DOM ZA BJEZANJE

AIM, ZAGREB, 31.8.1999. "Koja god vlast dodje, udari po Ciganima. Najbolje nam je, burazeru, bilo u ono vrijeme dok je Tito hodao po zemlji, a poslije toga jebe nas ko god naidje", kaze trideset cetverogodisnji Zoran Mitrovic iz baranjskoga sela Torjanci, te pocinje argumentirati svoje misljenje: "Poceo rat, dosla srpska vlast i odma' nas sve mobiliziralo. Ne pita te Srbin 'oces li u rat ili neces, nego moras ili ode glava. Ako nisi za pusku, jesi za kopanje, pa ti kopas, a on ti drzi pusku uperenu u ledja. Pa, ti sad budi junak i nemoj kopat'. Eto, takvi smo ti mi bili cetnici."

Nakon sto je srpska krajinska vlast u Baranji dozivjela krah, na ove se prostore uselio hrvatski pravni poredak koji je od prvoga momenta sve one sto su ostali zivjeti pod srpskom vlascu svrstao u rubriku nepozeljnih. I ljudi su to ubrzo shvatili: Baranju su - pod pritiskom i prijetnjama hrvatskih povratnika - najprije masovno poceli napustati Srbi, a potom su za njima krenuli i ovdasnji Romi. Prije posljednjega rata u Baranji je zivjelo desetak hiljada Roma, a taj se broj nije spustao ni za vrijeme srpske krajinske vlasti; kad je ovdje dosla hrvatska vlast, golemi je broj Roma poceo skupljati ono malo sirotinje i odlaziti u svijet. Taj se svijet, doduse, najcesce svodio na Saveznu Republiku Jugoslaviju i tamosnja mjesta kao sto su Novi Sad, Sombor ili Bajmok, ali je istina da baranjskih Roma - koji su listom hrvatski drzavljani - danas ima od Kanade do Australije. U Baranji ih je trenutacno oko dvije i pol tisuce, a i ta se brojka iz dana u dan nezaustavljivo topi. I nekako se cini da ce aktualnom hrvatskom rezimu poci za rukom ono sto - unatoc iskazanom trudu - nije uspjelo niti jednom prije njega: iskorijeniti Rome iz Baranje.

Romi su, inace, baranjski starosjedioci: dosli su ovamo iz Rumunjske prije sedam stoljeca i vremenom postali cuveni majstori koritari, sto ce reci da su njihove ruke u drvu mogle napraviti sve ono sto je ziv covjek mogao zamisliti. Kroz sva ta stoljeca ovdasnji su Romi ostali vjerni drvu i sve dok nisu naisla neka zajebana vremena zaradjivali su krceci bogate baranjske sume. Osim sumi, ostali su vjerni i svome jeziku ljimba alu bajasaloru, koji je najslicniji rumunjskome s primjesama hrvatskog i srpskog, ostali su vjerni svojim obicajima i tradiciji, ali su prihvatili jezik i kulturu zemlje u kojoj zive. Kazu da one godine kad je poceo rat medju ovdasnjim Romima nije bilo nepismenih.

"Iso ja nedavno kompom (skelom, op. a.) preko Drave u Belisce i sve bilo u redu. Onda se navecer kompom vraco u selo i zamalo glavu izgubio", govori dvadeset osmogodisnji Miroslav Bogdan iz Torjanaca, sela sto se smjestilo u trokutu izmedju Drave, Dunava i madjarske granice. Miroslav je jedan od stotinjak Roma sto trenutacno naseljavaju Torjance, a upravo je ta cinjenica razlogom zbog kojega je umalo izgubio glavu.

