VUKOVARSKE IGRE BEZ KRUHA

AIM,ZAGREB, 21.7.1999. S koje god strane usli u Vukovar, grad ce izgledati potpuno isti: rusevine zatrpane smecem i zarasle u korov krase sve njegove ulaze, docekujuci putnike poput morbidna slavoluka. Nekoliko desetaka nedovrsenih i neozbukanih kuca na zapadnom ulazu - Trpinjskoj cesti; isto toliko na ulazu s istoka, na Mitnici. Ponesto obnovljenih stanova u sredistu, na Olajnici, ili sjevernije, u Borovu Naselju i dva tri nebodera uz Dunav, rezultat su gotovo dvogodisnje obnove koju su - natjecuci se i utrkujuci u obecanjima, velikim pricama i planovima, pompezno najavljivali medjunarodna zajednica i hrvatska Vlada. Te male oaze obnovljenih domova doimlju se neprirodno u pustinji rusevina, koje vec desetak godina predstavljaju prirodni ambijent nekoc jednog od najljepsih slavonskih gradica.

Vukovar danas i Vukovar 1991. nakon sto ga je porusila pa zauzela JNA, ne izgleda bitno drugacije - tek kao da ga je pomela neka velika metla i raskrcila njegove siroke ulice, protegnute uz Dunav. Vukovar, ovakav kakav je, danas nije zanimljiv bas nikom: vecini Srba u njemu se ne ostaje, Hrvatima se u njega ne vraca. Otkako su privremeni upravitelji tadasnjeg UNTAES podrucja Jacques Paul Klein, a potom i William Walker spakirali svoje kofere, oznacivsi zavrsenim proces mirne reintegracije, pa povukli svoju sarenu vojsku u razne SFOR-e i KFOR-e, a Ivica Vrkic i Vesna Skare Ozbolt okrenuli se drugim poslovima - direktorovanju Hrvatskom televizijom, odnosno sluzbi u Tu|manovom uredu - Vukovar je utonuo u sivilo. Kratkotrajni "turizam na rusevinama", svojevrsno hodocasce znatizeljnika koji su dolazili iz svih krajeva Hrvatske da bi vidjeli unisteni grad, brzo je splasnuo u skladu s izrekom - svakog cuda za tri dana dosta. Nista duze nije trajao ni "shoping Eldorado" - jeftina kupovina kojekakve svercane robe, mahom jugoslavenskih cigareta, bugarskih piratskih CD-ova, alkohola sumnjive kvalitete, bofl-odjece i kojekakvih tricarija za koje je nemoguce utvrditi tko ih proizvodi i odakle potjecu. Dobar dio tamosnjeg stanovnistva prezivljavao je svercajuci, sve dok, 15. sijecnja

1. Onamo nije dosla hrvatska vlast i kao naznaku novog reda i obicaja - protjerala krijumcare sa standova lokalne trznice.

Vukovar vise nije zanimljiv ni novinarima - sjeti ge se tek poneki list u povodu kakve obljetnice ili medjunacionalnog incidenta. No, obljetnice su rijetke, a incidenata je sve manje: vecinski Srbi i manjinski Hrvati kao da vise nemaju volje ni za kavgu, poravnavanje starih racuna, ponajmanje za osvetu. Sivilo, beznadje i opca apatija ujedinili su ih u stanju kolektivne depresije. Tek nedavno, podiglo se nesto prasine kad je nekolicina vukovarskih Hrvata povratnika dobila rjesenje za obnovu svojih kuca koje su se prije rata nalazile na mjestu danasnjeg groblja u sredistu grada. Iza rata, u vrijeme krajinskih vlasti, Srbi su poravnali taj dio ulice i ondje pokopali svoje poginule borce, nazvavsi taj dio groblja alejom velikana. Tuce bijelih spomenika, ciji vrh Hrvate asocira na sajkacu, u pocetku je predstavljao kamen smutnje mogucem zajednickom zivotu Srba i Hrvata povratnika. Neki su cak izjavljivali kako ce buldozerima poravnati taj dio groblja, no kasnije je sve palo u zaborav, strasti su se smirile. Para za obnovu nema i pitanje je kad ce i da li ce na danasnjem groblju osvanuti nekadasnja ulica.

