POVRATAK U LOGOR

AIM, ZAGREB, 20.7.1999. Kad je Jure Radic svojedobno najavio mogucnost smjestaja srpskih povratnika u kampove, djelovalo je to kao jos jedan od njegovih bisera iz serije greatest shits. Ali hrvatska realnost uvijek je tu da potvrdi lose prognoze, pa se tako obistinila i Radiceva najava: povratnici srpske nacionalnosti danas, umjesto u svojim kucama i stanovima, ipak borave u kampovima, a uvjeti u kojima zive vise nalikuju koncentracionom logoru negoli "brizi hrvatskih vlasti za sve povratnike, bez obzira na njihovu nacionalnost". Djeca, zene, nekoliko odraslih muskaraca, a najvise staraca kojima je ostala tek koja godina zivota - njih ukupno 119 smjesteno je u barakama poduzeca Tehnika, u sisackom prigradskom naselju Caprag. Mahom Srbi, te ponesto tzv. mijesanih brakova, umjesto obecanog povratka svojim kucama, vec su mjesecima smjesteni u ovim barakama, gladujuci i cekajuci razrjesenje svoje sudbine, koja prije svega ovisi o dobroj volji hrvatskih vlasti, drzavnih i lokalnih.

Barake Tehnike prije devet su godina pretvorene u izbjeglicki centar, a danas ih u Uredu za izbjeglice i povratnike nazivaju "kolektivnim privremenim smjestajem za srpske povratnike". Sadasnjih 119 povratnika (sto im je sluzbeni status) dovedeni su iz raznih krajeva: s Kosova, iz Bosne i Hercegovine, a najvise ih je s podrucja Istocne Slavonije. Ono sto se u svakodnevnom govoru ovdasnjih politicara naziva "visesmjerni povratak", za ove je ljude tek produzetak agonije koju prozivljavaju od pocetka ratnih sukoba u Hrvatskoj, i dalje strpljivo cekajuci da ih se netko sjeti i omoguci povratak u vlastite domove.

Iz raznih su gradova: iz Zupanje, Gospica, Pozege, Virovitice, Knina, Rijeke, Orahovice, Grubisnog Polja, Rakovice, Karlovca... Vecina ih je pod prisilom morala napustiti svoje domove, neki jos 1991. godine. Krenuvsi u Jugoslaviju, nadali su se da ce naci mir i izbjeci probleme koje su zbog "krive nacionalnosti" imali u Hrvatskoj. Danas govore da su i u tzv. maticnoj drzavi docekani kao stranci, kao izvor novih problema koje nitko u matici nije trebao niti zelio. Smjestili su ih u napustene srpske kuce na Kosovu, neki su vraceni u kuce protjeranih Hrvata i Muslimana u Republici Srpskoj, vecina je smjestena u hrvatske kuce u Istocnoj Slavoniji. Svi su znali da je to tek privremeni smjestaj i da tako nece ostati. Ali nitko se od njih, kazu, niti u najcrnjim slutnjama, nije nadao da ce cak cetiri godine nakon zavrsetka rata morati boraviti u ovakvom "privremenom" smjestaju, osudjeni na gladovanje, zaboravljeni od svih, cak i vlastite rodbine, svakodnevno obijajuci pragove raznih ureda u kojim im stalno obecavaju: Bit ce!, ali nikako da i bude.

Osim gladovanja, njihov je zivot opterecen i strahom, nadasve strahom od javnosti. Procelnica Regionalnog ureda za izbjeglice i povratnike u Sisku Branka Cindric i voditeljica naselja Djurdja Kovacevic svojski se trude zivot u kampu prikazati novinarima u sto ljepsim bojama, dok je istina sasvim drukcija. Ukoliko netko od "povratnika" nije spreman podrzati njihovu verziju stanja, govore nam ljudi kasnije, kad su njih dvije napustile kamp, slijede cak i razgovori u cetiri oka, nimalo ugodni za one koji im proturjece. Nakon nekoliko sugovornika koje su njih dvije odabrale, koji se nisu ni pokusali suprotstaviti njihovoj verziji stanja, novinarima su predstavile "glavnu bundziju u kampu", Ljubicu Sekulic iz Rijeke. A Sekulicka je odlucila biti tek iskrena. "Hrana je osrednja kvalitete, ali problem je sto je nema dovoljno", otvoreno je rekla. "Nadasve nam je malo kruha, i oni koji ne primaju nikakvu pomoc, osudjeni su na gladovanje."

