NEVOLJKO PRISTUPANJE PAKTU STABILNOSTI

AIM, ZAGREB, 5.8.1999. Apsolutno povoljnim - tako je hrvatski predsjednik ocijenio Pakt o stabilnosti jugoistocne Evrope, dodajuci da je Hrvatska summitom u Sarajevu izricito zadovoljna. Tudjman je obicno skrt na pohvalama, pa je njegovu netipicnu galantnost jedan dnevnik pokusao objasniti tvrdnjom da je, s obzirom na haske prijetnje, hrvatskom predsjedniku sarajevski skup, mozda, posljednja prilika u kojoj ga prihvacaju u krugu svjetskih uglednika. Mada je i to prihvacanje bilo tvrdo nazubljeno. Iako je ceznuo za drustvom, iako je izrazio zelju da se barem slika s Clintonom, Tudjman je u Sarajevu bio, valjda, najusamljeniji covjek. Od svjetskih politicara nitko se s njim nije htio druziti, nitko za njega nije imao vremena.

Tudjmanova je podrska Paktu hinjena. Pouzdani izvori tvrde kako se on cak bavio mislju da ne ode u Sarajevo, ali za takvo okretanje ledja cjelokupnoj medjunarodnoj zajednici - nije imao tri ciste. Navodno se bojao da bi ocevi Pakta u tom slucaju, umjesto njega, pozvali nekog od oporbenih lidera, kao sto su iz Srbije pozvali ljude koje smatraju alternativom Milosevicevoj vlasti. Ali zato je hrvatski predsjednik u svom izlaganju vrlo jasno dao na znanje sto misli o Paktu. Za razliku od svih drugih govornika, koji su bili okrenuti buducnosti, on je i ovom prilikom ostao zagledan u proslost. Svi su govorili o suradnji, on o neminovnosti sukoba. Protivno opcem zalaganju da se na Balkanu uspostave novi odnosi koji ce donijeti mir, stabilnost i progres cijeloj regiji, Tudjman je skup od cetrdesetak najistaknutijih svjetskih drzavnika poucio da je to nemoguce jer su, po njemu, glavni uzroci krize na ovom podrucju u nerijesenim povijesnim "nacionalno-politickim i kulturno-civilizacijskim razlikama s neizbrisivim vjerskim i etnickim identitetima i tradicijama".

Njegov je zakljucak da su se te "kulturno- civilizacijske razlike pokazale zilavijima od proklamiranih opcih demokratskih nacela". Tudjmanov trominutni govor vrlo ilustrativno govori o odnosu sluzbenog Zagreba spram Pakta o stabilnosti, pa i svih drugih oblika medjunarodnih integracija. Jedan od najboljih hrvatskih kolumnista pise da su minute, koje je Hrvatska, kao i druge nacije, dobila da u Sarajevu kaze svoje povijesno DA zapadnoj civilizaciji, "bile mozda tri najsramotnije minute u nasoj, ne bas dicnoj povijesti". Ne boji se gazda s Pantovcaka utjerivanja Hrvatske u neku novu jugo ili balkano- zajednicu (mada se takva panika, kao sjajno politicko sredstvo, iz sve snage forsira), nego strepi od sadrzaja nadnacionalnih integracija. Samo u iznutra zatvorenoj i izvana izoliranoj drzavi vlast moze ignorirati opceprihvacene demokratske standarde.

Tudjman bi se, mozda, integrirao, ali pod svojim uvjetima. Vladajuca se stranka oko Pakta o stabilnosti zucljivo podijelila. Sada to otvoreno priznaju i vlasti bliski mediji. Kao glasnogovornici tog nedemokratskog, izolacionistickog otpora medjunarodnom projektu o stabiliziranju evropskog Jugoistoka nastupile su neke desnicarske udruge i strancice, koje i inace funkcioniraju kao istureni esalon ekstremnog krila HDZ-a. Tako je Odbor za hrvatsku istinu i pravdu, koji okuplja neke organizacije proistekle iz Domovinskog rata, ustvrdio da je Pakt o stabilnosti zapravo pakt kontra Hrvatske. Tvrdeci da je njegovo prihvacanje "protupravan i protuustavan cin", Odbor je oglasio da ce potpisnika tog dokumenta smatrati izdajnikom te da ce protiv njega pokrenuti tuzbu. Ta je prijetnja upucena na adresu ministra vanjskih poslova Mate Granica, iako je on samo izvrsitelj Tudjmanove politike.

