Ljeto jednog nezadovoljstva

Srbija ovih dana

Dok rezim u krizi i opozicija u previranjim u traganjima ispipavaju jedno drugom snagu i namjere, bauk spontanog gradjanskog nezadovoljstva van kontrole aktualnih politickih protagonista kruzi Srbijom

AIM PODGORICA, 14. 7. 1999 (Od dopisnika AIM iz Beograda)

Val demonstracija zahvatio je Srbiju. Rezervisti Vojske Jugoslavije (VJ) blokiraju drumove, na poziv televizijskog tehnicara Ivana Novkovica okupilo se na glavnom trgu u Leskovcu vise od dvadeset hiljada ljudi, opoziciona koalicija Savez za promene organizira po unutrasnjosti jedan miting za drugim... Bivsi vojnici zahtjevaju isplate isplate ratnih dnevnica, Leskovcani smjenjivanje nacelnika Jablanickog okruga Zivojina Stefanovica, a opozicione vanparlamentarne stranke ostavku predsjednika SR Jugoslavije Slobodana Milosevica, prelaznu ekspertsku vladu i vanredne izbore. Trenutni rezultati: rezervisti, uglavnom, nakon nekoliko dana dobijaju pare; Novkovic je dobio mjesec dana zatvora i nacionalnu afirmaciju za gradjansku hrabrost; liderima Saveza za promene pak, pripala su cerecenja u drzavnim medijima - za izdaju, petokolonastvo, nemoral, lopovluk...

Na drugoj strani, kampanja "obnove i izgradnje" ni malo ne posustaje. Vojska izgraduje prilaze pontonskom mostu koga je jos 21. juna svecano otvorio general-armije Dragoljub Ojdanic, na predsjednika skupstine Srbije Dragana Tomica konacno je dosao red da i on polozi jedan kamen temeljac (Valjevo, 9. jul), a na Dan borca (4.jul), na svecanom, ali zatvorenom otvaranju "Bambi parka" u Pozarevcu, posebno je zapazen Marko Milosevic cija je diskoteka "Madona" bila glavni izvrsni i nadzorni organ projekta... Vlast se, dakle, ne trese ni od nervoze ni od panike.

Na sto li ce sve to izici?

Sadasnja kriza nije prva s kojom se rezim suocio. Od

1. bar ne manjka antirezimskih demonstracija, izbora, peticija, opozicionog udruzivanje i cega sve ne. Milosevic je uvijek - iz kriticnih momenata po svoju vlast - uspjevao izici kao pobjednik. Dobitnu kombinaciju sacinjavala je dozirana represija, apsolutana kontrola nad "svim svojim ljudima" u politici i u ekonomiji, medijska manipulacija, politicka trapavost, sujete i nedostatak vizije opozicionih lidera, neprestalno otvoreno nacionalno pitanje, te precutana podrska koju je dobivao od medjunarodne zajednice kao "jedini covjek" u Srbiji s kojim se zavrsavaju poslovi. Ako se izuzme ovo posljednje, Milosevic i dalje ima u rukama sve oprobane adute: policija i Vojska su mu odani, nema znakova ozbiljnog rascjepa u vladajucem establismentu, medijska slika - ukoliko se ne misli na onu iz posljednjeg rata - nikad nije bila crnja, opozicija ne ostavlja dojam iz koga bi se moglo zakljuciti da je iz dosadasnjih poraza izvukala pouke, a tu je i pitanje Crne Gore koje se moze potegnuti kao sto su se nekad potezali Srbi u Hrvatskoj, Bosna ili Kosovo. Zamjena mjesta "faktora mira i stabilnosti" sa onim na potjernici Haskog tribunala, kako se trenutno ocjenjuje u Srbiji, ne utice bitno na osobnu vlast predsjednika SR Jugoslavije - sjecanja na NATO bombardiranja izuzetno su svjeza.

Pa ipak, poslijeratnu Srbiju je zahvatilo doba velike neizvjesnosti. Haske optuznice protiv Milosevica, Milana Milutinovica (predsjednik Srbije), generala Ojadanica (nacelnik Generlstaba), Vlajka Stoiljkovica (republicki ministar unutrasnjih poslova) i Nikole Sainovica (potpredsjednik savezne vlade zaduzen za Kosovo), te pasoske restrikcije za gotovo kompletan vladajuci establisment, proizvele su nesto sto bi se moglo nazvati funkcionalnom nesposobnoscu rezima. Prosto receno, aktualna vlast vise nije u stanju da zastupa zemlju - ni njene ni svoje interese. Na kratak rok, ovaj problem se moze premostiti uvodjenjem u igru novih ljudi iz drugog ili treceg esalona, te pronalazenjem stranog tutora poput Rusije ili Kine. No, veoma se lako da ustanoviti da ce ovakvo rjesenje izazvati duboku krizu legitimiteta vlasti. Ta funkcionalna nesposobnost, iako je trenutno uocljiva na vanjskopolitickom planu, uskoro ce morati da se ispolji i na unutrasnjem. Ljudi iz druge linije vidjeni da obavljaju duznosti onih koji zbog navedenih restrikcija nisu to u stanju, ubrzo ce doci u potpuno neodrzivu situaciju: ako ne postupaju onako kako vanjski faktor to od njih ocekuje i sami ce se naci u istom polozaju kao njihovi predhodnici; ako se pak ponasaju po stranim zahtjevima, onda ne ispunjavaju zahtjeve onih koji su ih doveli na pozicije. A nitko ne moze reci da je uloga medjunarodne zajednice poslije rasporedjivanja KFOR-a na Kosovu od sekundrane uloge u Srbiji. Naprotiv, u sklopu svega onog sto se dogadjalo proteklih mjeseci i sto se planira u buducnosti, tesko da je moguce podceniti njenu vaznost.