Sekulicka je 1991. napustila Rijeku nakon 24 godine zivota u njoj. Sa suprugom i dva sina, pod prijetnjama smrcu, uzela je najnuznije stvari i krenula ka Jugoslaviji, odakle je vracena u Istocnu Slavoniju i smjestena u napustenu hrvatsku kucu. U njihovom stanu danas bespravno zivi jedan Rabljanin, a njih je nakon reintegracije istocne Slavonije poceo posjecivati vlasnik kuce u kojoj su bili smjesteni. Pri trecem posjetu zaprijetio im je smrcu, nakon cega su potpisali "dobrovoljni pristanak" na smjestaj u Capragu. Sinovi su otisli u Backu Palanku, a njih dvoje vec trinaest mjeseci cekaju da im se u zamjenu za stan, koji je odmah po njihovom odlasku prisvojio Grad Rijeka, osigura neki drugi smjestaj. Prvih sest mjeseci u Capragu, primali su po 100 kuna pomoci, a danas vise nemaju nikakvih primanja, i osudjeni su na ono sto za jelo dobiju u kampu.

A kao i ostali povratnici, dnevno dobivaju po dva obroka: prvi je u 11 sati i tretira se kao rucak, iako je to zapravo gablec kakav dobivaju radnici Zeljezare Sisak, odakle se hrana i doprema. U isto vrijeme dobiju i veceru

• dva komadica kuhanog mesa (svakome od njih po jedan), a na cijeli dan svakome pripada po cetvrt kruha. To su "topli obroci" u sklopu "organizirane prehrane u naselju", kako nam objasnjavaju Cindricka i Kovacevicka, ponosne sto eto, ljudi to dobivaju besplatno. Stanovnici kampa kasnije pokazuju Radu Topica, koji sa suprugom i sestero djece zivi u dvije prostorije jedne barake. Topici su, kazu, prava slika stanja u naselju, ali i zorna ilustracija slabe prehrane na koju su ljudi ovdje osudjeni. Djeca ujutro do 11 gladuju, a mlijeko im je odavno postalo samo nesto o cemu stariji govore.

Ima u kampu i ljudi kojima su kuce obnovljene, ali i dalje se ne vracaju u njih. Matija Vujasic jedan je od takvih, ali, kaze, sto ce on sa zenom i dvoje djece koja trebaju krenuti u skolu, u kuci u kojoj nema ni kreveta ni peci, a nitko od njih ne prima nikakvu pomoc? "Nemamo nikakvih novaca, nemamo ni alata za zemlju obraditi pa da se bar tako prehranimo, i sto da radimo? Ostaje nam samo da cekamo, tko zna do kada." I postariji Biljkovic, koji se jedva krece, takodjer je docekao da mu, kao i Vujasicima, UNHCR obnovi kucu. Ali kuca je na kraju sokaka u selu u kojem nikoga nema. "Zmije su mi jedini susjedi, a ni hodati ne mogu. Sto ce biti sa mnom ako odem odavde?", pita se, vise retoricki, starac kojemu ce uskoro biti godina dana da je ovdje doveden.

Stara Milica Krnjeta ovdje je dopremljena UNHCR-ovim konvojem iz Bosanskog Novog, ali u svoju kucu u okolici Dvora jos uvijek ne moze. Iako je kuca bila cijela, nakon sto se prvi put u njoj pojavila, iz nje je opljackano sve sto se opljackati moglo, cak su i okviri prozora i vrata odneseni. Suprug joj je radio u BiH, pa ne moze dobiti njegovu penziju jer jos ne postoji sporazum izmedju drzava koji bi to omogucavao. Osim suprugove penzije, Milica ceka i obnovu kuce, mada nema nikakvih naznaka kad ce to biti rijeseno. Sofija Markovic iz Trnjana u istoj je situaciji, s tim sto cak ne zna ni gdje joj je suprug. "Nestao je nakon sto su ga Muslimani uhapsili, i ne znam gdje je vec godinama. A samo bih se voljela vratiti kuci, sve ostalo bit ce vec lakse."