Inace podijeljeno Gradsko vijece Vukovara, sastavljano od podjednakog broja Srba i Hrvata, nedavno je bilo jedinstveno: nije htjelo odrzati sjednicu posvecenu obnovi i zaposljavanju, jer se nitko od desetak visokih duznosnika iz Zagreba nije udostojao odazvati njihovim pozivima. Sjednicu s tim dnevnim redom, zakljucili su, nece odrzavati sve dok pozvani ne dodju, pa makar cekali i smjenu vlasti nakon izbora. Iz Zagreba se u Vukovar nikome ne dolazi. Vukovarci bi ih podsjetili na silna obecanja, na pompezni Tudjmanov vlak u kojem su se, prigodom prvog predsjednikovog sluzbenog dolaska u Vukovar nakon okoncanja Domovinskog rata, svi rado slikali i istrzavali s obecanjima o brzoj obnovi. Tada se na sva usta hvalilo kako ce hrvatske zupanije pomoci obnovu Vukovara; trebalo je da svaka od njih izgradi ponesto - sportsku dvoranu, bazen, skolu, vrtic, zgradu zavoda za zaposljavanje... Nista od toga jos nije ni zavrseno, cak ni zgrada zavoda za zaposljavanje koju se obvezala izgraditi osjecko-baranjska zupanija.

Iako danas nitko pouzdano ne zna koliko zapravo u Vukovaru ima stanovnika (najcesce se spominje brojka od 15 tisuca), nezaposlenih je toliko da bi zgrada zavoda za zaposljavanje, kad se jednom izgradi, trebala biti medju najvecima u Vukovaru. Cijeli koncept obnove i povratka upravo je i propao na zaposljavanju. U Vukovaru nema posla - nekadasnji giganti, poput "Borova", "Vuteksa", "VUPIK"-a ili vukovarske dunavske luke u kojima je u najboljim predratnim godinama radilo vise od 30.000 ljudi, posve su razoreni, ili kao poljoprivredni kombinat "VUPIK" dijele otuznu sudbinu tragicnog stanja u hrvatskom poljodjelstvu. Tko ce se u takvim uvjetima vratiti u Vukovar? Od neceg se mora zivjeti, a poslovi u drzavnoj upravi, policiji i javnim sluzbama ograniceni su i rezervirani za odabrane. Hrvatska vlast nije pokazala ni zelje ni volje da pokrene male proizvodne pogone u kojima bi radili deseci ljudi, ili da pred medjunarodnu zajednicu izadje sa zanimljivim projektima koji bi uz ekonomske rezultate postizali i one na kojima je inzistirala Europa i bila ih voljna financijski poduprijeti. Rijec je dakako o projektima koji bi pospjesili suzivot i sacuvali Vukovar kao multietnicku zajednicu.

I dok Hrvati odugovlace s povratkom - Vukovaraca je jos uvijek vise u Istri, Zagrebu ili Osijeku nego u Vukovaru - Srbi i dalje odlaze. Ne tako masovno kao sto su to cinili u vrijeme zavrsetka mirne reintegracije, prije dolaska hrvatskih vlasti, vec pojedinacno i na nova odredista.

• Sada nakon dogadjaja u Srbiji, izgubili smo i posljednju nadu da se ondje mozemo skrasiti postane li za nas u Vukovaru neizdrzivo - kaze jedan visokobrazovani Vukovarcanin. - Tko ce u ovako unisetnu, politicki nestabilnu i ekonomski upropastenu Jugoslaviju. Ako ljudi i odluce otici, idu u rijetke zemlje koje su ih jos voljne primiti. I upravo takvo stanje u Srbiji nakon intervencije NATO-a ponukalo je neke tamosnje hrvatske Srbe da se vrate. Perspektive nema u Srbiji, nema je ni u Vukovaru, pa je ljudima zapravo svejedno gdje su.
• Vazno je da cemo od jeseni u Vukovaru moci gledati "Croatiju", "Hajduk", "Rijeku"... , kaze jedan drugi Vukovarcanin, komentirajuci cinjenicu da se lokalni nogometni klub "Vukovar '91" izborio za natjecanje u Prvoj ligi. Svi ovdje vjeruju kako je u pitanju jos jedna politicka odluka koja sa sportom ima malo veze. Ocito je netko procijenio da je vazno politicko pitanje da i grad heroj, kako se nekad tepalo Vukovaru, dobije svog nogometnog prvoligasa. Tko ce platiti velike troskove prvoligaskog natjecanja za sada nitko ne zna, jer u cijelom hrvatskom Podunavlju nema jedne zdrave firme koja bi mogla pomoci klub. Za sada je tek jasno da ce u Vukovaru biti igre. S kruhom ce ici nesto teze.

DRAGO HEDL