Svakako, optuznice Tribunala i zabrane putovanja, vrh su ledenog brijega. Ispod su frustracije izgubljenih ratova u protekloj deceniji, katastrofalno stanje u ekonomiji, nemogucnost obnove zemlje bez strane pomoci, te razorene institucije na svim nivoima od kojih su preostale gotovo puke ljusture. U tom kontekstu, sem odrzanja samog sebe, rezim nema drugu funkciju sto, samo po sebi, do maksimuma suzava manevarski politicki prostor i otvara najradikalnije opcije.

Da li sve ovo daje za pravo predsjedniku Demokratske stranke Zoranu Djindicu koji kaze da Savez za promene ne vodi politicku bitku protiv rezima vec samo kanalizira ogromno narodno nezadovoljstvo dosadasnjom Milosevicevom politikom? Sigurno je da je malo tko u Srbiji zadovoljan nacinom svog zivota, ali i da opozicioni lideri sem standardnog i verbalnog pozivanja na demokratske vrijednosti ne nude konkretnu viziju izlaska iz nacionalne kalvarije. Svi ti ljudi - oni u opoziciji, kao i oni na vlasti - vec su vise od deset godina zajedno u opticaju na politickoj sceni da bi im se, kao takvim, moglo vjerovati na rijec i da se njihovi postupci ne bi primali sa rezervama. Ako ni zbog cega drugog, onda zbog dosadasnjih propustenih prilika.

Pored toga, akcije vanparlamentarne opozicije neki ocjenjuju i kao kontraproduktivne. Navodi se da rezim, ukoliko procjeni da ce masovnim nemirima biti stjeran uza sam zid, nece prezati ni od cega. Istodobno, radikalna retorika podgrijeva strahove biraca koji su davali podrsku rezimu, razbija njihovu kolebljivost i onemogucava ih da predju na drugu stranu. U takvoj situaciji, taj svijet se okrece ka nekom za koga procjenjuje da je u stanju da ih zastiti i uvede "red i mir". Kao argument za ovu tezu navodi se da je na ovim zasadama direktno profitirala Srpska radikalna stranka Vojislava Seselja poslije gradjanskih protesta 1996/97. Seselj je, naime, u vrijeme njihovog odrzavanja neprestano tvrdio kako "nikava rulja u Zemunu (tamo ima lokalnu vlast) ne mase stranim zastavama" i kako svi radnici i djaci stizu tamo gdje su naumili na vrijeme jer nema legendarnih "setnji" demonstranata. To sto se njegove rijeci nisu slagale sa stvarnoscu, nije mijenjalo njihovu prijemcljivost kod publike kojoj su upucene.

Takodjer, ima misljenja i da sama vlast uvidja svoju funkcionalnu nesposobnost, odnosno, nesposobnost da je razrjesi. Pobornici ove teze smatraju da bi rezim u dogledno vrijeme mogao biti spreman da podjeli znacajan dio vlasti sa onim politickim grupacijama s kojim je povezan na ovaj ili onaj nacin, ali postupno, bez lomova i sa izvjesnim garancijama da najznacajniji njegovi temelji nece biti demontirani. U ovom sklopu se vidi najava pregovora nekadasnjih saveznika, a sada ljutih protivnika, Socijalisticke partije Srbije i Demokratske partije socijalista Crne Gore, a dobrim dijelom objasnjava i politika Srpskog pokreta obnove Vuka Draskovica. Ova stranka, naime, trenutno kombinira tvrdu verbalnu kritiku rezima sa kompromiserskim djelovanjem kroz ono sto se ovdje naziva institucije i krajnje negativnim odnosom prema Savezu za promene. Ne treba posebno naglasavati da Seseljevi radikali, uvijek spremni na najvratolomnije zaokrete ukoliko procjene da im idu u korist, s posebnom pred(a)noscu vrebaju na svoj dio plijena u sklopu narecenog.

U svakom slucaju, u Srbiji je zapocela ljetna sezona nezadovoljstva u jednoj specificnoj anrhoidnoj atmosferi. Vlast je u krizi, opozicija u previranju i traganjima; svi znaju sto i s kim nece, malo tko, sto i s kim hoce; proziva se i obecava, kombinira i ceka; prebrojavaju se krivci, odlikuju zasluzni... A leskovacki recept, dakle demonstracije van struktura svih aktualnih politickih protagonista, kao bauk kruzi Srbijom.

Filip Svarm(AIM)