"Sjedili moj bratic Boro, njegov mali sin i ja, a onda nam priso policajac Marko Katic iz Baranjskog Petrova Sela i poce on mom braticu jebavat cetnicku i cigansku majku i jos govori da je Boro ubio njegova oca. Udara on Boru sakama po licu, a on suti i ne opire se. Sutim i ja, samo mali place i govori 'ne diraj mi tatu'. Ali Katic ne cuje, nego i dalje udara, a nista mu ne smijes, ima na sebi uniformu i pistolj za pojasom. Onda skela stade i Boro pobjeze, a policajac krene za mnom. Uhvatio me i poceo mlatit, ali najgore je bilo kad je izvadio i repetiro pistolj. Prislonio ga meni uz glavu i pita 'oces sad da te ubijem'. Ja govorim 'ubij, brate, ako sam ti ista skrivio', a on mi samo psuje cigansku majku i boga, pa cetnicku majku i boga. Na kraju je reko da me nece sad ubit, ali da mu drugi put necu umaci. Prijavio sam Katica, ali mu se nista nije dogodilo", zavrsava svoju pripovijest Miroslav Bogdan.

Ova je prica, zapravo, samo slicica iz opseznoga albuma strahota sto ih svakodnevno prozivljavaju baranjski Romi. Taj se album sastoji od bombaskih napada na njihove kuce, prebijanja i ponizavanja Roma sto je u posljednje vrijeme postao hrvatski narodni obicaj u ovim krajevima, prakticne zabrane Romima da se krecu kroz odredjena naselja, te umiranja romske djece od gladi i najobicnije upale pluca. Prica se tako da je u Dardi nedavno umrla jedna desetomjesecna beba zato sto nije imala sto jesti: zapravo, imala je sto jesti, ali djetetu nije bila dovoljna nekakva cudna smjesa brasna i vode kojom ga je mjesecima hranila majka. Tjednima je, kazu, isla od vrata do vrata, ali joj ni u jednoj humanitarnoj organizaciji nisu dali djecju hranu. U Vardarcu je, pak, prije godinu dana od upale pluca umrla dvanaestogodisnja djevojcica.

Glavni je romski grijeh sto nisu napustali svoje kuce u vrijeme krajinske vlasti, a toj cinjenici povratnici dodaju i price koje kazu da su Romi bili najbolji ratnici u srpskoj vojsci, te da su se posebno isticali u pljacki napustenih hrvatskih domova.

"Povratnici pricaju da su im Romi pokrali sve iz kuca, a mi kazemo da obidju sva nasa naselja i ako pronadju jednu ukradenu stvar, neka nas sve pobiju. Da smo nesto krivi, zar bismo ostali ovdje?", pita predsjednik Udruzenja Roma Baranje Branko Petrovic. "Kud smo mogli otici kad je poceo rat? U crnu zemlju ne mozes, a kud god krenes patit ces za Baranjom i svojom kucom. A moram iskreno da vam kazem, Romi su se ovdje osjecali Jugoslavenima i, opet vam iskreno govorim, te 1991. mi smo se prepali hrvatske vlasti u kojoj smo vidjeli nastavak ustaskog rezima koji je poklao hiljade i hiljade Roma iz ovih krajeva. Onda smo racunali da je bolje ostati u nekakvoj Jugoslaviji."

"E, pazi sad: mi smo, kao, bili cetnici, a pravi su nas cetnici smatrali ustasama, jer smo mi Romi iz Torjanaca po vjeri katolici. Romi u Baranji su pristupali onoj crkvi koja je u nekom selu bila jaca, pa smo tako ovdje uzeli katolicku vjeru. Otkad su se Hrvati vratili u selo, zupnik vise nece da krsti nasu djecu, pa moramo traziti veze kod svecenika u Osijeku. Ne moze nam jedino zabraniti da dolazimo u crkvu, ali nas i tu ponizava govoreci na misi 'dodjite blize, Cigani moji'. Ustasama nas smatraju i rodjaci koji su otisli u Jugoslaviju. Evo, neki dan sam bio sa svojim vjencanim kumom koji je otisao tamo i pita me da mu zapjevam neku ustasku pjesmu. Za jedne smo, znaci, ustase, a za druge cetnici", prica Vlado Palko, a njegove rijeci potvrdjuje Branko Petrovic govoreci kako ni Srbima, ni Hrvatima nije jasno da Rom ne moze biti cetnik ili ustasa.