Marinko Liovic, predsjednik HVIDR-e, udruge invalida Domovinskog rata, koji se u posljednje vrijeme procuo izjavom da u svoje prostore ne dopusta pristup Zidovima, Srbima, zenama i psima, rekao je da Odbor zeli pomoci predsjedniku drzave, kako bi u klincu "medjunarodnih silnica uspio sacuvati hrvatsku samostalnost". Hrvatska stranka prava na svom je, gotovo bez iznimke crnokosuljaski uniformiranom skupu, Pakt odbacila, tvrdeci da je njime "okrnjena suverenost hrvatske drzave i postavljen temelj balkanske unije". Vlasti bliski mediji takodjer su posljednjih mjesec-dva vodili pravu kampanju protiv Pakta o stabilnosti. Dokazivali su da bi pristupanjem tom projektu Hrvatska izgubila suverenost te bi bila gurnuta u neke nove, nezeljene integracije. "Rijec je o utapanju Hrvatske u novu, prosirenu Jugoslaviju", tvrdi jedan od tih tekstova, koji ministra Granica i njegovu kooperativnost spram globalnih centara moci redovito uzimaju za svoju glavnu metu. Koliko je Pakt podijelio HDZ, cini se da je barem isto toliko posluzio i kao tocka kristalizacije globalne zavadjenosti vladajucih frakcija.

Hrvatskom je predsjedniku sarajevski summit lose pao i zbog ozbiljnih prijetnji, koje su mu neposredno prije pocetka tog skupa adresirane iz Haaga. U procesu generalu Tihomiru Blaskicu pred Haskim sudom tuzitelj Gregory Kehoe Tudjmanovu je politiku podjele Bosne i Hercegovine povezao sa zlocinima, koji su pocinjeni u hrvatsko-bosnjackom ratu. Hrvatskog je predsjednika prozvao kao inspiratora etnickog ciscenja Bosnjaka s onih dijelova Bosne i Hercegovine, koje je imao namjeru pripojiti Hrvatskoj. U prilog svojoj tvrdnji Kehoe je citirao dijelove jedne Tudjmanove knjige, objavljene jos 1981. godine. U njoj je razradjen plan podjele Bosne i Hercegovine, s krajnjim ciljem da se dijelovi njena teritorija pripoje Hrvatskoj.

Doslovce istodobno, pred Haskim je sudom, u procesu Dariu Kordicu, Stjepan Kljuic, jedan od prvih predsjednika bosansko-hercegovackog HDZ-a, ponudio dokaze protiv Tudjmana. Kljuic se, naime, nije slagao s politikom podjele Bosne i Hercegovine, pa je smijenjen, instrukcijom iz Zagreba. Pred Tribunalom on je govorio o razlozima svoga razlaza s Tudjmanom, a Sudu je dostavio i vise desetaka dokumenata, izmedju ostaloga i stenograme s nekih tajnih sastanaka na Pantovcaku, na kojima je dogovarana aneksija Hercegovine. U taj niz, za hrvatskog predsjednika neugodnih, vijesti svakako ide i pojavljivanje knjige "Tudjman

• anatomija neprosvijecenog apsolutizma", novinara Marinka Culica. U svojoj analizi, prvoj takvoj knjizi koja se pojavila u Hrvatskoj i u tren je oka postala hitom, Culic Tudjmanovo djelo "Bespuca povijesne zbiljnosti" naziva hrvatskim Memorandumom, dodajuci da je ta knjiga, de facto najava rata u Hrvatskoj, u nekim detaljima smjelija od zloglasnog Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti.

Toj poplavi neugodnih prozivki hrvatski se predsjednik pokusao suprotstaviti na dva nacina: potpisivanjem sporazuma s Bosnom i Hercegovinom o medjusobnim granicama te verbalnim falsifikatima. Sarajevski je skup iskoristio da haske i ostale optuzbe o njegovoj ekspanzionistickoj politici podjele Bosne i Hercegovine odbaci kao neosnovane i diletantske. "Ucinili smo sve, i ja i Hrvatska, za obranu Bosne i Hercegovine", ustvrdio je Tudjman, odmah podastiruci i listu svojih navodnih zasluga. "Osobno sam 1992. godine dao direktivu bosansko-hercegovackim Hrvatima da na referendumu glasaju za neovisnost Bosne i Hercegovine", rekao je on, ne videci nista nenormalno u tome da predsjednik Hrvatske daje direktive gradjanima druge drzave. I njegovo isticanje da je Hrvatska prva priznala Bosnu i Hercegovinu treba dopuniti cinjenicom da je to priznanje bilo uvjet da Amerika prizna Hrvatsku. Tocno je da je naoruzanje za Armiju BiH islo preko Hrvatske, da je Hrvatska zbrinula stotine tisuca bosanskih izbjeglica. I to je sve. Spisak grijeha protiv Bosne mnogo je duzi, o tome govore brojni dokumenti i svjedoci. Svoje pretenzije prema susjednoj drzavi hrvatski predsjednik, naime, nikada nije tajio.

Zato sporazum o granicama, koji je potpisao s Bosnom i Hercegovinom, nije kruna, nego je kapitulacija Tudjmanove bosanske politike. Taj ce se sporazum u potpunosti, bez fige u dzepu, postovati tek onda kad sadasnji predsjednik Hrvatske sidje s vlasti.

JELENA LOVRIC