NDH OKO VRATA

NDH OKO VRATA AIM, ZAGREB, 22.7.1999. Je li danasnja Hrvatska sljednica Nezavisne drzave Hrvatske, kvislinske tvorevine iz vremena Drugog svjetskog rata? To je pitanje ponovo aktualizirano nakon sto je CNN prikazao polusatnu emisiju o sudjenju Dinku Sakicu, zapovjedniku ustaskog logora Jasenovac, koji se smatra hrvatskim Auschwitzom. Glasovita CNN-ova reporterka Christiane Amanpour tvrdi da Tudjmanova vlast njeguje u najmanju ruku ambivalentan odnos spram fasistickog nasljedja. Ona dokazuje da ideologija sadasnje hrvatske vlasti ima slicnosti s ideologijom NDH, da Tudjman u nekim elementima ponavlja ustaskog poglavnika Pavelica, da se u Hrvatskoj tolerira propaganda ustastva, da je u javnosti stvorena odredjena navika na fasisticku retoriku, koja se tretira kao jedno u lepezi normalnih politickih uvjerenja. U prilog svojim tezama pokazala je dio Tudjmanova govora polaznicima Ratne skole, od prije pola godine, kada je hrvatski predsjednik rekao da je rijesio srpsko pitanje u Hrvatskoj, jer je udio Srba u stanovnistvu smanjen na samo 3 posto. Objavljene su i snimke napada ekstremne desnice na sudionike antifasistickog skupa u Zagrebu u proljece ove godine. Takodjer je prikazana i kronologija slucaja Sakic.

Sumnje o koketiranju s ustastvom danas vladajucu Hrvatsku demokratsku zajednicu prate od njena osnivanja. Pred prve visestranacke izbore Tudjman je izjavljivao kako je sretan sto mu zena nije ni Zidovka ni Srpkinja, a na prvom opcem saboru stranke NDH je proglasena izrazom povijesnih teznji hrvatskog naroda. Proustaski raspolozena emigracija masovno je grnula u HDZ. Hrvatska je imala i ministra, koji je pozdravljao fasistickim pozdravom, a sef ga je drzave nazivao svojim navjernijim i najboljim suradnikom. Pod pritiskom zidovskih krugova Tudjman je morao izmijeniti svoje antisemitski napaljene tekstove. Iz istih je razloga morao odustati i od svog projekta da "miksanjem kostiju" zrtava i krvnika promijeni smisao spomen podrucja Jasenovac. Da su NDH-sentimenti u Hrvatskoj postali normalni pokazuje i pjevanje poznate ustaske pjesme "Evo zore, evo dana", u slavu najopskurnijih ustaskih zlocinaca, koja se orila kuloarima nedavne HDZ-ove konvencije.

Ali prica o namjernom uplitanju ustaskog nasljedja u tkivo danasnje hrvatske drzave u posljednje je vrijeme posebno obnovljena u vezi s troje starih, iz Argentine pristiglih, ustasa. Rijec je o Dinku i Nadi Sakic te o Mirku Eterovicu.

Mada je proces Dinku Sakicu, zapovjedniku jasenovackog logora, iznudjen, za njegovo vodjenje hrvatsko pravosudje dobija visoke ocjene. Problem je, medjutim, u optuznici. Zapovjednik ustaske tvornice smrti nije optuzen za zlocin genocida, nego za ratni zlocin protiv civilnog stanovnistva. Strucnjaci smatraju kako se na taj nacin pokusava izbjeci rasprava o karakteru Nezavisne drzave Hrvatske. Optuzba za genocid neminovno bi otvorila raspravu o pravoj prirodi NDH, pa bi se onda moralo govoriti i o tome da je ta drzava zakonski propisala represiju protiv Zidova i Srba, da je zlocin bio njen konstitutivni dio. Zlocin u NDH nije bio anomalija, eksces, nego se radilo o sustavu zlocina. Sakicu se pokusava dokazati da je sudjelovao u nekim ubojstvima, kao da je sudjelovanje u fasizmom nadahnutoj industriji ubijanja moglo biti nezlocinacko. Zapovjedniku ustaskog logora sudi se kao pojedincu, kontekst se ostavlja po strani, mada se tek iz okolnosti NDH-rezima moze tumaciti i Sakiceva uloga i odgovornost.

Takodjer, optuzeni i njegova obrana inzistiraju da su u Jasenovac bili dopremani samo neprijatelji hrvatske drzave. U prilog im ide cinjenica da ogromnu vecinu svjedoka cine etnicki Hrvati. Poznato je da je Paveliceva vlast u logore deportirala Hrvate iz politickih razloga, u Jasenovac su dospijevali protivnici NDH-rezima, dok je za pripadnike drugih nacija, uglavnom Zidove, Srbe i Rome, jedini i presudan krimen bila njihova etnicka nepodobnost. Fasisticki zakoni smatrali su ih neprijateljima hrvatske drzave, drzalo se da je to neprijateljstvo genetski zapisano. Sukladno vazecim rasnim zakonima, Jasenovac, kao i drugi logori, bili su dio stroja za unistenje pripadnika drugih naroda, po poznatom fasistickom modelu "konacnog rjesenja". Opcenito se smatra da je drzanje optuzbe u ovom slucaju povezano s instrukcijama s Pantovcaka.