"Rom je covjek koji voli pjesmu i igru, mi smo ljudi veseljaci i najvaznija nam je sloboda. A ovo sad, brate, nije sloboda za Rome. Kud god krenes, rizicno je i ne znas na kakvu ces budalu naletjeti i hoces li dobiti batine. Evo, kad Romi iz Torjanaca biciklom idu u trideset kilometara udaljeni Beli Manastir, ne smiju proci kroz Baranjsko Petrovo Selo, jer se zna da Rom kroz to selo moze proci jedino ako prije toga dobije batine od hrvatskih povratnika ili ga izgrizu njihovi psi. Ne smiju ljudi otici u seosku trgovinu, jer ih i tamo cekaju batine. Ne smiju pozdraviti nekog povratnika, jer ce ih povratnik pljunuti", kaze Petrovic.

Nedavno je jedna mala Romkinja u Torjancima pala s tavana i slomila ruku, a buduci da u romskim kucama nema telefona njezin je otac krenuo po selu kako bi nazvao hitnu pomoc. U koju je god kucu dosao, gazde su ga istjerivale, a spas je uspio pronaci tek u obliznjem srpskom selu Novom Nevesinju. Romi kazu da ih ovdasnji Srbi - otkad je dosla hrvatska vlast - ne proganjaju i cak im daju posla. Sad su, naime, u istoj situaciji: povratnici bi zeljeli da i jedni i drugi netragom nestanu.

"Ne treba grijesiti dusu i reci da nas mrze i proganjaju svi povratnici, najgori su oni sto su prije rata bili propalice i nista nisu imali, a sad po cijeli dan hodaju selom i pricaju sta su sve oni imali i sta su im sve Cigani pokrali. I jos je gore od toga sto mi znamo da su ti razbojnici vlast i da im niko nista ne moze. On ima pistolj i uniformu, a nismo ni mi glupi da idemo na pistolj. Romi postuju vlast, ali ne moze se ovo vise izdrzat: ne da ti u trgovinu, ne da ti u kafanu, ne da ti da se selom vozis na biciklu, ne da ti da radis... Ko da smo na boga pucali", govori Zoran Mitrovic.

Dvadesetogodisnji Rom Nikola Mihajlovic iz baranjskoga sela Vardarca otisao je prije desetak dana s dvojicom drugara krasti ribu iz obliznjega ribnjaka. Policija ih je uhvatila i sutradan je mogao svoje ime procitati u crnoj kronici "Glasa Slavonije".

"Jeste, krali smo, ali moramo krasti, jer nemamo od cega zivjeti. U novinama nisu napisali sta nam je policija radila kad nas je uhapsila: prvo su nam stavili lisice, rekli nam da legnemo na travu i onda su nas poceli sutati. Udarali su gdje su god stigli i cim su god stigli", prica Nikola. Ipak, nocna mora svih njegovih stotinjak sunarodnjaka u Vardarcu nije toliko policija koliko razvojaceni branitelj i povratnik Josip Ciprijanovic. Kazu da ne prodje dan, a da on pijan i s pistoljem ne zareda ispred romskih kuca psujuci i prijeteci. U dvoristima Roma iz Vardarca od pocetka ove godine eksplodiralo je nekoliko bombi, policija bi dosla i pogledala, pocinitelj nikad nije pronadjen, ali ljudi misle da je to, takodjer, Ciprijanovicevo djelo. Ljudi jos kazuju da s Ciprijanovicem cesto zna doci i policajac kojega svi znaju pod imenom Zoltika i to je, vjerojatno, jedan od razloga sto policija ne reagira na ispade vardarackog siledzije.

"Nema za nas, rodjace, ovdje vise zivota. Pokupit se svi i gotovo", kaze Petar Djurdjevic iz Darde, sela u kojem su do prije tri-cetiri godine zivjele dvije hiljade Roma, a danas ih je gotovo upola manje. To je, izmedju ostaloga, posljedica natpisa "Cigani, odlazite!" koji su mjesecima krasili mnoge dardske zidove i tarabe. "Sve bismo mi podnijeli da nas ljudi ne tuku i ne pljuju. Ne moraju oni s nama pricat, ali nek nas bar ne diraju. Ovako, necemo jos dugo izdrzat", veli Djurdjevic.

"Najteze je, jebi ga, prvih sto godina", zakljucuje pricu Branko Petrovic.

IVICA DjIKIC

Feral Tribune d.o.o. Setaliste Bacvice 10 21000 Split Ivica Djikic Strana: 4 99.08.31