim funkcionerima ne bi li ih natjerali na odredjene neprofesionalne ustupke. U Milicima, opcina Vlasenica,
pravosudje i lokalna policija nemocna je da se suprostavi lokalnom mocniku Rajku Dukicu. Njega trenutno tereti preko 20 krivicnih prijava za razlicita djela, ali ni jedna nije procesuirana.

U Novom Travniku stan opcinskog sudije posut je benzinom i zapaljen tokom noci. Jos niko nije osudjen za ovaj zlocin. Ako se ovako prijeti u Novom Travniku, ne treba se cuditi oslobadjajujucoj presudi Ivici Rajicu od strane mostarskog suda 1996. Godine, koji je bio optuzen za ubistvo cetvorice Hrvata u Kiseljaku. Za vrijeme sudjenja pripadnici udruge dragovoljaca predvodjeni Tutom i Stelom, bili su u sudnici kako bi se uvjerili da ce "sudjenje biti fer i posteno". U Bihacu je oteta iz stana a potom pretucena sudinica opcinskog suda Bahra Coralic jer je "autonomase vratila na posao". Zaprepascujuce je sto je cijeli slucaj imao tretman epizode iz "crne hronike" i nije uzbudio politicare niti ikoga iz kantonalnog ili federalnog pravosudja.

Danasnje pravosudje u Bosni i Hercegovini, izlozeno pritiscima i pod kontrolom partijskih vrhova, ne moze se uhvatiti u borbu protiv korupcije. Da bi se koliko-toliko osposobilo nephodna je temeljita reforma samog pravosudja koje mora pratiti i uozbiljenje same drzave. Medjunarodna krizna grupa predlozila je ukidanje nadleznosti kantona i opstina pri imenovanju sudija i tuzilaca. Sudije bi trebalo da bira Komisija za sudijsku sluzbu, tijelo koje bi bilo formirano na nivou drzave, iz redova zastupnika Zastupnickog doma Federacije BiH, Narodne skupstine RS, te jednog stranog sudije koji bi predsjedvao Komisijom. Uz ovaj prijedlog ide i preporuka da se finansiranje centralizira. Ideja je da bi ovakav nacin izbora sudija obezbijedio njihovu nezavisnost u odnosu na politicke partije koje su do sada imale monopol.

Ali ni to nije dovoljno. Glavno pitanje je dosljednja podjela vlasti na zakonodavnu, izvrsnu i sudsku, kako je uostalom i zapisano u Ustavu. Medjutim, ni jedan parlament u BiH nije mjesto stvarne vlasti koji bi bio u stanju pruziti sudijama stvarnu zastitu. Trebace godine dok parlament u BiH ne dobije potrebni autoritet sposoban da se suprostavi arbitrazi
izvrsne, odnosno stranacke vlasti koja drma sirom Bosne.

Emir HABUL (AIM Sarajevo)