U vrijeme izrucenja Sakiceva se supruga Nada teretila da je, kao pripadnica ustaskih postrojbi, izmedju 1942. i 1945. godine u logoru Stara Gradiska do smrti zlostavljala zatocenike. Mada je Hrvatska od Argentine trazila njenu ekstradiciju, do procesa nije doslo, kako je saopceno, zbog pomanjkanja dokaza. Odmah potom ona je najavila da ce od hrvatske drzave traziti odstetu za tri mjeseca provedena iza resetaka, zapravo u zatvorskoj bolnici; potom je, kako su tvrdili njeni branitelji, u znak zahvalnosti prema Hrvatskoj, odustala od odstete, trazila je "samo" da joj se osiguraju smjestaj, socijalno i zdravstveno osiguranje.

Nada Sakic ima razloga za zahvalnost. Hrvatska ju je zapravo spasila od izrucenja SR Jugoslaviji. Sve je jasnije da ju je Zagreb trazio samo zato da je Argentina ne bi predala Beogradu. Samo je na taj nacin, naime, moguce objasniti nelogicnost da su argumenti, koji su bili dostatni za izrucenje, odjednom postali nedostatni za optuzenje. Za razliku od hrvatskog pravosudja, koje nije naslo dokaze, CNN je pred kamere doveo svjedoke, koji su Nadu Sakic izravno optuzili za sudjelovanje u zlocinu.

Najnoviji, treci slucaj tice se umirovljenog sveucilisnog profesora hrvatskog podrijetla Mirka Eterovica, koji je nedavno prognan iz Argentine, gdje je zivio od 1947. godine. O njemu se zna vrlo malo. Voditelj odjela argentinske vlade za borbu protiv diskriminacije, ksenofobije i rasizma Victor Ramos objavio je da je Eterovic postao nepozeljan te da ce biti protjeran na temelju dokumenata koji dokazuju da je bio zapovjednik dva koncentraciona logora. Tvrdi se da je kao ustaski logornik sluzbovao na rodnom Bracu. Ovdasnji vlasti bliski mediji tumace da rijec "logornik" u ono doba nije oznacavala upravitelja logora, vec politicku funkciju na odredjenom podrucju. Brac je Eterovic napustio 1942. godine, do kraha NDH bio je duznosnik u Glavnom ustaskom stanu u Zagrebu, a potom je s drzavnim vrhom pobjegao iz Hrvatske.

Odmah nakon rata ime Mirka Eterovica naslo se na popisu jugoslavenskih vlasti, koje su zatrazile izrucenje osumnjicenih za ratne zlocine. S velikim zakasnjenjem od pola stoljeca Argentina je sada odgovorila na taj zahtjev. Nakon progona, dok se po svijetu nagadjalo gdje bi se Eterovic mogao skrasiti, on se vec danima nalazio u Zagrebu, prvo u jednom stanu u strogom centru, zatim u jednoj zagrebackoj bolnici, na oba mjesta pod danonocnom policijskom zastitom. Zasto ga cuvaju - policija nije znala odgovoriti.

Kako Argentina za njih postaje nesigurna, sve se veci broj ostarjelih ustasa vraca u Hrvatsku. Voditelj Centra Simon Wiesenthal u Buenos Airesu Sergio Wider prosle je godine potvrdio da su mnogi ratni zlocinci nasli utociste u Argentini, ali, kako je rekao, nije ih bilo na tisuce, kako se uobicajeno govori, nego na desetine. Sve ostalo su, kako se izrazio, razliciti tipovi naci-izbjeglica: od simpatizera i clanova njihovih obitelji do osoba koje su kompromitirane, ali se ne mogu smatrati zlocincima.

Wider je tada rekao da su i mnogi visokorangirani ustaski casnici dosli u Argentinu. Nacinjen je popis od 16 Hrvata osumnjicenih da su pocinili ratne zlocine. Sada se, navodno, istrazuju podaci o preko cetrdeset bivsih pripadnika fasistickog NDH-rezima, kojima je Argentina svojedobno postala nova domovina. S prve liste poznata su samo cetiri imena: na prvom je mjestu bio sada vec pokojni Vinko Nikolic, na drugom Ivo Rojnica, zatim Dinko Sakic i cetvrti takodjer pokojni Mate Sarlija Daidza. Nikolic je bio zastupnik u hrvatskom Saboru, na to ga je mjesto osobno imenovao predsjednik Republike. Rojnica je trebao postati pocasni ambasador Hrvatske, ali se zbog protesta zidovskih organizacija od toga odustalo. Daidza je umro kao general danasnje Hrvatske vojske i pokopan je sa svim pocastima.

JELENA LOVRIC