Jedan od najstrasnijih pokazatelja sto je prosli rat ucinio ljudima je Miroslava Bebic, mrsava osoba nekoordiniranih pokreta i emocionalno potpuno rastrojena. Na svako postavljeno pitanje Miroslava odgovara najprije placem, a tek onda nepovezanim recenicama. Njoj je suprug poslao garantno pismo na osnovu kojega se vratila u Hrvatsku, ali ju je nakon tri mjeseca izbacio iz kuce, zadrzavsi djecu koju joj ne zeli vratiti. "Rekli su mi da cu djecu moci sudski traziti kad se vratim u svoju kucu u Plaski", kaze, ali u kuci su Hrvati iz Banja Luke i njih se (po zakonu) ne moze iseliti dok im se ne omoguci drugi smjestaj. Miroslavin suprug zivi u svojoj kuci u Metkovicu, koju je ona morala odavno napustiti jer je svekrva Hrvatica nije trpjela zbog njene srpske nacionalnosti.

Medju ostalima, u kampu je i Zora Macek, sestra saborskog zastupnika Srecka Bijelica. I njena kuca u Dalmaciji je zapaljena, a nju su iz Tenje prebacili ovdje u kamp jer se vratio pravi vlasnik kuce. Obecano joj je da ce joj obnoviti kucu, pa Zorka vec deveti mjesec sjedi u kampu, i ceka da je se netko opet sjeti. U medjuvremenu, izgubila je vezu sa bratom Sreckom, ali se tjesi time da ima penziju, pa govori da bi najradije u staracki dom, da se netko o njoj brine. Jadranku Vojnovic i supruga joj Tanasija Marica pocetkom ove godine iselili su iz istog ovakvog kampa u Gasincima, u kojem danas borave izbjeglice s Kosova. Ni oni ne mogu u svoju kucu, jer su u njoj, kako kaze, "smjesteni Hercegovci". Djuro Sarac, Slunjanin, tri je godine bio na Kosovu. Kad je dobio dokumente, vratio se u Hrvatsku, ali do danas mu nisu obnovili kucu, a ostao je i bez onih sto kuna pomoci. "Nemam nikakvih novaca, a za veceru nam dadu dva komadica parizera, i gladujem ovdje danima", kaze.

I Dragan Klasnja se vratio s Kosova, pa ovdje vec petnaesti mjesec ceka da mu obnove kucu u Kninu koja je potpuno razrusena. "Da ste samo dosli ranije, vidjeli biste sto jedemo - zrna graha mozete prebrojati u onoj rijetkoj juhici!" Panteliji Lalicu kucu je zauzeo covjek ciji se sin naselio u susjednu, a Jela Vurunic, starica koja se vise ne sjeca tocno ni svoga prezimena vec samo godine kada je rodjena (1912.), svu je svoju imovinu strpala u nekoliko vreca, i vise je niti ne raspakirava. Ceka neko novo seljenje, mada ni sama ne zna kuda ni kako. Pricaju, tako, da se spominjala i Sasina Greda, jos jedan kamp slican ovome, ali nitko ove ljude nije ni pitao zele li tamo. "A mi bismo htjeli, samo kad bi nam dali. Sasina Greda je mnogo bolji smjestaj od ovoga, u kojem nam prijete da cemo sljedecu zimu provesti u samo cetiri barake jer nece biti grijanja", govori jedna zena.

Sudeci po tome, njihove sudbine ni do kraja ove godine nece dozivjeti bitnih promjena - bit ce gdje su i sada, bez novaca, vlastitih domova, vjerojatno smrznuti, sigurno gladni i posve zaboravljeni. I dalje ce oni koji imaju ikakve penzije trositi ih na kupovinu kruha i za one koji nemaju nikakva primanja. Nije ovo nikakav povratak, govore istovremeno, dok im se u glasu osjeca rezignacija. Za njih je ovo, kako kaze skoro devedesetogodisnja starica koja ovdje zivi s kceri i dvije unuke, nastavak tragedije. "A ne vidim ti ja, dijete, drukcijeg joj kraja nego u smrti."

MILIVOJ DjILAS

1

4